S ratnim iskustvom stečenim u obrani Vukovara, Stipe Majić – Pipe se 20 godina kasnije hrabro upustio u snimanje filmova na temu Vukovara i Domovinskog rata, što mu je priskrbilo još jedan, neformalni nadimak – Spielberg.
Što vas je potaknulo da počnete raditi filmove o Domovinskom ratu?
Potaknula me je knjiga Predraga Matića – Freda, kojom sam bio razočaran, kao i nekim činjenicama koje su bile iznesene u njoj. Potaknuo me je i serijal ‘Heroji Vukovara’, za koji smatram da nije adekvatno obradio tematiku obrane Vukovara. Od toga sam očekivao sam puno više. I onda sam se uhvatio u razmišljanju: ako to tako rade neki naši eminentni redatelji, onda ja to mogu bolje napraviti. I to se pokazalo točnim. 2011. godine pokrenuo sam inicijativu da se započne sa snimanjem ‘Bitke za Vukovar’, serijala od 10 epizoda koji je nekoliko puta prikazan na HRT-u. Nakon toga je uslijedila pauza, no onda sam odlučio ponovo krenuti sa snimanjem i napraviti priču o mojoj sestri Šimi koja je u vrijeme opsade Vukovara radila u bolnici. Krenuo sam raditi film o njoj, no uvidio sam da je to jedna svjetska priča i tako je 2017. godine nastalo ‘Srce Vukovara’. Uslijedili su dokumentarno-igrani film ‘Glavu dole, ruke na leđa’, pa ‘Ispod radara’, pa ‘Otkrhnuti – Od toga dana’, zatim filmovi ‘Bogdanovci između zvijezda’ i ‘Bitka za Dubrovnik’.
Iako se nikada ranije niste bavili filmskom strukom, snimili ste dva serijala i 6 filmova koji su naišli na dobar prijem i publike i kritike. Je li vam netko pri tome pomagao?
Zahvaljujući Ivanu Maloči koji mi je ustupio opremu za snimanje ‘Srca Vukovara’, redatelju Zrinku Ogresti koji me je savjetovao, te mojoj prijateljici Slavici Šnur koja se bavila filmom 20 godina, odlučio sam uopće ući u tu filmsku priču. Osim toga, imao sam sreću da sam se okružio i drugim profesionalcima, a jedan od njih – koji mi je najviše pomogao – bio je Dragan Ruljančić, snimatelj koji je 40 godina radio na HRT-u i napravio je bezbroj dokumentaraca. Uglavnom, s takvim ljudima i o takvoj temi nije teško napraviti dobar uradak, ako imaš volje i želje to napraviti kako treba. Pamtim da su mi ljudi s kojima sam surađivao govorili kako redatelji i producenti u pravilu ne dozvoljavaju da im netko nešto sugerira, no moja je dobra karakteristika što sam slušao savjete ljudi s iskustvom o tome kako nešto napraviti, što pitati. I tako sam i sam stekao neko iskustvo, i iz filma u film se pokazalo sve bolje i bolje. Cijeli taj spektar ljudi koji je radio na tim filmovima dao je svoj doprinos. Zapravo smo tom sinergijom svih uključenih proizveli takve filmove, većina kojih je emitirana na nacionalnoj televiziji. Nadam se skorom prikazivanju i ovih novijih uradaka – i filma o Bogdanovcima i ‘Ispod radara’, veličanstvene priče o pilotima i padobrancima Zrakoplovnog kluba Osijek. Vjerujem da će doći vrijeme kada će i oni biti prikazani.
Jeste li svojim filmovima konkurirali na filmskim festivalima?
Film ‘Otkrhnuti’ osvojio je desetak nagrada po svijetu, no druge svoje filmove nisam slao na festivale. Imao sam namjeru ove godine poslati neke od njih na međunarodne festivale, jer mislim da bi bilo dobro da budu prikazani stranom auditoriju, da se na taj način proširi istina o Vukovaru. No, najbitnije mi je da filmove pogledaju naši ljudi, da naša javnost vidi koje su se strahote tamo događale, tako da mi je prioritet da se prikažu u Hrvatskoj. Mislim da niti kroz školske programe – a pogotovo ne kroz igrane filmove o Vukovaru koji su snimani – javnost ne može doći do prave istine. Jer, ovaj naš Domovinski rat se iz dana u dan omalovažava i iskrivljuje.
Proizvodnja filmova i serijala skup je pothvat. Jesu li nadležna ministarstva i institucije financijski poduprle vaše produkcije?
Ja sam, manje-više, sve radio sam. Što god da sam radio, sredstva sam uvijek dobivao naknadno. Nikada nisam dobio sredstva unaprijed, samo temeljem ideje. U tome je problem. Izuzetak je bio film o Dubrovniku. Recimo, film i serijal ‘Srce Vukovara’ – tu sam odlično pogodio temu, i film je odličan, i njime sam skrenuo pozornost na sebe. Nakon toga je došlo i do suradnje s HRT-om, 2017. godine, kada su prikazali taj film. Potom sam napravio film ‘Glavu dole, ruke na leđa’, i tu sam ostao razočaran, jer nisam prolazio na natječajima, a čak ga nisu htjeli niti prikazati na televiziji. No, reakcije publike je su bile takve da su na neki način primorale institucije da korigiraju stavove, pa su u HAVC-u naknadno prepoznali vrijednost filma i naknadno su mi odobrili sredstva, pa sam svoja vlastita uložena sredstva na neki način pokrio. Jednom mi je prigodom neslužbeno rečeno da su moje aplikacije odbijane zbog pogreški u ispunjavanju formulara. A sjećam se da je jedan naš poznati redatelj prvo bio odbijen od strane HAVC-a, no naknadno su mu ipak odobrena višemilijunska sredstva koja je tražio. Činjenica je da se greške događaju svakome – ali nekome se oproste, a nekom ne. Mislim da se namjerno zatiru te teme i da nema želje da se one obrade, da ta istina iziđe na vidjelo i da hrvatska javnost vidi kolika je zapravo bila hrabrost tih mladih ljudi u Domovinskom ratu.
Svoje filmove uglavnom promovirate prikazivanjima diljem Hrvatske. Takav način promocije omogućava vam izravan kontakt s publikom. Kakve su reakcije publike na teme kojih se dotičete i način na koji ih obrađujete?
To je neopisivo. Odaziv na svim projekcijama je bio odličan, a reakcije su fantastične, vrlo emotivne. Ljudi bi po 15, 20 minuta pljeskali akterima u filmu. Jednostavno rečeno: oduševljenje. Jedan naš eminentni producent rekao mi je na premijeri: ‘Da je meni ovo doživjeti!’
Postoji li tema koju žarko želite obraditi?
Najveća mi je želja snimiti igrani film, odnosno serijal o Blagi Zadri i dečkima s Trpinjske ceste, za koji je scenarij već napisan. To je dijelom i moja životna priča, kao i mojih prijatelja. Zatim, sve teme koje sam obradio u dokumentarnom formatu, želim pretočiti i u igrane verzije. Prvenstveno film ‘Glavu dole, ruke na leđa’, koji se bavi tematikom branitelja koji su po slomu obrane završili u logorima. I za njega je scenarij već napisan. To su dvije teme koje bih najradije obradio i koje ću nastojati realizirati, no valja vidjeti kako će biti sa sredstvima.
Nažalost, ni scenariji za film o Blagi, ni i onaj za ‘Glavu dole, ruke na leđa’ nisu prošli na natječajima HAVC-a i HRT-a. Žalosno je da su (ponovo!) odbili scenarij za film/serijal o Blagi Zadri, dok je ove godine – među ostalim – na natječaju prošlo 20 epizoda povijesne parodije koja je u potpunosti izmišljena. Taj je projekt dobio preko 20 milijuna kuna, a za film o Blagi – za koji sam tražio 5 milijuna – nije odvojena niti kuna. Priča o Blagi objedinjava priču o osnivanju HDZ-a, borbi za radnička prava i borbi za nezavisnost države, ono što se stvarno dogodilo i bilo iznimno značajno u povijesti Hrvatske. Scenarij po toj priči su pisali najbolji scenaristi i dramaturzi u Hrvatskoj, a financiranje nam je odbijeno zbog – navodno – loše napisanog scenarija. Lani je razlog odbijanja tog scenarija bilo previše povijesnih činjenica, a ove godine su naveli da ih je premalo. Uglavnom, uvijek nađu neki razlog da bi odbili financiranje snimanja filma o Blagi Zadri.
Meni bi bilo logično da HRT raspiše ciljani natječaj za pisanje scenarija i snimanje filma ili serija o Blagi Zadri, o Vukovaru. Nepojmljivo mi je da 31 godinu nakon rata ne postoji dobar film o Blagi ili Vukovaru, koji su nacionalni simboli hrabrosti i časti.
Je li u pripremi nešto novo?
Započeo sam snimanje dokumentarno-igranih filmova o sanitetu u Domovinskom ratu i o Trpinjskoj cesti, jer mislim da ta tema nije adekvatno obrađena. Plan mi je započeti i pisanje knjige, jer želim demistificirati taj naš proboj i tako odgovoriti onima koji se čude zašto su ljudi otišli.
Koliko vam je u snimanju svih ovih filmova pomoglo vaše neposredno iskustvo rata, koliko je doprinjelo tome da realno prikažete ono što se događalo?
Bilo to je jedno ogromno iskustvo, i onaj tko ga nije doživio ne može ga dočarati. Upravo zbog toga sam razočaran i ‘Generalom’ i ‘Šestim autobusom’, pogotovo u onim dijelovima u kojima se prikazuju ratne scene. Ako je netko u tom smislu i bio savjetnik na njihovim snimanjima, mislim da ta osoba nije doživjela ono što su istinski branitelji doživjeli u takvim situacijama.
U jednom razgovoru mi je rečeno da je pitanje hoće li se filmovi o Domovinskom ratu snimati i dalje, upravo zbog loših recenzija tim filmovima koje sam naveo. To je trebalo biti objašnjenje zašto su moji projekti odbijeni. Odgovorio sam da ja s tim nemam veze: to su snimali eminentni redatelji, ali – zašto netko drugi ne bi dobio priliku? Nakon tog razgovora imam osjećaj da se namjerno rade loši filmovi o Domovinskom ratu, a da bi se javnost distancirala od tih tema. Da se razumijemo: nisu svi filmovi takvi. Pohvalio bih ‘Broj 55’, ratni akcijski film redatelja Kristijana Milića, snimljen prema istinitom događaju iz 1991.
Gordana Ilić Ostojić
