Gotovo da nema dijela naše domovine zahvaćene ratom gdje ne postoje cijele obitelji koje nisu doživjele teška stradanja i nestanak velikog broja članova najbližih srodnika. Ovdje i ovom prilikom izdvajam četiri obitelji iz kojih je ubijen veliki broj članova i to su obitelj Šoljić, Cirba, Vidaković i Čičak.
Kada su 24. siječnja 2002. godine sahranjivani na Groblju hrvatskih branitelja posmrtni ostaci Ivana Šoljića – Velikog Joea, legendarnog zapovjednika Mitnice, jednog od četvorice ubijenih sinova Kate Šoljić i Josipa Cirbe jednog od trojice ubijenih iz obitelji Cirba, bilo je potpuno jasno koliko je to za obitelji nestalih važno. Obojica ovih, bez svake sumnje visoko moralnih i časnih ljudi nisu niti jednog trenutka dvojili oko toga što treba činiti kada je Vukovar tako svirepo i bezobzirno napadnut.
Mile Dedaković – Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara i čovjek na koga se nakon genijalne obrane sručio gnjev i učinjena nepravda, bez objašnjenja, ali uz jednak način obračuna koji je svojstven onima protiv kojih se borio, Dedaković je nad otvorenim grobom Ivana Šoljića rekao: “Teško mi je izdvojiti bilo koga od svojih boraca. Danas su mi pred očima mnogi od njih kao da su živi, no Ivu Šoljića Velikog Joea posebno sam volio i poštivao zbog njegovog iznimnog junaštva i lucidnosti. Znao sam mu ponuditi pomoć preko radio veze, jer je, kako smo izmišljali stiglo petstotina ‘ustaša’, a on bi odmah kao iz topa, shvaćajući kakvu poruku želim poslati neprijatelju, rekao da ne zna ni što će s ovih četiristotine što sam mu jučer poslao”.
Nakon Dedakovića je govorio saborski zastupnik i jedan od onih koji je sve svoje profesionalno znanje i svoj život uložio u spašavanje branitelja, dr. Juraj Njavro. Ovaj liječnik, a prije svega čovjek koji je beskrajno suosjećao sa svakim braniteljem i davao maksimum da ga spasi nije nad grobovima ove dvojice ljudi, koje je osobno kao Vukovarac poznavao, proklinjao neprijatelja. Rekao je da oni sigurno nikada neće imati mira ni spokoja kao što će ga naći oni koji su bili žrtve njihove beskrajne mržnje i bezumlja.
Onaj koji je naslijedio Ivana Šoljića – Velikog Joea u zapovijedanju Mitnice, Pilip Karaula, koji se vratio iz daleke Australije braniti svoj Vukovar i svoju domovinu, progovorio je toga dana nad tim grobovima rekavši: “Danas traže od nas, oni koji su mogli spriječiti ovaj rat i ubijanje, da ne govorimo o onome što se dogodilo. Traže da se odreknemo naše nedavne prošlosti kao da se nije ništa dogodilo. A što bi na to mogli reći naši mrtvi junaci da mogu govoriti? Što bi tražili od nas živih i što su mogli misliti u svojim zadnjim trenucima života i u vrijeme borbe s neprijateljem, sanjajući samostalnu i suverenu domovinu Hrvatsku? Mi, čudom božjim, preživjeli u njihovo ime moramo danas govoriti i podsjećati na prošlost jer tko nema prošlosti nema ni sadašnjosti ni budućnosti”.
Obred pogreba vodili su gvardijan Franjevačkog samostana Vukovar fra. dr. Zlatko Špehar i začasni kanonik i dekan vinkovački Tadija Pranjić, koji je bio posebno vezan za branitelje, a mnoge od onih kojima je vodio obred sahrane je osobno poznavao. Malo je onih koji su poput njega u tim teškim vremenima pa i pod granatama sahranjivao ljude, a takvih je do njegovog umirovljenja bilo gotovo tisuću u Vukovaru i u Vinkovcima. Svjedočio mi je da je kod nekih sahrana na groblju u Kačićevoj ulici u Vinkovcima ostajao gotovo sam jer je neprijatelj znajući da je sahrna granatirao groblje. Posebno treba zapamtiti da je on s vukovarskim franjevcima za vrijeme ekshumacija iz masovnih grobnica vodio pogrebne obrede iz dana u dan.
Na ovoj sahrani Ivanu Šoljiću i Josipu Cirbi nazočila je i majka Kata koja je uz sina Ivu izgubila i sinove: Matu, Niku i Miju, a tom prilikom mi je svjedočila da je bila sigurna u to da je Ivo preživio jer je bio izuzetno snalažljiv i izvlačio se iz nemogućih situacija. Znala je da je preplivao Dunav i da je on po prirodi bio vrlo snalažljiv i odlučan i da se sigurno negdje u Vojvodini uspio prikriti i ona je samo čekala taj dan kad će se odnekud javiti.
Josip Cirba je život izgubio u obrani Sajmišta, najkrvavijeg dijela vukovarske obrane, a tu mu je život izgubio i sin Darko i brat Ratomir. Danas trideset i jednu godinu nakon tih događaja kada hodamo “Alejom branitelja”, možemo vidjeti grobove gdje su pokopani mnogobrojni članovi iste obitelji. Moj pokojni prijatelj Žarko Pavletić Žak, o bože koliko ih je pokojnih, jedan od najboljih poznavatelja onoga što se dogadilo Vukovaru upozoravao me je, dok smo hodali Vukovarom, da tu gdje je sada ledina i gdje je očišćena parcela i gdje je bila kuća su živjele cijele obitelji od kojih nije niti jedan član preživio. Na mjestu tih praznih prostora buja korov, tu ne zalazi nitko i nitko ne prima poštu pa ipak neke komunalne službe ih još uvijek vode kao potrošače struje, vode ili drugih komunalija. Dogovarali smo se da on, koji mi je govorio imena svih tih koji su sada sjene, bilježi imena tih obitelji i tih kućnih brojeva da su barem u nekom normalnom popisu ta ljudska bića. Žarko Pavletić Žak je prerano umro i to nije učinjeno no to najviše govori o nama samima kao ljudima sklonim zaboravu koji mi često kažu: “Pa koga to više zanima”. Pitam se svaki dan svoga života kako je to moguće i kakvi smo mi to ljudi koji se nismo potrudili da tu stavim barem neki znak, neku ploču na kojoj će pisati da su tu živjeli ljudi kojima je jedina krivnja bila to da su bili Hrvati.
Jedan od volontera, u službi traženja vinkovačkog Crvenog križa, župnik i dekan vinkovački začasni kanonik Tadija Pranjić upozorio me je na Stjepana Vidakovića s Lušca koji prijavio nestanak osam članova svoje obitelji. Stjepan mi je, nakon što sam ga pronašao u dužem razgovoru, svjedočio prvo o tome da je Lužac vrlo rano došao na udar, jer su tu Srbi bili većinsko stanovništvo i oni su tu prije nego sve krene u nepovrat htjeli imati svoje položaje i vezati se s odmetničkim Bršadinom.
Priča mi o dvojici maloljetnika, svome sinu Antoniju i Josipu Bandiću koji su bili neustrašivi, najprije kuriri pa onda i branitelji s oružjem u rukama. Zna samo da su 2. studenog 1991. godine kada je pao Lužac zarobljeni i da im se otada gubi svaki trag. Dalje kaže da mu je nećak Ivica potvrdio da mu je poginuo brat Karlo koji je oborio neprijateljski zrakoplov pucajući na njega običnom automatskom puškom.
Lužac je bio onaj dio Vukovara koji se nalazio između naselja Budžak i samog Vukovara i tu je neprijatelj cijelo vrijeme pritiskao želeći odvojiti obranu Vukovara od Borova Naselja. Ovaj svoj naum će ostvariti 2. studenog kada će Arkanovi “Tigrovi” učiniti mnoge zločine, pa i nad svojim sunarodnjacima. Stjepan ističe hrabrost branitelja i pomoć koja im je došla od dragovoljaca iz Đakova koje su predvodili Ivan Čurić – Ićo i Zvonko Rajić – Okac. Ističe 16. studenog kao najteži dan, a pred tenkove je izašao Jozo Tadić s pumpericom i biva odmah smrtno ranjen. Za njim gine Stjepan Ferinac i sin Stjepanovog brata Pero Vidaković. Na kraju se, do tada, ovaj najozbiljniji upad neprijatelja u Lužac završio neuspješno i neprijatelj se povukao bezglavo bježeći. Sve do 2. studenog neprijatelj se nije usudio ozbiljnije napasti, a branitelji su mogli vidjeti neprijateljske vojnike golim okom. Tog presudnog dana rano ujutro krenuli su sa svih strana sa zapovijedi da moraju osvetiti generala Bratića koji je tu poginuo kada je naš tenk izravnim pogotkom pogodio njegov zapovjedni tenk.
Stjepan Vidaković je tog dana ranjen i odvoze ga u bolnicu, a prije toga je svojoj supruzi Juli rekao da ne ide nikuda nego da ga čeka, jer će naši sigurno obraniti Lužac. Nažalost ovoga puta nije bilo tako, a Stjepan mi o tome svjedoči riječima: “Moj sin koji se borio na Sajmištu dolazi mi u bolnicu i mi se zajedno pridružujemo “Šumarima” u Kidrićevoj ulici. Svaki dan odlazim u bolnicu na previjanje i niti jedne vijesti nisam imao o supruzi Juli, sinu Antoniju, bratu Karlu, snahama Maji i Mariji, niti o svojim ni supružinim roditeljima. Čuo sam samo da mi je otac ranjen i da su ga odvezli u “Borovo Commerc” otkuda mu se gubi svaki trag”.
Stjepan kaže da mu je kod “Šumara” 15. studenog došao brat Antun i rekao da sljedećeg dana on i njegovi idu u proboj, no tu ideju nije prihvetio, jer je bio duboko uvjeren da Vukovar neće pasti. Ipak nakon svih smrti koje su se dogodile u njegovoj obitelji, odlučio se da s kćerkom Bernardom i sinom Draganom krene u proboj i tako spasi barem dio svoje obitelji. Proboj nije bio lak i uz sve što ih je snašlo, oni stižu sretno u Vinkovce, u grad koji je mnogima iako pod stalnim napadima, bio spas.
Baranjska obitelj Čičak simbolizira svu tragediju koju je doživjela Baranja, dio hrvatskog teritorija, smještenog između dvije moćne rijeke, Dunava i Drave. Vinko Čičak 1958. godine trbuhom za kruhom seli iz Kupresa u Baranju, u selo Karanac i poput mnogih drugih nalazi posao u “Belju”, tvrtki koja je sinonim za Baranju. Kako je sve krenulo po dobru Vinko se ženi Anđom Andrić iz sela Garevca, mijesta u bosanskoj Posavini, nedaleko Modriče. Sin Ivan im se rodio 1963. godine, Ante 1965. i Mato 1967. godine. Život im je bio bolji nego u starom kraju, jer uz nešto svoje zemlje koju su radili “Belje” im je bila velika sigurnost.
Sve će biti gotovo idealno do 1990. godine kada su započeli problemi, koji su najbolje iskazani 21. travnja 1991. godine kada u hrvatskom selu Jagodnjak u Baranji sljedbenici ideje o velikoj Srbiji održavaju miting. Govorili su četnički vojvoda doktor Obrane i zaštite Vojislav Šešelj, srpski narodni poslanik profesor arheologije Milan Paroški i ministar za Srbe izvan Srbije Stanko Cvijan. Vojvoda Šešelj je teško optužio Miloševića i Republiku Srbiju što nisu Srbiji pripojili Baranju i Zapadni Srijem, no Milan Paroški je otvoreno najavio što čeka inače mirne i radišne Baranjce izjavom “Onoga koji vam kaže da ovo nije srpsko, možete ubiti kao kera uz tarabu”
Nacionalni sastav Baranje je prema popisu stanovnika u proljeće 1991. godine pokazivao da je tu najviše Madžara, njih 21.416, Hrvata 19.136 i Srba 12.857, no za ove koji spremaju agresiju i rat to ne znači ništa, jer prema njima gdje živi jedan Srbin to je Srbija.
Važno je istaknuti da na prvim višestranačkim izborima 1990. godine pobjeđuju reformirani komunisti, koji šire ideju da je JNA narodna i da je ne treba izazivati, jer da ona neće dopustiti da se dira narod. Sukladno toj zabludi i kratkovidnosti novoizabrana vlast neće i pored traženja Zagreba izvršiti pripreme za obranu. Politička sljepoća onih koji su vjerovali u komunizam i Jugoslaviju osviješćena je kada njihovi koalicijski partneri Srbi masovno prelaze u Srpsku demokratsku stranku i kada se naoružavaju uz pomoć Jugoslavenske narodne armije.
Vlasti iz Zagreba su na vrijeme uspostavile policijske postaje i činile sve da se ljudi organiziraju za pružanje otpora. Prvi događaj koji je pokazao da neće biti dobro dogodio se 29. srpnja 1991. godine kada je napadnuta Policijska postaja u Belom Manastiru. Nakon što je policijska postaja obranjena predsjednik Skupštine općine Beli Manastir dr. Radoslav Mutavdžić izjavljuje za Radio Osijek novinaru Karolyju Janosiju: “Mir su strpljivo njegovali i gradili svi predstavnici općinskih organa i političkih stranaka, a ponajviše su za njega zaslužni građani Baranje”. Na kraju je obećao da će se zauzeti da se mir u toj mnogonacionalnoj regiji ozbiljnije ne naruši. Sve rečeno bit će uskoro demantirano.
Već 8. kolovoza zaredali su teroristički napadi na međunarodni vlak Osijek – Beli Manastir – Pečuh i niz aktivnosti iz kojih je bilo potpuno jasno da je to uvod u agresiju beogradskog političkog vrha a stanovnici madžarske i hrvatske nacionalnosti bježe u susjednu Madžarsku. Time je započela kalvarija nesrpskog stanovništva Baranje, a tzv. nova vlast i uprava je proširila vijest da se svi koji su otišli mogu vratiti. Vratila se i obitelj Čičak no onda su jednoga dana došla dvojica milicajaca tzv. Sao krajine, Zoran Mađarac i Zoran Vukšić, naoružani do zuba i dosta miroljubivo rekli da Vinko i sinovi Ante, Ivan i Mato moraju doći u stanicu milicije u Karancu na informativni razgovor. Bio je to kraj života ove četvorice ljudi Hrvata kojima je jedini krimen bio to što su Hrvati. Jedino što je obitelj doznala, raspitujući se svakog dana za sudbinu svojih: supruga, oca i sinova a to je da su odvedeni na napuštenu farmu Sudaraš, gdje su mučeni i ubijeni.
Kada se obitelj Čičak odlučila otići u progonstvo i kada je snaha Jadranka Čičak, supruga ubijenog Ivana Čička išla u Beli Manastir ishoditi papire da mogu otići u Mađarsku 26. studenog 1991. godine pozvana je u štab teritorijalne obrane. Tu je njoj i bratu pokojnog Vinka, Tomi, rečeno da su pronađena tijela Vinka, Ivana, Ante i Mate Čička. Doveženi su sljedećeg dana u zavarenim sanducima u Karanac na traktorskoj prikolici uz prijetnju da ne smiju otvarati lijesove. Za ovaj zločin kao i za tisuće drugih u Hrvatskoj nitko nije odgovarao i već tridesetijednu godina traje zavjet šutnje, a mi se mirimo time kao da je potpuno normalno ubijati i mučiti ljude u zemlji Hrvatskoj.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
