Kruno Golubičić iz Županje čelist je Najboljih hrvatskih tamburaša, izvrstan instrumentalist i sjajan vokal koji je glazbeni izričaj ovog legendarnog tamburaškog sastava obogatio jednom sasvim novom dimenzijom. Ozbiljno je svirati počeo prije dvadesetak godina, a meni osobno je najupečatljivije bilo razdoblje kada je svirao s „Tamburašima za dušu”, bendom koji se pomalo odmaknuo od tradicionalnog i prštao neopisivom energijom i entuzijazmom. Kruno i tambura neodvojivi su jedno od drugoga, no on je i puno više od toga: čovjek s izvrsnim smislom za humor, širokih intelektualnih interesa i u svakoj prilici zanimljiv sugovornik.
Priča mi da je posljednja svirka NHT-a bila „Slavonska noć” u ožujku, u zagrebačkom klubu „Roko” koja je okupila oko 2000 ljudi, a od kako su na snagu stupile posebne mjere zbog pandemije otkazani su im svi ostali angažmani za ožujak, travanj i svibanj. Kaže kako im je ovogodišnji kalendar nastupa dobro popunjen i nadaju se da će se nastupi planirani nakon svibnja ipak održati. Najbolji hrvatski tamburaši jesenas su ušli u studio „Mak” u Gradištu i započeli snimanje novog studijskog albuma “21 lice ljubavi” čiji je izlazak planiran za ovu godinu. Najavni singl “Kao zlatni dukati” predstavljen je javnosti u veljači, davši naslutiti da će novi album biti drugačiji od onoga što smo navikli očekivati u zadanom žanru. Kruno mi potvrđuje kako se ne radi o klasičnom tamburaškom albumu, nego tamburaško-simfonijskom fusionu koji će kroz 11 pjesama spojiti tamburaške majstore i simfonijski orkestar. Dodaje kako je gotovo sav instrumentalni materijal snimljen, ostalo je snimiti vokale i odraditi produkciju, no trenutno ne mogu nastaviti sa snimanjem. Autor stihova, glazbe i aranžmana je bendovski primaš Denis Špegelj, koji je i glazbeni producent albuma. Upravo će produkcija biti iznimno zahtjevna: svaka je skladba snimljena u rasponu od preko 100 kanala zbog velikog broja instrumenata i vokala, a Denisov konačni cilj je proizvesti materijal koji će biti drugačiji od ostalih i koji će vjerno prenijeti širinu i moć simfonijskog orkestra i toplinu tambure. NHT su do sada uvijek uspijevali ostvariti svoje težnje da budu bolji, drugačiji i svježiji u izričaju, pa je realno pretpostaviti da će ovaj album biti prava glazbena poslastica.
Kako članovi benda žive u Štitaru, Županji i Zagrebu, jasno je da ovih tjedana nemaju mogućnosti odrađivati fizičke probe. Pitam imaju li probe online, a Kruno se na to pitanje slatko nasmije. On sam obično ujutro skuha kavu, uzme tamburu, pa svira. „Da prsti ne omekane”, kaže.
Popodneva provodi radeći po dvorištu i baveći se drvodjelstvom. Hobi je to s kojim je gotovo slučajno počeo lani – trebala mi je drška za nož, pa ju je i napravio. Kad je vidio da mu to ide od ruke, jednostavno je nastavio. Priča kako je kćerkici Dunji izradio krevet u obliku kuće s ambicijom da je deložira iz bračnoga kreveta, no deložacija nije uspjela.
Privatno mu ovo razdoblje socijalne izolacije ne pada pretjerano teško. Ima dvorište, pa se ne osjeća zatvorenim. Vrijeme provodi sa suprugom i kćerkicom doma, povremeno obiđe roditelje i ode u nabavku. Dunja je ovo vrijeme iskoristila i naučila voziti bicikl bez pomoćnih kotačića, a trenutno svladava rolanje. Život jednostavno funkcionira. No, da mu je netko prije par mjeseci rekao da će sve biti zatvoreno i zaključano, ne bi mu povjerovao. Kaže: „Kao da je netko u cijelome svijetu ugasio svjetlo.” Smatra da smo kao država dobro odgovorili na izazov pandemije, no dodaje kako je prestao pratiti sve što se objavljuje na tu temu. Živciraju ga web portali koji plaše ljude clickbait naslovima i zarađuju na panici i gluposti. Tu se odmah nadoveže i ekipa s teorijama zavjere koja dodatno zagadi web-prostor. Pojašnjava: „Jednostavno ne znamo dovoljno o tom virusu i pandemiji, pa je sve u sferi nagađanja i pokušaja i pogrešaka. Svi pišu o zaraženim medicinskim djelatnicima, no što je s trgovcima i blagajnicama? I oni su stalno izloženi, no ne čuješ da je netko od njih zaražen. Odnos susjeda prema zaraženima strašno je negativan, a i tome su krivi mediji.” Smatra da bez obzira na pandemiju, imamo i drugih važnih stvari za rješavati. Uglavnom, bitne informacije mu prenesu mama ili supruga Martina, i to mu je dovoljno.
Kaže mi da mu fale rutine i rituali – nogometne utakmice nedjeljom, odlazak u kafić. Tješi ga što je bar vrijeme lijepo, jer misli da bi svi skupa poludjeli da se ovo dogodilo u tmurno zimsko doba.
Jednom, kada se većina stvari vrati u normalu, misli da će u cijeloj državi nastati ludilo – ljudi će nadoknađivati propušteno. No, boji se da nam nakon toga slijedi otrežnjenje, jer ćemo shvatiti da smo zaglavili u gospodarskoj krizi i recesiji. Što se njega osobno tiče, veli kako se baš zaželio prave svirke i jedva čeka prigodu za to, a gušt će mu biti i otići pogledati utakmicu u kafić, uz pivo s ekipom.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
