Priču o Ivanu Grigiću iz Vinkovaca treba započeti njegovim nadimkom: Šinko. Imenom ga zove valjda samo uža rodbina, ali po nadimku ga znaju sve do Japana (ne pretjerujem!). U našim je okvirima Šinko legenda. Diplomirani pravnik koji radi kao referent u Udruzi osoba s invaliditetom ”Bubamara”, nogometaš, navijački veteran koji obožava „Cibaliju” i organizator rock-festivala „Marinfest”. A povrh svega, on je jedno super pozitivno biće kojem je svaki problem rješiv.
Razgovarajući o poslu, kaže mi kako „Bubamara” zadnjih tjedana radi smanjenim kapacitetom. Projekti su na čekanju, a korisnici više ne dolaze na savjetovanja, radionice i druženja. No, kako su osobe s invaliditetom jedna od najugroženijih skupina i u ovim izvanrednim okolnostima, svojim članovima i dalje stoje na raspolaganju za rješavanje praktičnih problema. Vozači udruge korisnike po potrebi prevoze liječniku, te dostavljaju hranu i medicinsku opremu. Palijativni timovi sastavljeni od fizioterapeuta i psihologa i dalje rade na terenu, a savjete po pitanju prava, učlanjenja i povlastica korisnici mogu dobiti pozivom na telefon 032/333 232.
Kad ga pitam za „Marinfest”, kaže mi da su započeli pregovori s nekim bendovima i da je vrlo optimističan po pitanju njegovog održavanja. Šali s kako je razgovarao s jednim od suorganizatora, te su došli do zaključka da bi zbog ove situacije moglo doći do otkazivanja svih drugih vinkovačkih manifestacija, pa će Marinfest biti najjače događanje u gradu koje će okupiti 10 000 ljudi i biti najbolji ikada.
Na pitanje što mu nedostaje, odgovara: „Ma, ja sam ti fah-idiot. Fali mi nogomet u svim oblicima: tekme „Cibalije”, „Tomislav” iz Cerne, veteranske utakmice „Lokomotive”, nogomet na TV-u u ozbiljnijem obliku…” Što se ostalog tiče, navodi da mu više nedostaje posao nego birtija.
Zadnjih tjedana koje provodi više kod kuće, a manje na poslu bavi se svojim klincima. Starija kćer prati nastavu na daljinu, a Šinko joj asistira (uglavnom googlajući rješenja zadataka, kaže). Sprda se da još nije počeo učiti mandarinski, no pročitao je par knjiga, čita Dylan Doga i gleda filmove i serije. Ponosan je na činjenicu da je svladao kuhanje nekih jednostavnijih jela. Kondiciju održava tako da par puta tjedno ode trčati na stadion. Jeste da tamo stoji natpis „Policija – stop!”, ali preskoči ogradu i optrči par krugova po stadionu ljubljenog tima. Tako se napuni pozitivnom energijom. Smijem se na tu njegovu priču; Šinko kojeg znam uvijek će ostati pomalo buntovnik.
Kaže mi kako bi svima bilo lakše da znamo koliko će dugo ova situacija potrajati. Objašnjava: „Ovo ti je kao istražni pritvor – ne znaš kad će završiti. Da je bar kao izdržavanje presuđene kazne: znaš da si dobio dvije i pol godine i jednostavno križaš datume na kalendaru, brojiš koliko ti je ostalo do kraja. No, proći će i ovo, prije ili kasnije.”
I što će kad sve prođe? Smije se i kaže kako je vjerojatno pretjerano očekivati da će u prvo vrijeme biti utakmica za gledati, ali da će sigurno okupiti ekipu i s njima opaliti neki nogomet. I da će s klincima i suprugom obiteljski otići na pommes-frites u grad, jer to mu je najdraži i najbolji mogući izlazak.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
