Na krajnjem istoku Hrvatske, na granici s Republikom Srbijom smješteni su Strošinci – najmanje selo u općini Vrbanja koje se često spominje samo u statistikama, ali rijetko u pričama. Na prvi pogled, to je mjesto u kojem vrijeme ide sporije nego drugdje, ulice su mirne, a tišinu tek tu i tamo prekine zvuk traktora, lavež pasa ili zvon crkvenog zvona s crkve Preobraženja Gospodinova.
“Zahladilo, pa nema puno ljudi napolju. Tek oni koji idu nekim poslom ili do trgovine”, priča 65-godišnja Marija koju smo zatekli ispred crkve kako s dva prazna kanistera ide po vodu na obližnji javnu bunar.
“Ovo je gradska voda, tako je mi u selu zovemo”, pojašnjava dodajući kako po vodu ide jer nije naučila piti vodu iz kućne slavine. “Nekako mi ta voda ima drugačiji okus. Ova mi je puno bolja i slađa”, kaže dodajući kako selo živi u skladu s godišnjim dobima. Kada je proljeće i ljeto sve živne, pa i ljudi, a s jeseni i zimi kada se priroda povlači, povlače se u tople domove i ljudi, slikovito objašnjava. Prisjeća se vremena kada je u selu bilo dvostruko više ljudi, kada su se igrali turniri na nogometnom igralištu, a ljeti su ulice bile pune djece na biciklima.
“Sad su tišina i prazne kuće su ono što najprije vidiš”, kaže dodajući kako su mnogi napustili selo u potrazi za boljim životom. “Od moje sestre djeca su otišla u Irsku. Mnogi su bolji život potražili u Austriji, Njemačkoj. Meni je ovdje dobro. Puno mi ne treba i ne bih ovo mijenjala ni za što”, kaže dodajući kako oni koji žele raditi, uvijek nešto pronađu.
“Život je to koji možda nije lak, ali je naš. Ima i onih koji pokušavaju pokrenuti neke obiteljske poslove poput uzgoja povrća, pčelarstva. Ali, ono što je najvažnije, svi se držimo zajedno koliko god nas ima. Ljubav prema ovom selu na kraju svih puteva ono je što nas veže” kaže.
Strošinci se, kao i mnoga slična sela, bore protiv demografske stvarnosti. U zadnjih dvadeset godina to je mjesto napustio gotovo svaki drugi stanovnik. Dok je 2001. u mjestu živjelo 668 stanovnika, 2011. taj je broj spao na 492, a po zadnjem popisu stanovništva iz 2021. godine tek 361 osoba živi u Strošincima, a relano je najvejrojatnije ta brojka i manja. Neki kažu i manja od 300.
“Da ima posla vjerojatno bi bilo i ljudi, ali nema, pa nema ni ljudi. Moji su otišli za Austriju, a ja se eto snalazim kako znam”, priča 66-godišnja Kata dodajući kako je poljoprivreda glavna gospodarska grana u mjestu, a to je psoao koji puno traži, a zarada je neizvjesna.
Jedna od Strošinčanki koja je našla posao u mjestu, u lokalnoj trgovini, Mirela kaže kako je život u Strošincima lijep za one koji vole mirnoću koju pružaju sela poput njezina, van glavnih puteva i posvemašnje užurbanosti.
“Ove je godine u selu umrlo oko 20-tak osoba što je puno za jedno ovako selo. Ali, šta ćemo, ne biramo ni kada ćemo, ni gdje ćemo otići s ovoga svijeta”, priča ova Strošinčanka navodeći kako se toliko, koliko je umrlo ove godine sigurno neće roditi novih mještana, tako da je gubitak u broju stanovnika neizbježan.
“Imamo osnovnu školu, ali do četvrtog razreda, a onda djeca nastavljaju u više razrede u Soljane”, priča Mirela koja je završila srednju ekonomsku školu, ali posao u struci nije mogla naći.
“Posla jednostavno nema. Ostaje vam ili trgovina ili Hrvatske šume i to je to”, kaže rezignirano ipak zaključujući kako nije sve tako crno.
“Mnogi kažu kako se nalazimo na kraju svijeta, a ja tvrdim da smo na njegovom početku”, dodaje kroz smijeh.
Strošinci su mjesto gdje se život ne mjeri brzinom, nego postojanošću. Mjesto gdje se svaka nova obitelj doživljava kao pobjeda, a svako novo dijete kao dokaz da, unatoč svemu, selo diše. I možda je upravo u tome najveća snaga Strošinaca – u ljudima koji vjeruju da i najmanja mjesta imaju pravo na budućnost.
Đuro Karalić
