U ovoj priči prije svega želim zapisati da su oni koji su kao pripadnici postrojbe specijalne “Trenk” Policijske uprave Požega, koji su poginuli braneći svoju domovinu svi odreda mladi ljudi i samo Bog zna da su ostali živi što su sve mogli postići u svom životu. Priča je posvećena Tomislavu Štefaniaku i Danielu Andriću, koji su poginuli na Omanovcu u “Bljesku” 1. svibnja 1995. godine, no važno je nabrojati i sve one koji su iz ove postrojbe tijekom obrane svoga kućnog praga položili svoj život, ali i godine njihovog rođenja kako bi se zauvijek znalo kakva je to mladost bila. Vlado Laućan rođen je 1961. godine; Ivica Cavalli 1967., Krešimir Plešić 1971., Marko Jakšić 1969., Josip Poljaković 1965. Renato Kalvi 1970., Branko Rošek 1964., Marko Komljenović 1969., Saša Ružić 1971., Tomislav Kuhar 1968., Dražen Šilhan 1970., Mario Božić 1972., Jozo Markotić 1955., Dalibor Duchač 1939., Mario Svjetlečić 1972., Željko Kotraš 1961. i Mato Kovačević 1971. godine.
Meni je bilo važno pišući ovu priču upravo istaknuti godine ovih mladih ljudi, jer obično kada rat prođe i kada je sve gotovo mogu se čuti nevjerojatne i neistinite priče o onima kojima smo najviše dužni, a prije svega je potrebno iskazati barem malo sućuti i poštovanja prema njima. Poznato je da je stranim novcem financirano jedno istraživanje koje je provela jedna nevladina udruga koja je trebala dokazati da su oni koji su nas obranili svi odreda bili problematični ljudi. Ti tzv. istraživači bi dolazili obiteljima nakon što im je sahranjen sin ili otac i postavljajući sugestivna pitanja bilježili onu istinu kojom, su mogli kompromitirati upravo one najbolje koje je ova Hrvatska imala. Danas kada je od tog vremena prošlo, gotovo trideset godina neki izvlače te tzv. znanstvene podatke želeći po svaku cijenu dovesti istinu o našem obrambenom i pravednom Domovinskom ratu u pitanje.
Nažalost ideja o podijeljenoj krivnji ponovo isplivava u nekim glavama na površinu, a pritom se zaboravlja ono što mogu kao svjedok rata potvrditi, da je u hrvatsku samostalnost i neovisnost ugrađena hrvatska mladost. Vidio sam da moji učenici, od kojih je dio bio među onima koje su ovi iz Beograda zaveli i odveli na krivi put, jer su digli ruke na svoju domovinu i na svoje susjede. Nisu u stanju reći istinu ili barem nekome ispričati što znaju o nestalima Uvjerio sam se često da svi odreda, oni koji su svoju domovinu branili znaju u čemu su se našli i što im je značila sloboda.
Do događaja na Omanovcu 1. svibnja 1995. godine Tomislav Štefaniak i Daniel Andrić prošli su mnoga ratnička i životna iskušenja. Najprije su uporno i ustrajno vježbali pripremajući se za obavljanje najtežih zadataka u navalnim djelovanjima protiv neprijatelja koji je tako bezobzirno napao našu zemlju. Kad god bi se pripremala neka ozbiljna aktivnost pripadnici postrojbe “Trenk” na znak uzbune su u trenu bili spremni krenuti i niti jedan opoziv uzbune nije im smetao, jer su znali da će kada dođe vrijeme biti ozbiljno spremni. Kada je sve odlučeno za vojno – redarstvenu akciju “Bljesak” svi zapovjednici specijalnih postrojbi pozvani su u Zagreb i tu su dobili dvije kuverte. Jednu su mogli otvoriti kada se vrate u svoju postrojbu, a drugu kada stignu na svoje početne položaje u zoni svog zadatka i djelovanja.
Ovaj postupak su prošli zapovjednik požeških specijalaca postrojbe “Trenk” Ranko Lovrić, njegov zamjenik Tomislav Štefaniak i oni su se po planu djelovanja u noći 30. travnja na 1. svibnja 1995. godine približili s “tenkovima” svom cilju. Sve je provedeno tako dobro da neprijatelj nije bio svjestan što mu se sprema, niti je znao da su naši branitelji u trenutku početka akcije već unutar svog privremeno okupiranog teritorija zapadne Slavonije.
Povijesna je činjenica, naše najnovije povijesti, da je hrvatsko vrhovništvo upornim pregovorima i pristankom na razne kompromise uspjelo potkraj 1994. godine postići dogovor o otvaranju auto – ceste Zagreb – Beograd i da je promet potkraj travnja tekao gotovo normalno. Naravno da je neizmjerna glupost onih koji su mislili da će Hrvatska pristati na to da će svoj teritorij prepustiti agresoru. Razbojnici su na auto – cesti kod Okučana izveli teroristički čin u kojem su ubijena četiri hrvatska civila, a petero ih je zarobljeno. Iako su imali iskustva da Hrvatska neće ništa prepustiti od svog teritorija nikome i vidjeli su to u prosincu 1991. godine kada je Hrvatska vojska i policija oslobodila većinu zapadne Slavonije opet ih je njihovo ludilo odvelo u potpunu propast i jad onih civila koji su pristali da ih slijede.
Danas gotovo trideset i jednu godina poslije, nekakav sud u zemlji otkuda je izvedena agresija na ovaj dio Republike Hrvatske traži procesuiranje hrvatskih generala i pilota u nejasnom i mutnom zahtijevu od Hrvatskog pravosudnog sustava. Upravo zato nužno je zapisati ono što se zbilo, no uvijek se pitam zašto se mi stalno kao žrtva trebamo ispričavati zločincima. Tomislava Štefaniaka i Daniela Andrića na Omanovcu pogađaju neprijateljski snajperisti i obojica su odmah preminuli, jer su pogađali izuzetno precizno, što je djelo iskusnih profesionalaca, a ne nekih neznalica. Oni koji su mi o ovome svjedočili ističu mi da su obojica bili vrlo vrijedni i iznimno cijenjeni ljudi i njihova pogibija je pogodila sve oko njih, no oni su disciplinirano i razumno čekali daljnju zapovijed.
Kako je, nakon što je pogođen Tomislav Štefaniak, on pada s litice i otkotrljati će se ravno među neprijateljske vojnike. Njegovi suborci nisu bili sigurni da li je živ ili mrtav, a oni koji su ga ubili našli su kod njega motorolu na kojoj je pisalo “Komarac” i onda su preko tog uređaja uz teške psovke i uvrede pozivali njegove suborce da je živ i neka dođu po njega. Kako naši specijalci nisu na to nasjeli, oni mrtvog Tomislava skidaju do gola i započinju mrtvog čovjeka koristiti za svoj ritual iživljavanja nad onim koji im se ne može suprotstaviti. Sve to nije pokrenulo “Trenkovce” na nerazumne postupke, u njima je kuhao gnjev, ali je ipak prevladao razum. Kada je bio trenutak i kada su svi bili na svojim pozicijama “Trenkovci” su pomeli one čija je osnovna karakteristika kukavičluk.
“Trenkovci” i svi drugi sudionici su provodili samo ono što su njihovi zapovjednici tražili, držeći se strogo vojnih i policijskih pravila koja podrazumijevaju da nema osvete nad civilima, ranjenima i onima koji su se predali. Oni koji su im s oružjem u ruci stali na put nisu imali nikakvog izgleda, pa im je preostao samo bijeg ili predaja. Kada su dovedeni u situaciju da ne mogu ovom naletu “trenkovaca” i drugih ništa, oni su često koristili svoje civile kao živi štit.
Važno je znati da se cijela vojno – redarstvena akcija “Bljesak” izvodi na izuzetno kompliciranom terenu, na brdima prekrivenim šumom. Svjedoci su mi govorili da je to bila od strane neprijatelja takva pucnjava da se na nekim mjestima nije moglo glavu podići, no vidjelo se da je to bila panična pucnjava, a ne neki organizirani otpor. Uskoro je došlo do predaje neprijateljskih snaga, pa su se zapovjedniku Policijske postaje Pakrac, Nikoli Ivkancu i njegovom pomoćniku Veljku Barbijeriju predali vođa pobune za zapadnu Slavoniju Veljko Džakula i vojni zapovjednik Stevan Harambašić. Bila je to jedna cijela brigada neprijatelja i dva četnička odreda daruvarski i slatinski, a dio neprijateljskih vojnika se probio prema Savi, odnosno, prema Bosni i Hercegovini. Prisiljavali su i civilno stanovništvo na bijeg, kako bi se u tom nastalom metežu lakše izvukli.
Ova priča o Tomislavu Štefaniaku i Danieli Andriću ima i svoj tužni nastavak, jer će roditelji Daniela Andrića umrijeti od tuge. Ostala je samo njegova sestra Korina koja će iako zaposlena u MUP – u dolaskom Šime Lučina na čelo tog ministarstva biti otpuštena. Istu sudbinu će doživjeti i supruga Tomislava Štefaniaka koja je jednako kao Korina bila zaposlenica MUP – a i jednako tako Lučin nije pokazao nikakvu suosjećajnost. Sin Daniel Štefaniak je na tu nepravdu reagirao tako da si je oduzeo život, a u vrijeme kada sam prvi puta pisao o ovoj dvojici ljudi koji su dali život za svoju domovinu i koja im je dužna barem zbrinuti obitelji, Danielov brat, sestra i šogor su bili bez posla.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje.
