Slavonski dijalekt nije bio zanemaren samo u jezikoslovlju nego i u književnosti, tvrdi dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju i upraviteljica Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima dodajući kako slavonski dijalekt nalazimo u djelima umjetničke književnosti pisanim standardnim idiomom u dijalozima u funkciji karakterizacije likova te pokoji dijalektni element u narativnim dionicama koji trebaju dočarati lokalni kolorit i ambijent.
“Takav relacijski model između dijalekta i standarda nalazimo u književnim djelima Ivana Kozarca, Joze Ivakića, Pave Petričevića i dr.”, navodi ova znanstvenica te navedeno ilustrira ulomkom iz proze “U mrak…” Ivana Kozarca:
„Za daleki zeleni proplanak tonulo večernje sunce, krvavo i mutno ko umirući požar…Mlačak predahnjiva i lagano lelijao lišćem, opahlim s danje omare i ogarka. Lastavice tekle ponad strni, staza i puteljaka, doticale ih se krilima i sve se svilele. Usparene trave dišile jakim mirisima; odnekuda ružila kola i udarac mutan, turovan kleptaj – – –
Njih dvoje, Ola i Ilja, susreli se pod Vreocima, pa pošli uzajedno prašnim putem kraj niske,
rijetke živice.
Falj’n Is’s, Olo – rekne Ilja pri susretu.
Uvik – odgovorila Ola.“
Anica Bilić navodi kako se pod dijalektalnom književnošću obično podrazumijeva kajkavska i čakavska
dijalektalna književnost, a dugo se nije podrazumijevala štokavska. Štokavsku dijalektalnu književnost učinila je nevidljivom jezična politika hrvatskih vukovaca definicijom dijalektalne književnosti: ta djela ne smiju biti „folklorna“, tj. usmena narodna, nego samo „umjetnička pisana poezija“; moraju nastati nakon oblikovanja jedinstvenoga, općenacionalnoga, iznadregionalnoga standardnog jezika i djela moraju u cijelosti biti pisana dijalektom, a ne samo npr. u dijalozima ili s ponekim leksemom područno omeđenim.
“Uglavnom je nepoznat podatak da je Grga Andrin napisao šokačkim ikavskim govorom Santova crticu “Vražje nedilo” te objavio 1899.. Godina objavljivanja upućuje na podatak da je štokavska dijalektalna književnost vremenski prethodila pojavljivanju kajkavske i čakavske dijalektalne književnosti. Početkom kajkavske dijalektalne književnosti smatra se 1900. godina kada je Antun Gustav Matoš objavio na kajkavskom pjesmu “Hrastovački nokturno”, umetnutu u pripovijetku “Nekad bilo sad se spominjalo”, a početak čakavske dijalektalne književnosti pada u 1906. godinu kada je Vladimir Nazor objavio na čakavskom “Galeotovu pesan”, inkorporiranu u roman “Veli Jože”. Dok su kajkavska i čakavska dijalektalna književnost dosegle antologijske vrhunce s Miroslavom Krležom, Franom Galovićem, Dragutinom Domjanićem, Vladimirom Nazorom, Matom Balotom, Dragom Gervaisom i dr., štokavska dijalektalna književnost zanijekana je te ostala slijepa pjega hrvatske književnosti. Rijetka su književna djela pisana na govoru slavonskoga dijalekta, uglavnom su to pjesnički tekstovi koji pripadaju pučkoj, amaterskoj i dječjoj književnosti”, navodi dr. sc. Anica Bilić.
Josip Dumendžić Meštar
Cvrkut ikavice
U srce i nidra te mećem
ko majka u kolivku dite,
od ljubavi vinac ti sprimam
dok pisme moje te kite.
Kanim te med žice zadinit,
pismom dosut potriba vriću,
začut bi tio riči roda
ko nikad na prelu-nuz sviću.
Da te za vičnost mogu imat
kanda bi duši lakše bilo,
kazo bi lepet nad ravnicom
da ti je prizdravilo krilo.
Svistan da vrime guši nadu
pomiren s nebom zaćutim,
a novo brime što se valja
nutrinom već mogu da slutim.
Ipak,dok de nedaće kote.
staračke bore brazde lice,
u zovu ditinjstva još živi
taj cvrkut moje ikavice.
Daria Gongeta
Na drumu
Na drumu je kadgod bilo
igrat se milina,
Dica trču bosi nogu,
Diže se prašina:
Danas nema dice bose,
Posvud asfalt vrući,
Pust je sokak jer sva dica
Sad side u kući.
Prid njima su računala,
Iskvariše oči,
Bulje u ‘ve kompjutere
Obdan i po noći.
Mira Kokanović
Pismo
Dragi moji!
Kad got vas zovem da dođete k meni,
Nikad nemate vremena.
Preče vam je oranje i kopanje
preči vam je kukuruz i ječam
i žito i soja i sve što sijete
i š čim se obzimu grijete,
nego ja.
Od mene zbiljam
nemate nikake koristi.
Ja vas samo mogu nasekirat.
I većina nas se pomiri s tim.
Al, dragi moji, ja ne mogu,
kad znam da ne mogu.
Više vas neću zvat da dođete k meni.
Vi nemate vremena doć.
I kad budete u Osiku,
ja baš u to vrime radim.
i opet se ne vidimo.
Puno je puta mama govorila:
Kad dođe zima, doćemo.
Dragi moji!
Evo prolazi još jedna zima,
a vas kod mene nema.
Čujem da će tato danas doći u Osik,
al nije sigurno da će doć k meni.
Danas zavisi o drugom.
Pa tato moj,
ti nikad nisi ni o kom zavisio.
Dragi moji!
Prolazi život,
prolazi vrime,
i vi to isto znate,
Al doživljavate na drukči način nego ja.
Draga mama!
Nazvala si me i kazala
da si po tate poslala pidžamu za imendan.
Al ja bi više voljela da si ti došla.
Da malo popripovidamo,
da te pitam šta ima nova doma,
da te pitam kako Ivan i Marija,
da te pitam, mama, kako svi u selu.
Al ti nikad nemaš vremena.
U našoj kući nikad niko
nema vremana, nit je imo.
Barem da onda nećete imat vremena ni za umrt.
A jedamput će mi njeko javit
da njekoga od vas nema,
a ja vam nikad nisam rekla
koliko vas voljim,
koliko mi značite u životu.
A niste ni vi meni.
Jel to nije grijota?
Vaša Mira
Prema dijalektalnim kriterijima, Anica Bilić donosi i izbor književnih djela na nestandardnim idiomima slavonskoga dijalekta:
Posavski poddijalekt, istočnoposavska skupina govora:
Vrbanjsko-otočki govor, otočka ikavica
Ana Šebalj, Uspomene iz mladosti rane, 2008. / Eva Silađi, Kata Šarčević, Anica Valenćik, Od mladosti ništa lipše nije, 2010.
Mikanovački ikavsko-ekavski govor
Mato Kovandžić, Topli dimovi (novela od Šokca), 2018.
Posavski poddijalekt, srednjoposavska skupina govora:
Gundinački ikavsko-jekavski govor
Marica Mira Kokanović, Njekad prije, 2003.
Bebrinski ikavsko-jekavski govor
Mata Baboselac Mišin, Bebrina u Matinema pjesmema, 2008.
Podravski poddijalekt:
Podgajačka ekavica
Marija Znika, Pogajački zvon, 2010.
Baranjski poddijalekt, podunavski govori:
Bačka ikavica
Josip Dumendžić Meštar, Svitanje ri(je)či, 2016.
Dalje navodi kako se tekstovi pisani nestandardnim šokačkim govorima mogu naći u zbirkama književnih tekstova skupljenih na Sijelu pučkih pisaca u Đeletovcima te zbornicima Šokačke riči koji su ujedno i zbirke slavonskodijalektnih tekstova, među kojima je nekolicina i prvi put objavljena. Kanonskih djela na idiomu slavonskoga dijalekta međutim, nemamo, kaže uz tvrdnju kako književnost na nestandardnom idiomu slavonskoga dijalekta ima potencijala dosegnuti artistički vrh i afirmirati se u književnom kanonu, što potvrđuje zbirka Slavonija, zemlja plemenita Vanje Radauša (1969.), ali pisana kombinacijom standardnoga i nestandardnoga idioma.
Vanja Radauš
Prva rič što ju je čuo
U Slavoniji
Zemlji rođenoj,
Voljenoj,
Divane
Uvik
Od kako pamte
Samo
‘Rvatski
I
Divane
I
Psuju,
I
Pivaju,
I
Plaču,
A momci tepaju,
Maze se cure –
Divane snaše –
Brundaju babe,
Didaci mudruju,
Sve na vom
Jeziku našem,
Starom,
Dragom
‘Rvatskom.
ž.d.
