Ivana Kadić iz Andijaševaca je teta logopedica u vinkovačkoj bolnici. (Možda bi bilo ispravnije napisati logopetkinja ili logopedinja, ali meni je “logopedica” najsimpatičnija varijanta od ponuđenih). Ivanu, rođenu Zagrepčanku, u Slavoniju je prije desetak godina dovela ljubav. I profesionalno se pronašla u ovome našem gradu, pa se sve savršeno poklopilo.
Kaže mi kako joj je ambulanta od 19. ožujka zatvorena, a ona koristi godišnji. Posao joj je vrlo specifičan, pa ga baš i ne može raditi od kuće. Ovoga trenutka nema kontakta pacijentima, no ako situacija s epidemijom potraje, kaže kako bi bilo dobro prilagoditi koncepciju i provoditi bar kontrolne preglede. Kad je pitam kako će se činjenica zatvaranja ambulante odraziti na stanje njezinih pacijenata, pojašnjava mi da se prestanak rada dogodio u najnezgodnije moguće vrijeme jer su upravo počeli pregledi za upise u osnovnu školu. U normalnim okolnostima, to znači da bi određeni dio djece bio upućen u ambulantu na pregled i terapiju, i ti bi pacijenti do početka iduće školske godine imali nekoliko mjeseci vremena da kroz terapijski rad postignu napredak. No, kako su zbog epidemije odgođeni zdravstveni pregledi djece, a neizvjesno je i kad će logopedska ambulanta ponovo početi s radom, izgledno je da će se nemogućnost odlaska na terapiju odraziti najviše na tim malim pacijentima kojima predstoji upis u školu.
Pitam Ivanu kako se privatno prilagodila ovim restriktivnim okolnostima, a ona mi kroz smijeh odgovara da bi se ubila da ostatak života mora provesti kao kućanica. Odmah dodaje: „Ne želim nikoga uvrijediti. Naporan je to i zahtjevan posao. Da moram, vjerojatno bih se drugačije organizirala i priviknula. Ali nedostaje mi moj posao i uobičajen način života, to je problem.” Dodaje da joj nedostaje vidjeti druge ljude, da ode do grada, a posebno joj nedostaje obitelj – roditelji, sestra, nećaci i nećakinje koji žive u drugim mjestima i koje joj je trenutno nemoguće vidjeti bez propusnice. No kaže i kako joj je glupo žaliti se na sve to, jer ima ljudi kojima je trenutno punu gore; ona bar zna da će se vratiti na posao koji je čeka, a i živi na selu pa može izići bar na dvorište. Priča mi kako joj nedostaje i vježbanje zumbe, a možda ponajviše odlazak u normalan šoping – bez propusnice, bez osjećaja da radiš nešto neprimjereno i bez žurbe. I fali joj da na miru popije kavu, bez neprestane zvučne podloge „Maaaaamaaaaaa! Maaaaamaaaaa!”.
Dvoje sveprisutnih klinaca vrtićkog uzrasta ne ostavljaju joj vremena za dokolicu i dosadu. Vrijeme krate gledanjem dječjeg programa na TV-u i praćenjem edukativnih programa vrtića kojeg klinci inače pohađaju. Hvali mi se kako su neki dan kuhali plastelin za igru i da je bio baš fora. Voljela bi da stigne više čitati ili se češće provozati biciklom. Zajedno se smijemo kako kćer-pametnica Tonka govori o „horora virusu”. Zapravo ga je Tonka odlično prekrstila. A sin Šima se veseli činjenici da su frizerski saloni zatvoreni, pa ne mora na šišanje koje nimalo ne voli.
Kaže mi Ivana kako je smeta i živcira činjenica da se razgovara, piše i čita samo o virusu. Konferencije, brojke, analize – sve je to prestala pratiti i sad je mirnija.
Pitam je što će prvo napraviti kad se situacija normalizira, a ona odgovara – naravno – da će otići na posao. Kaže da već danima mašta o odlasku s obitelji na izlet ili u restoran, gdje će pojesti nešto fino i biti neopterećeni među ljudima. No s najviše nestrpljenja iščekuje okupljanje cijele familije na krštenju nećakinje Rite.
