Robert James „Bobby“ Fischer jedan je od najvećih igrača u povijesti šaha. Osvojio je naslov svjetskoga
prvaka 1972. godine u meču protiv Borisa Spaskoga. Meč s Borisom Spaskim doživljavan je i kao obračun usamljenoga američkog genija s moćnim strojem komunističke imperije. Igran je u Reykjaviku.
Nagradni je fond bio dotad nezamislivih 250.000 dolara. Cijeli svijet pratio je ovaj meč, opisivan je kao sudar dvaju svjetskih blokova na šahovskoj ploči. Samo su košarkaške utakmice SAD-a i SSSR-a plijenile sličnu medijsku pozornost. U prvoj partiji, u jednostavnoj i potpuno izjednačenoj završnici, Fischer je napravio neshvatljivu grešku i izgubio.
Nakon toga najavio je da neće igrati ako se iz dvorane ne uklone televizijske kamere kompanije Chester Fox koja je imala pravo snimanja svih partija za predviđeni film o meču. Tvrdio je da mu smeta njihovo zujanje, iako je ranije potpisao ugovor o snimanju. Nije došao na drugu partiju i izgubio je kontumacijom. Nakon toga kamere su ipak uklonjene i meč je nastavljen.
Od treće do desete partije, Fischer je ponovno pokazao superiornost, pet je partija dobio, tri remizirao.
Spaski je dobio 11. partiju, Fischer 13. Slijedila je serija od sedam remija, a zatim Fischer dobiva 21. partiju, a time i meč s 12,5 naprama 8,5.
Bobby Fischer je prvi put u Vinkovce došao 1968. godine. Odmah mu se svidjelo jer nije volio medijsku buku koja se oko njega stvarala. U Vinkovcima je znao boraviti tjednima, u miru i tišini slavonske ravni dok su svi planetarni mediji tragali za njim i bili u nedoumici gdje se skriva. Najvažniji mu je bio mir koji je imao u našem gradu jer već drugi dan nakon što bi izazvao pomutnju na korzu i u mjesnoj kavani, nitko više nije obraća pozornost na njega, osim kakvoga prijateljskog dobacivanja: „Ej, Bobby!“ To mu se sviđalo. Želio je biti neprimjetan.
Fischer je obožavao fiš-paprikaš, kulen i janjetinu. U Vinkovcima je naučio popiti i koju ljutu rakijicu te čašu crnoga vina. Igrao je i mali nogomet s vinkovačkim malonogometašima, a iako nije bio baš vičan, znao je zabiti i pokoji gol pa bi bio sretan kao malo dijete. Kao šahist nije igrao simultanke jer ih nije volio. Smatrao ih je nepotrebnima, ali je bez ikakvih suvišnih riječi pristao igrati simultanku u Dječjem domu u Vinkovcima. Fisher je volio Vinkovce i nadamo se da ćemo mu se u budućnosti na adekvatan način odužiti, što istovremeno može biti dobar temelj za privlačenje turista i ljubitelja šaha u Vinkovce.
“Priča o „najpoznatijem Vinkovčaninu koji nije Vinkovčanin“” zapis je iz knjige “Zavičaj u srcu: vk priče iz knjižnične korone” Tihomira Marojevića u kojoj autor donosi 55 priča o Vinkovcima koje je sabirao u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci tijekom pandemije koronavirusa.
