Kada bih morala izabrati 10 meni najdražih ljudi na ovome svijetu, Zdravko Radić iz Mohova bio bi u toj ekipi odabranih. Čovjek je ljudina, formatom i sadržajem. I zrači tom nekom pozitivnom energijom, pa se pored njega uvijek osjećaš dobro. Čak i kad ništa nije dobro, osjećaš se dobro.
Zdravko i supruga Dragica se bave poljoprivredom. Obrađuju 17 hektara koje ove sezone planiraju zasijati uglavnom suncokretom i kukuruzom. Donedavno su se bavili isključivo zemljoradnjom. Kako Zdravko kaže, od životinja u dvorištu je imao samo krticu. No, prije par mjeseci nabavili su 300 koka nesilica i pokrenuli proizvodnju u slobodnom uzgoju, a jaja na tržište plasiraju putem Agro-klastera u Lovasu. Vele da im ova izvanredna situacija nije bitnije poremetila posao. Ispočetka je bilo određenih problema oko ishodovanja propusnica i prvih su dana svi osjećali stanovitu dozu neizvjesnosti, no sve se u međuvremenu manje-više uredilo. Pribavljeno je sjeme, gnojivo i zaštitna sredstva, opskrba gorivom je neometana i tako je u cijelome selu. Ljudi su se prilagodili okolnostima i normalno rade.
Kad ga pitam kako im se promijenio privatni obiteljski život, odgovara da je pola njihove seoske škole sada kod njega doma. S četiri đaka koji prate nastavu na daljinu, jutra su im prilično hektična. Kaže kako je neki dan poželio da nestane struje na jedno 15 dana da se svi skupa odmore od nastave. Nije Zdravko od onih koji luduju za elektronskim napravama i ponekih jutara mu svi ti laptopi, tableti, neuspjela logiranja, strka i graja djece budu jednostavno previše. S dozom ozbiljnosti u glasu me pita znam li kad će otvoriti škole. Zaželio se popiti jutarnju kavu u miru i tišini. Dok razgovaramo o tome, zamišljam ga kao prisilnog ravnatelja pola seoske škole i potiho se cerekam.
Zdravko je čovjek za otvorene prostore i pasionirani lovac, a ovih mu dana najviše nedostaje lov. No iako lovnih aktivnosti nema, s članovima lovačkog društva i dalje obilazi lovište zbog prihrane divljači i nadzora. Kako nama dvonošcima prijeti COVID-19, tako divljim svinjama prijeti afrička svinjska kuga i nužno je provjeravati je li divljač zdrava. Srećom, u našim krajevima nije bilo sumnjivih uginuća koja bi ukazivala na pojavu tog virusa. Veću zabrinutost kod lovaca ovoga trenutka izaziva pojava čagljeva za koje vjeruju da će nanijeti štete fondu divljači (a meni je drago da se priroda vraća u ravnotežu, iako mu to neću reći, jer o lovu imamo suprotstavljene stavove). Fali Zdravku i nalaženje s prijateljima u kafiću da – kako on to lijepo formulira – zatvori emocionalne rupe.
Nada se lijepome vremenu idućih dana i da će biti što više vani na njivi ili među kokama koje od milja zove „moje brinete”. Kako sam kaže, duže izdrži pod vodom nego u četiri zida. No čak ni kad mu vremenski uvjeti ne idu na ruku, dosade kod njega nema. Uvijek se ima što raditi. Ako ništa drugo, sprema po garaži i kasnije nema pojma kamo je što spremio. Nekako mu je sve bolje nego biti ravnatelj pola seoske škole, ni kriv ni dužan.
