Tanja Belobrajdić u svijet književnosti ušla je objavljivanjem svog prvog romana. Priča o skupini Vinkovčana koji dolaze pomoći obraniti Vukovar napisana je i objavljena 24 godine nakon što je autorica u proboju napustila okruženi grad svoje mladosti. Tanja se vratila u svoj Vukovar, a romanom je mnoge čitatelje vratila u prošle dane, no bez imalo patetike i sa zdravom dozom humora.
Vaš prvijenac Crni kaput oduševio je i publiku i kritiku. Ovaj ratni roman objavljen je 2015. godine, dobitnik je nagrade Josip i Ivan Kozarac (Povelja uspješnosti za prvijenac), te nagrade Društva hrvatskih književnika – Slavić za najbolji prvijenac te godine. U predgovoru romanu stoji: „Priča je to o malim ljudima u vrtlogu besmisla i bešćutnosti. Oni nisu izabrali vrijeme, vrijeme je izabralo njih…” No, i priča o nastanku tog romana je… pa, recimo – dostojna romana.
Crni kaput je bio kratka priča s bloga. Nakon dvije godine pisanja i objavljivanja u blogosferi, imala sam ambiciju objaviti zbirku tih tekstova. Slučajnost je bila da je u isto vrijeme blog pisala i naša nagrađivana književnica Julijana Adamović, također Vukovarka. Iako su nam djeca išla zajedno u vrtić u to vrijeme, nismo znale jedna za drugu, a pogotovo ne da obje pišemo blogove. Kasnije, kad smo se i na taj način „poznavale” i često razgovarale o pisanju, nagovorila me je da Crni kaput proširim u roman.
Nekako u isto vrijeme, te 2014. godine izdavačka kuća VBZ je objavila svoj natječaj za književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Odlučila sam konkurirati s rukopisom Crnog kaputa, no problem je bio u tome što – još uvijek nije bio napisan. Imala sam vrlo malo vremena, nekih mjesec dana, ako se dobro sjećam, ali zgotovila sam rukopis i poslala ga. Natječaj je bio anoniman, a na njega je pristiglo ukupno 137 romana. Dobar dio tih rukopisa napisali su naši renomiran autori, kako se kasnije obznanilo. Crni kaput izabran je prvo među 12 najboljih, a zatim i među šest najboljih rukopisa, našavši se u društvu romana koje su napisali naši već poznati i afirmirani autori.
No, iako je na tom natječaju rukopis odlično prošao, nitko nije htio objaviti knjigu.
Sjećam se da su me kontaktirali iz izdavačke kuće Hena – njihov tadašnji urednik Božidar Alajbegović, danas nažalost, pokojni, zatražio je da mu pošaljem rukopis, pročitao ga je i naposljetku mi odgovorio: ‘Prošlo je 20 godina od kraja rata i otad je napisano i objavljeno jako puno romana s ratnom tematikom. Vaš roman ne donosi ništa novo u odnosu na sve te romane i to je jedan od razloga zašto mislim da ga nema smisla objavljivati’.
U međuvremenu, vaš su rukopis pročitali i neki drugi ljudi, oduševili se njime i roman Crni kaput ipak je ugledao svjetlo dana.
Da. Zahvaljujući Gradskoj knjižnici Vukovar i njezinoj tadašnjoj ravnateljici Vlatki Surma-Szabo Crni kaput je doživio svoje prvo izdanje. Prijem publike i struke bio je izvanredan – promocije su bile odlično posjećene, a roman kojeg ‘nema smisla objavljivati’ je te godine dobio i dvije značajne književne nagrade. Uslijedilo je drugo izdanje 2017. godine, potom 2019. i prijevod na engleski jezik.
Vaš drugi roman Žena moga muža na prvi pogled se bavi nekim prizemnijim temama, no taj prvi utisak vara.
Roman Žena moga muža koji je objavljen 2017. godine je psihološka drama, no tema kojom se bavi je univerzalna – ljubav, brak, preljub. Toliko je univerzalna da sam nakon njegovog objavljivanja dobila na desetke pisama i mailova, od stvarnih ljudi, koji su sa mnom podijelili da se upravo tako nešto dogodilo i njima u životu i da su se prepoznali u likovima romana. U godini njegovog izdanja roman Žena moga muža je bila najprodavanija knjiga izdavačke kuće Despot Infinitus, a i on je bio nagrađen poveljom uspješnosti Josip i Ivan Kozarac u kategoriji roman.
Radnja romana dijelom zahvaća ratni Vukovar, i iako je potpuno drugog žanra nego Crni kaput, on također velikim dijelom govori o traumama koje je rat ostavio na obitelji glavnih likova. Dopao mi se osvrt Denisa Derka koji je u kjniževnoj kritici za Večernji list napisao je da roman Žena moga muža dokazuje kako žene o muškarcima znaju puno više nego to muškarci mogu zamisliti.
Nakon Žene moga muža uslijedila je zbirka pjesama Moja koža je tanja. I ovdje moram reći kako mi je velika čast da je jednu od pjesama iz nje na engleski preveo Mate Maras, jedan od najboljih hrvatskih književnih prevoditelja današnjice.
Ona više ne stanuje ovdje
Gledao si me potajno dok sam pisala pjesme.
Gledala sam te potajno dok si ih čitao.
Tražio si neku ljubavnu ili light erotsku.
Tražio si neku u kojoj sam pokazala koliko mi je stalo.
Nisi se pronašao, a sve pjesme, bile su o tebi.
Nisi se prepoznao.
Gordana Ilić Ostojić
