VINKOVCI, Na prvi pogled Vinkovčanka Tatjana Mirić obična je žena koja živi jedan normalan život i bori se s uobičajenim svakodnevnim problemima. Međutim, to se odnosi samo na prvi pogled jer Mirić živi jedan sasvim drugačiji život. Ona već nekoliko mjeseci volontira u Općoj županijskoj bolnici Vinkovci gdje trenutno radi kao spremačica na Odjelu intenzivne njege.
„Osnovni razlog za to je epidemija korona virusa. Kada sam došla u Vinkovce nisam mislila da će to toliko trajati. Međutim, cijela ta epidemija se odužila tako da nisam mogla više samo sjediti. Odlučila sam se aktivirati i nešto raditi, a kako i inače volontiram već zadnjih 12 godina odlučila sam volonterski raditi u svome gradu“, kaže Mirić.
Javljala se u razne institucije ali bez uspjeha. Potom je, kako sam kaže, odlučila pozvati neke poznanike te je tako počela volontirati u vinkovačkoj bolnici.
„Malo mi je to čudno posebno u ovo vrijeme epidemije korona virusa. Nisam birala posao nego sam samo htjela biti korisna i pomoći koliko mogu i znam. Izgleda kako je moguće volontirati bilo gdje osim u Vinkovcima ali dobro. I to se nekako riješilo“, kaže Mirić.
Inače, njena priča o volontiranju započinje kada je dobila melanom i prilikom liječenja se zavjetovala da će, ako sve bude u redu, volontirati i pomagati bez ikakve naknade. Ozdravila je i krenula ispunjavati svoj zavjet. Prethodno je prodala biznis koji je bila razvila. Prvi volonterski rad imala je u Tanzaniji gdje je o svome trošku kupila cjepivo protiv malarije. Potom su se redale države poput Etiopije, Somalije, Konga, Indije, Nepala, Kambodže, Jemena… Obišla je sve kontinente na Zemlji, a djelovala je i na područjima gdje je bilo malarije i ebole.
„Radim sve što mi kažu da radim. Ništa mi nije teško. Najčešće se priključim nekoj od organizacija, bolnicama ili sirotištima. Znala sam raditi u kuhinji, čistiti ali i šivati rane. Spavam gdje i drugi spavaju, a jedem što i drugi jedu. Bilo je slučajeva da i po nekoliko dana ništa ne jedem jer nije bilo hrane“, prisjeća se Mirić.
Vidjela je tijekom tih godina svega i svačega, počevši od onih koji imaju bukvalno sve i žive u raskoši pa do onih koji nemaju ništa i više su gladni. Ipak, najviše je pogađala bol djece koja nemaju normalno djetinjstvo nego oskudijevaju u svemu. I danas pamti kontejner put tijela mrtve djece što je vidjela u Jemenu. To je slika koju će pamtiti dok je živa.
„Pronašla sam se u tome i ne kajem se. Nema ljepšeg osjećaja nego pomoći nekoga na bilo koji način. Nekada je to komad hrane, nekad razgovor s nekim, a nekada jednostavno zagrljaj“, zaključila je Mirić.
