Nakon što su se tradicionalno, na pokladni utorak, spustili zastori 57. Šokačkog sijela, Županjkama i Županjcima preostalo je da najljepše trenutke te manifestacije pohrane u sjećanja i prionu svakodnevici, zadovoljni svime onime što je 57. Šokačko sijelo pokazalo i prikazalo. I u onom tradicijskom, ali i u u modernim dodacima, koji su samo pridonijeli još većoj raznovrsnoti i bogatstvu te najznačajnije manifestacija hrvatske tradicijske kulture u županjskoj Posavini.
„Ništa se od tradicije nije izgubilo i činimo sve da je sačuvamo od zaborava. Šokačko sijelo je možda najbolji način tome. Međutim, kako dolaze druga vremena dodali smo i nešto novo tako da smo dobili spoj tradicije i modernoga što je možda i najbolji recept za uspjeh. Tambura označava početak sijela ali i kraj sijela, a tu onda neizbježne pjesma, rakija, cik tambura i cik snaša. Uvod u ovogodišnje Šokačko sijelo je donijelo duh njegovog novog buđenja pa tako sada možemo reći da je ova manifestacija prerasla Županju pa i Slavoniju što nam pokazuje i to da imamo goste iz cijele Hrvatske pa i inozemstva”, kaže prvi čovjek grada na Savi, Damir Juzbašić.
Podsjeća kako je Šokačko sijelo utemeljeno s ciljem promicanja i očuvanja običajnih praksi, narodnih nošnji i drugih osobitosti tradicijske kulture zavičaja županjskog kraja.
Dakle, već 57 godina kroz vješto izvježbane koreografije, u brojnim nastupima kulturno – umjetničkih društava prikazuju se običaji, pjesme i plesovi, ali i životna svakodnevica stanovnika županjskog kraja, danas i nekada. Kako podsjećaju iz Tursitičke zajednice grada Županje, izlazi tada na vidjelo sva raskoš, bogatstvo i ljepota izvornih slavonskih nošnji, kulturne baštine, folklora, narodnog stvaralaštva te bogatstva Šokadije. Manifestaciju obilježavaju brojne priredbe i nastupi, kazališne predstave i izložbe, večeri folklora i poezije, te izbor najljepše djevojke u narodnoj nošnji Šokački cvit, a sve u iščekivanju mimohoda konjanika i u svečano ruho urešenih konjskih zaprega, te velike i vesele pokladne povorke ulicama grada. Tradicijski uređene kočije i konji, u narodne nošnje odjeveni kočijaši i njihova pratnja – uvijek su velika atrakcija za sve dobrodošle goste. Šokačko sijelo uvijek završava utorkom Seljačkom zabavom pred korizmenu Čistu srijedu ili Pepelnicu, te na taj način označava početak korizme. Programska aktivnost posljednjih godina ustalila se na dvadesetak različitih priredbi i događanja koja u dvanaest dana okupe više od 3.000 izvođača i više desetaka tisuća gledatelja.
“Prezadovoljni smo kako je prošlo ovogodišnje Šokačko sijelo jer je grad svih ovih dana pun ljudi. Osmislili smo program kojemu je osnova bila tradicija uz spoj s modernim što se pokazalo kao dobitna kombinacija. Zadovoljni smo i s posjetom, a ove godine smo imali goste ne samo iz Hrvatske nego i iz BiH, Poljske, Sjeverne Makedonije i Njemačke. Sijelo raste i razvija se iz godine u godinu pa smo tako već krenuli s organizacijom sijela iduće godine. Šokačko sijelo je jedna od rijetkih manifestacija koja je vezana za kalendar i rukovodi se po Uskrsu na način da je Seljačka zabava posljednji događaj sijela i održava se dan prije početka Korizme. Do ljeta ćemo svakako izaći u javnost s temom 58. Šokačkog sijela i točnim datumima”, poručuje direktor Turističke zajednice Županje Kruno Šarić.
A kako je sve počelo
U veljači 1967. godine prof. Ivan Baotić i Josip Šimunović bili su kao predstavnici Županje, gosti na “Prvom pokladnom šokačkom sijelu” u Zagrebu što ga je tada organiziralo Kulturno-umjetničko društvo “Šokadija”. Bilo je sve u najboljem redu, “u ruhu i duhu” slavonsko-šokačkom: tamburaši, folkloraši, pjesme, poskočice, svatovac, bećarac, slavonska jela uz sudjelovanje folklorno-tamburaškog sastava ogranka “Seljačka sloga” iz Lipovca. Promatrajući priredbu Županjci su se upitali “Pa zar smo mi morali iz Županje, srca Šokadije, doći u Zagreb da bi doživjeli Šokadiju?” Odlučili su nešto poduzeti. Grupa entuzijasta krenula je tako 1968. godine u ostvarenje velikog projekta Šokačko sijelo u Županji. Prvo Šokačko sijelo održano je 24. veljače 1968. godine. Tada su u dvorani kina Kristal u Županji nastupili KUD-ovi iz Babine Grede, Bošnjaka, Štitara i Županje. Program je tijekom idućih nekoliko godina obogaćivan te se od jednog dana trajanja Sijela išlo na tri, pet, deset, da bi se već 1975. godine u 22 dana Sijela održalo 18 raznih kulturno-zabavnih manifestacija. Namjera utemeljitelja Šokačkog sijela bila je građanima pružiti raznolike kulturne sadržaje. Program nije bio statičan, stalno se nadopunjavao i osmišljavao, kako novim sadržajima tako i novim dometima u kvaliteti viđenih i izvedenih programa. Sve je to dalo jedan stvaralački zamah ovoj manifestaciji i njenim sudionicima.
Uz pokladne običaje, ova je manifestacija uvijek sadržavala i prezentaciju nekih drugih izvornih folklornih sadržaja, primjerice običaje kroz godinu i običaje koji prate čovjekov život. Na drugom Šokačkom sijelu 1969. godine po prvi put se birala najoriginalnija i najljepša muška i ženska narodna nošnja i ljepotica Šokačkog sijela. Prva izabrana najljepša Šokica Šokačkoga sijela bila je Marica Parašilovac iz Gradišta, tadašnja učenica županjske Gimnazije. Na izborima je bilo nošnji starih i preko sto godina te prekrasnih djevojaka koje su privlačile pažnju svojom ljepotom i bogatom narodnom nošnjom. Uz ljepotu djevojke ocjenjivala se starost i očuvanost nošnje, kao i umijeće nošenja tog starog ruha izrađenog od svile, i urešenog šlingom, zlatovezom i raspletom. Skladnost nošnje, stasa, hoda i ljupkosti, način češljanja, ukrasa na glavi, rukama i vratu, te izbor čarapa i obuće također su važni elementi ocjenjivanja. Do sada se na izboru natjecalo više od tisuću djevojaka koje su pokazale dio svoje obiteljske povijesti i naše bogate kulturne baštine. Na trećem po redu Sijelu organizira se “Frolina večer” ili “Večer frole traktoriste“, koju je dugi niz godina organizirao i osmišljavao prof. Ivan Herman, poznati humorist, akademski slikar i pučki pisac.
Od sedamdesetih godina sadržaji Sijela upotpunjuju se i s različitim etnografskim, likovnim pa i gospodarskim izložbama, savjetovanjima, okruglim stolovima i promocijama knjiga. Od 1987. godine u program Šokačkog sijela ulazi Večer uz tamburu, prva takve vrste u Hrvatskoj. Županja kao kolijevka sviranja na tamburi na taj način dobiva priredbu na kojoj nastupaju poznati tamburaški sastavi ali i mali, školski sastavi, kao dokaz budućnosti sviranja tambure, te veliki tamburaški orkestri. Nakon osnivanja Konjogojske udruge Stari graničar (1993.) Pokladno jahanje također postaje dio programa Šokačkog sijela u kojem sudjeluju jahači koji jašući uz pjesmu i pokladno raspoloženje ulicama grada Županje najavljuju početak Šokačkog sijela. Inače, prve zapise o pokladnom jahanju zapisao je Matija Antun Relković rodom Slavonac iz posavskog sela Davor sin graničarskoga časnika. Zapisao je u službenim dokumentima kumpanija, kako se oštro kažnjavaju nepodobštine službujućih graničara husara (konjanika) koji su se izvan službe okupljali u manje grupe konjanika, obilazeći selo o svome meraku u vrijeme Poklada. Tadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdaša na graničnim postajama noseći im pokladno jelo i piće. Po povratku sa granice, jahači su okupljali i trajbali poklade.
Foto: Đuro Karalić
Sastavni dio županjskog pokladnog jahanja je i uprizorenje običaja iz vremena Vojne krajine, kada su Turci znali konjima prijeći rijeku Savu i pokušati ukrasti pokoju ovdašnju djevojku, ali bi ih presresti hrvatski graničari koji su u to vrijeme čuvali granicu na Savi, koja je Habsburško carstvo dijelila od turskog te su djevojku vratili njezinoj obitelji. Uprizorenje toga običaja, u izvedbi Konjogojske udruge Stari graničar i županjskih kulturno-umjetničkih društava publika u središtu grada uvijek s velikim zanimanjem poprati.
Vuk i bule
A jedan od novijih i također dobro prihvaćenih sadržaja je prošle godine od strane članova KUD-a Tomislav oživljeni gotovo zaboravljeni prikaz narodnog običaja, također iz doba Vojne krajine, Vuk i bule.
Foto: Hrvatski radio Županja
Udane žene spremale su se u rubinu i na zadnjem dijelu su kvačile rep i otud naziv vuk. U bule su se pak odijevale djevojke. Pokrivene su bile preko lica tiranglom (koprenom) i otud naziv bule. U ophodu ulicama grada, a vuk i bule išli su zajedno, zaustavljali bi se kod pojedinih domaćina. U dvorište bi ulazili unatrag, što je karakteristično baš za ovaj običaj, uz pjesmu “Nejanković konja jaše”. Domaćini prema običaju dočekuju ih hranom i pićem.
Zadnji puta taj je običaj izvođen četrdesetih godina prošloga stoljeća.
„Cilj nam je sačuvati našu tradiciju od zaborava tako da je gotovo sav program posvećen našoj graničarskoj povijesti kada smo ove krajeve čuvali od turskih osvajača. Od nekadašnjih nekoliko dana manifestacija došli smo do toga da danas imamo 12 dana bogatog i raznolikog programa”, kaže Adam Svirčević, poznati konjogojac, potkivač konja, svirač tradicijskih glazbala i veliki čuvar tradicije i narodnih običaja i jedan od organizatora Šokačkog sijela.
I doista, bude u tih 12 dana u Županji svega i svačega. Osim već spomenutih priredbi i običaja, tu je i Sajam Zlatne niti, Folklorne večeri, Sijelo pučkih pisaca, Malo šokačko sijelo, Malo literalno sijelo te koncerti zabavne i rock glazbe kao i izložbe i promocije knjiga vezanih uz tradicijsku baštinu i kulturu.
„Ako se i podigne cijena vode ili nečega sličnog u Županji će ti reći: „U redu, morao si“. Međutim, ako sijelo ne bude kako treba onda nema opravdanja i kao gradonačelnik ništa ne vrijediš“, poručuje pomalo kroz šalu, a možda i ne, gradonačelnik Damir Juzbašić svjestan da se sa svakom godinom letvica uspješnosti Šokačkog sijela sve više podiže. Dokle, tek se treba vidjeti. Mogli bi patetično reći, dok bude Županjaca i Županjki koje će ju nositi u srcu. A tu je samo nebo granica.
