SOLJANI, Kada zima dođe, i to ona prava s snijegom i niskim temepraturama, a to obično bude tek iza blagdana Sveta Tri kralja, u Slavoncima proradi nemir jer na zemlju ne mogu, a dosada ko dosada, zna biti najgora. Srećom, na vidiku su poklade i “ludi dani”, al prije njih pokladna jahanja kojima Slavonac odaje počast naraštajima koji su u Slavoniji živjeli i u vrijeme Vojne krajine i na konjima čuvali granicu na Savi.
U nekim našim selima i gradovima taj je zimski običaj obnovljen odmah nakon Domovinskog rata, a u nekima, poput Soljana, ovo je tek druga godina kako jahači u to selo na krajnjem jugoistoku Vukovarsko-srijemske županije, unose momačku pjesmu i topot konjskih kopita.
„Ovo je druga godina kako imamo pokladno jahanje u Soljanima. Ove godine imamo više jahača nego prošle godine. Okupilo na se četrdesetak iz Račinovaca, Đurića, Soljana, Drenovaca, a tu su i naši prijatelji iz Otoka, Županje, Štitara, Retkovaca, Strošinaca, Podgajaca i drugih mjesta“, kaže Željko Rajšl na čiju je inicijativu prije dvije godine običaj pokladnog jahanja i zaživio u Soljanima.
A u organizacijskom smislu iza svega stoji Konjogojska udruga “Tromeđa“ koja okuplja brojne konjogojce s područja Račinovaca, Soljana, Drenovaca i Đurića.
“Ima nas pedesetak i aktivni smo”, kaže predsjednik udruge Marijan Jurić dodajući kako je udruga osnovana prije četiri godine te je sudionik brojnih priredbi i okupljanja konjogojaca diljem Slavonije. Pokladna jahanja zadnjih su godina postala, kako bi rekli pripadnici mlađeg naraštaja “in”, među Slavoncima.
Sve ih je više koji podupiru obnovu toga običaja, zamrlog u Slavoniji iza Drugog svjetskog rata, a obnovljenog s ciljem čuvanja tradicijskih vrijednosti Slavonije. Među njima su i braća Tomislav i Josip Golubović iz obližnjih Đurića.
“Sve je više konja i domaćinstava u kojima ima konja. Samo u Soljanima ih je desetak, a ima ih i kod nas u Đurićima”, kaže 19-godišnji Tomislav Golubović koji je ljubav prema konjima naslijedio od djeda koji je, kaže, uzgajao i volio konje.
On i brat imaju svaki svoga konja i iako, nije nimalo jeftino skrbiti o tim plemenitim životinjama, odrekli ih se ne bi.
“U povijesti Soljana nije zabilježen običaj pokladnog jahanja. Lijep je to običaj koji svjedoči o prošlosti ovih područja, a posebice raduje što ga podržavaju i mladi koji se sve više okreću konjima i konjogojstvu”, kaže Slaven Jurik dodajući kako je Slavonac oduvijek bio vezan iz konja, a otkako više nema poslova u kojima bi konj pomogao i bio glavnom radnom snagu, sve se svodi na događaje poput pokladnog jahanja u kojima gizdavost i ljepota tih životinja dolazi u prvi plan.
Prva postaja kod koje se zastalo bila je obiteljska kuća Željka Rajšla, čija je obitelj na stazi ispred kuće prostrla bogatu slavonsku trpezu punu tradicionalnih domaćih delicija, od kulina, šunke, kobasice, svakojakih kolača, rakije i kuhanog vina. Povela se i pjesma jahača, okrijepljenih i spremnih za polazak dalje jer trebalo je još obići postaju kod zgrade pošte, a potom i kod crkve u središtu mjesta gdje su im okrijepu pripremili stanovnici toga dijela sela. Potom su na redu bile obitelji Andrije Čuhe i Vanje Markovića dok je za zadnju postaju odabrana obitelj Ivana Vladisavljevića znana u Soljanima i kao Stankovići.
I učas prođe vrijeme i eto ti mračka koji zimi vrlo brzo pada. Ali, ni on ne može zaustaviti pokladne jahače koji, nakon što smjeste ljubimce u štale, napoje ih i nahrane, s veseljem nastavljaju na večeri na kojoj se okupi dobar dio sela kako bi proslavio uspješno kraju privedeno pokladno jahanje. Bilo je tako i Soljanima, mjestu daleko van glavnih puteva ali s ljudima široke duše i odlučnih da sačuvaju tradiciju i običaje, a ako in nema da ih stvore i ostave naraštajima. Sukladno narodnoj “bolje da nestane selo, nego običaji”.
