U Novim Mikanovcima, malo dalje od glavne ceste prema Vinkovcima, uzdiže se jedna vrlo posebna crkva. Crkva sv. Bartola kulturni je spomenik nulte kategorije, ali i dan-danas aktivan vjerski objekt.
Pretpostavlja se da je crkva nekada bila središte srednjovjekovnog mjesta Horvati. Izgrađena je na povišenom platou mjesnoga groblja i oblik terena već na prvi pogled ukazuje da se radilo o izrazitoj strateškoj lokaciji s koje se kontroliralo široko područje tog nekadašnjeg srednjovjekovnog posjeda.
Crkva sv. Bartola plijeni pažnju i struke i običnog promatrača, prvenstveno zbog svog nesrazmjernog, nakošenog kružnog tornja. Toranj je arhitektonski zanimljiv i po tome što se u njega ulazi samo iz unutrašnjosti, a mali uski prozorčići zapravo su strijelnice i osmatračnice. Crkva je nadahnula hrvatskog prosvjetiteljskog književnika Matiju Antuna Relkovića da napiše svoju crticu “Nakrivo toranj”, a kipar Vanja Radauš usporedio je njen toranj s onim u Raveni.
Iako se ovaj tip seoske crkve može pronaći u Skandinaviji, na Britanskom otočju i u Poljskoj, na području zemalja krune sv. Stjepana okrugli toranj sv. Bartola je jedinstven. Izvorna jednobrodna crkva s polukružnim svetištem prvi je put izmijenila svoj tlocrtni oblik i veličinu vjerojatno već u 13. stoljeću, nakon provala Tatara 1242. godine. U sklopu tog zahvata brod crkve je produžen prema zapadu, a ispred zapadnog zida podignut je kružni skošeni toranj koji je imao je funkciju stražarnice kojom se nadzire čitava okolica i zbog kojeg je crkva danas toliko posebna. Zapravo je cijela crkva izvorno bila tvrđavica, koja je uz okolna zemljana “gradišta” osiguravala dio posjeda Horvati.
Narodna predaja kaže da su prvotni vlasnici crkve i imanja bili vitezovi Templari, iako se struka s tim ne slaže.
U ponekom modernom izvoru navodi se da su Templari u dobro napučeno mjesto Horvati došli organizirati lukrativan gospodarski upravni sustav – sajmove, carine, crkvu, župu, druge javne zgrade i kuće činovnika, te da su reprezentativnu crkvu izradili nakon 1238. godine. Crkva je bila posvećena sv. Bartolu, koji je bio i zaštitnik putnika. No, ovu tvrdnju za sada ne podupiru i materijali dokazi.
Mjesto Horvati spominje se 1239. godine u darovnici hercega Kolomana biskupu Bosanskom, a kasnije potpada pod posjede Biskupije đakovačke. U istoj darovnici iz 1239. godine spominje se i naselje Nagy Falu Cruciferorum, odnosno Magna Villa (Veliko Selo), koje se nalazilo sjeverno. Posjed Horvati u srednjem vijeku prostorno se nadovezivao na taj veći sjeverniji posjed, a i sudbina ta dva susjedna posjeda je uglavnom bila usko vezana.
Posjed vjernih vitezova
Godinu ranije – točnije, 29. siječnja 1238. godine – darovnicom kralja Bele IV., a na nagovor hercega Kolomana, u naseljima Veliko Selo i Horvati križarski vitezovi Ivanovci dobili su posjed od deset jutara zemlje.
Viteško-redovnički red Ivanovaca nastao je 1099. godine za vrijeme prve križarske vojne s zadaćom zaštite hodočasnika, liječenja oboljelih i ranjenih. U naše ih je krajeve iz Palestine doveo kralj Andrija II. poslije križarske vojne u zimi 1217./18. godine, pa im podijelio imanja duž rijeka Vuke, Biđa i Jošave. Imali su zadaću zaštite posjeda biskupije i misionarskog rada među hereticima – poglavito Bogumilima – a to potvrđuje i poslanica pape Grgura iz 1234. godine, naslovljena na „Dilectis filiis Crucesignatis contra hereticas Sclavoniae in partibus Hungariae constitutis“ (Ljubljene sinove Križa, uspostavljene protiv heretika Sklavonije u dijelovima Mađarske).
Već u 12. stoljeću Ivanovci su imali ogromne posjede u Hrvatskoj koje su stekli isključivo kraljevskim darovanjem i kasnijim preuzimanjem templarskih posjeda nakon ukinuća Templarskog reda 1312. U Hrvatskoj su djelovali do 17. stoljeća.
U 13. st dolazi do širenja hospicija i domusa vitezova Ivanovaca. Srednjovjekovna je Slavonija bila prošarana ivanovačkim posjedima od Drave do Save, i oni su činili siguran, široki koridor kojim su se kretale vojske, ali i trgovina. Povezanim posjedima viteza-redovnika protezao se put kroz Slavoniju od Drave, pa sve do Save na kojoj je ležala njihova utvrda Kostroman. Razlog takvog širenja ivanovačkih posjeda i utjecaja leži prvenstveno u ulozi koju su imali u ratu protiv vjerskih hereza iz Bosne, ali i u političkim čistkama u kojima su oduzimani posjedi nelojalnih velikaša koji su slabili kraljevsku vlast, pa dodjeljivani upravo tim lojalnim vitezovima.
Od 1332. do 1335. godine papin legat je u naselju Horvati bio šest puta i ustanovio da samo u tom mjestu postoji župa, te da su se u tom vremenu promijenila tri župnika. Sakupljač papinske desetine 1332. godine prikupio je u toj župi ukupno 28 banskih denara, 1333. godine u dvije kampanje po 30 i 15 banskih denara, 1334. godine po 10 i 20, a 1335. godine ukupno 15 banskih denara. Temeljem tih podataka pretpostavlja se da je župa u Horvatima bila srednje porezne jakosti, te da je mogla brojati od 250 do 300 stanovnika. Uz Horvate, legat spominje i župna naselja Grac i Rožd koja dadoše obimniji porezni priliv od Hrvata, što nam govori da su bila veća.
Iz popisa su nam poznata i imena svećenika od 1332. do 1337. godine: Blaž de Hurnasy, Hencellinus de Hudwarcy, Fabijan de Wduari, te ponovno Fabijan de Choruati i Fabijan de Arroad.
Iako danas oko crkve nisu vidljivi nadzemni ostatci građevina, postoje naznake koje ukazuju da se u njezinoj blizini nalazio križarski domus – kuća. Oko samostanskih zgrada vitezova Ivanovaca i u Velikom Selu i u Horvatima prostirala su se i naselja, a u Hrvatima je bila i carinska uprava, te su se održavali tjedni sajmovi. Ivanovci su na posjedu ostali do 1348. godine.
Protivnici kraljica
Nakon više od 100 godina vlasništva Ivanovaca, Horvati su dobili novoga gospodara. Prvi dokument u kojem se izričito navodi da su Horvati u posjedu plemića Báncsa iz Bača potječe iz 1348. godine, gdje se spominje magistar Petar, sin Pavla de Horwaty. Ne zna se točno kada su posjed Horvati stekli pripadnici roda Báncsa, ali izgleda da se to dogodilo negdje u drugoj polovini ili krajem 13. stoljeća, jer se u dokumentu iz 1299. godine spominje pokojni Toma Aranyas de Horwati, Petrov djed i prvi poznati pripadnik roda Báncsa koji nosi pridjevak de Horvati.
Posjed Horvati tijekom 14. stoljeća je sjedište te obitelji koja je posjede imala i u županiji Bars, te u Ostrogonskoj, Požeškoj i Vukovskoj županiji.
Istaknuti pripadnici roda Báncsa u 13. stoljeću bili su nositelji visokih crkvenih funkcija. S Petrovim sinovima jačaju ugled i moć plemićke obitelji Horvata, oni postaju baruni Ugarskog Kraljevstva i igraju veliku ulogu na razini čitave Ugarske u drugoj polovini 14. stoljeća. Pavao mlađi postaje zagrebački biskup 1377. godine, a Ivan mačvanski ban.
Nakon smrti kralja Ludovika I., braća Pavao, Ivan i Ladislav Horvat pristaju uz Karla Dračkog kao kralja Ugarske, a nakon Karlove nasilne smrti spomenuta braća Horvat postaju predvodnici pobune protiv kraljica Elizabete i Marije, te Marijina zaručnika Sigismunda Luksemburgovca.
Ne tako daleko od Mikanovaca, kod Gorjana, Horvati i druge Karlove pristaše zarobili su 1386. godine kraljice. Pri toj otmici gine i jedan od najmoćnijih velikaša kraljevstva, palatin Nikola Gorjanski, vjerni pristaša kraljica i zakleti dušmanin obitelji Horvat. Kad je nakon silnih strahota i pustošenja konačno nadvladala Sigismundova strana, Horvate je stigla strašna kob, a njihovi prostrani posjedi 1387. godine dolaze u ruke Nikole II iz palatinske grane obitelji Gorjanski.
Otmica kraljica
Samo jedan od braće Horvat – Stjepan – nije sudjelovao u pobuni, pa stoga nije kažnjen oduzimanjem posjeda. Njegovi su sinovi s kraljem Sigismundom dogovorili zamjenu kojom su dobili posjede u županijama Szepes i Heves, a njihovi su slavonski posjedi 1395. godine također darovani Gorjanskima. U ispravi iz iste godine navodi se ukupno devet mjesta koja su pripadala posjedu Horvati – Horuathy, Zeulews, Oztrigonch, Pethkowch, Voginch, Balasfalua, Petrusfalua, Zenthmiclos i Gurefalua.
(nastavlja se…)
Gordana Ilić Ostojić
