Stara je godina i do nove je još samo malo, a ako je suditi prema raspoloženju dobrog dijela građana, za odlazećom godinom malo tko žali. Mnogo toga lošega dogodilo se u 2020.. Mnogima. Iako razum nalaže da nije godina kriva za sve ono što nam se izdogađalo, ponajprije pandemija koronavirusa koja je svijet preokrenula naglavačke, do za nas, hrvatske građane, i katastrofalnog potresa u Zagrebu, a ovih dana i na Banovini, nekako svi priželjkujemo da 2020. prođe što prije. A proći će. Kao i sve u životu. Ipak, u sveopćem sivilu često zaboravljamo da je 2020. donijela mnogima i brojne životne radosti, a ne samo tugu. I na njima moramo biti zahvalni. Jer, sreća je, kažu, u malim stvarima na koje često ne obraćamo pozornost, a trebali bi. Mnogi smo pojmove poput ljubavi, suosjećanja, skrbi, solidarnosti i privrženosti, u pravom smislu riječi počeli shvaćati i prepoznavati tek ove, “nesretne” godine, godine koju treba itekako zapamtiti. Ne zaboraviti, radi budućnosti. Radi svega onoga dobroga što smo u ovim teškim vremenima pokazali prema svojima bližnjima, članovima obitelji, prijateljima, pa i neznancima jer smo, kada je trebalo, imali lice čovječnosti i humanosti, pokazali smo da znamo biti bolji nego što to možda jesmo. Iako nas je 2020. vratila unazad i mnogi su pretrpjeli i još uvijek trpe bol, razočarenje, gubitak članova obitelji i prijatelja, financijske probleme, ta ista 2020. mora nam svima skupa biti od koristi upravo zbog svega lošega što se desilo u njoj. Jer, preko nje znat ćemo cijeniti ono dobro što će nam doći u godini i godinama koje slijede. U godini i godinama u kojima ćemo biti zahvalni, ne na novom autu, novoj sobnoj garnituri ili cipelama već na životu danom nam da budemo dobri prema sebi i onima kojima smo potrebni, a na čije potrebe znamo zaboraviti i pretpostaviti ih vlastitim prohtjevima i željama. Koje nužno ne moraju biti nešto loše, ali nisu ni blizu onoga kakve bi trebali biti i kakvima bi nas trebale činiti, ljudima otvorena srca i uma za sve one koji ovise o nama kao društvu i pojedincima, društvu koje je sve manje osjetljivo prema slabijima i onima ostavljenima onkraj nekog puta da se sami snalaze kako znaju i umiju; pojedincima otuđenim i zatvorenim u kavez vlastite sebičnosti, bahatosti, samoveličanja i lažne poniznosti i skromnosti. Postanimo stoga u godini koja dolazi ponajprije bolji ljudi, bolji novinari, vozači, nastavnici, inžinjeri i političari, onakvi kakvi smo ovih dana u Petrinji, Glini i drugim mjestima Banovine stradalim u potresu, koji uništava i donosi razaranje, smrt i strah, ali i vjeru da se još uvijek znamo okrenuti jedni prema drugima, pružiti ruku i osmjehom vratiti nadu tamo gdje je možda, ovih dana i ove godine i nema, i nije bilo previše.
Sretna Vam 2021. godina!
