VUKOVAR, U nizu manje ili više vijesti iz crne kronike iz Vukovara dolazi i jedna pozitivna i lijepa priča koja pokazuje kako se može raditi i živjeti drugačije i normalnije. Autori te vijesti su dva vjeroučitelja iz Osnovne škole Dragutina Tadijanovića iz Vukovara i to vjeroučitelj katoličkog vjeronauka Josip Matezović i vjeroučitelj pravoslavnog vjeronauka Vukašin Cvetojević. Njih dvojica su na nekoliko školskih sati zamijenili razrede pa je tako Matezović o Katoličkoj crkvi govorio učenicima srpske nacionalnosti, dok je Cvetojević o Srpskoj pravoslavnoj crkvi govorio učenicima hrvatske nacionalnosti i ostalima. Objavu Josipa Matezovića o ovome događaju prenosimo u cijelosti:
„Naši i vaši kršćani
Kad pogledate slike vidjet ćete dva grešnika i hodočasnika na putu života. Providnost nas je spojila da radimo u istoj školi, u dvije smjene ili smene. Čitajte kako hoćete.
On u srpskoj, ja u hrvatskoj. U gradu Vukovaru.
Gledajući malo bolje, vidjet ćete kako su nam brade slične boje, i kose takođe(r).
On je moj brat u Kristu, svećenik, paroh, neponovljivi Vukašin.
Znamo se manje od godinu dana. I više nego dovoljno za korelaciju i gostovanje na satima. (pa bio bi grijeh da to propustimo) Upravo pod nastavnom temom “Kršćani na drugi način”. Rekli bi svjetovnim, društvenim riječima – danas sam gostovao među “njegovima”, prošli tjedan on među “mojima”.
A svi ustvari – Kristovi.
Reakcije su bile fenomenalne i zanimljive.
Počevši od zbornice gdje smo jednom prilikom jeli kebab. Drugom prilikom pričali viceve, pa se s nama smijali većina kolega (ostali nisu shvatili vic ili došli samo na dio kad smo se mi valjali od smijeha). Trećom prilikom otrčali polumaraton. Četvrtom prilikom samo svojim prisustvom bili svjedočanstvo svima koji su nas vidjeli da zajedno sjedimo, razgovaramo i smijemo se.
A u učionici(ama)? Slično kao i u zbornici.
Svatko na svoj način, a o istom Frajeru. Onome kojem smo povjerovali, kojega smo zavoljeli i kojem smo posvetili svoj život i poslanje. Bogatstvo je to veliko.
Učenici su slušali o pravoslavlju iz usta pravoslavnog svećenika. Oženjenog. Slušali su i pitali o životu i prilikama. O slabostima i ljepotama.
Učenici su slušali o rimokatoličanstvu iz usta rimokatoličkog vjeroučitelja. Oženjenog. Slušali o životu i prilikama. O slabostima i ljepotama.
I da, netko bih mogao pokrenuti priču ili teološku raspravu o tome što nas sve razdvaja. Ali mi bi se radije zadržali na putu gdje bi tražili što nas to spaja. Jer je više toga što nas spaja nego onoga što nas razdvaja. Rekao sam to i danas na satu, ponavljam i ovdje – volio bih za svoga zemaljskog života doživjeti da se mogu pričestiti na pravoslavnoj liturgiji. Neki će se možda na ovo nasmijati. Neka.
Da, možda ne možemo utjecati na patrijarhe, episkope, papu, kardinale i biskupe, na Učiteljstva i svete sabore.
Ali možemo jedan s drugim. I želimo jedan s drugim. Želimo s povjerenim nam dušama graditi zajedništvo u dobru. I biti im primjer da nam ime, nacionalnost, visina i težina, razlika u poimanju Trojstva ili nešto treće nisu razlozi zbog kojih ćemo unaprijed prekrižiti osobu ne želeći uopće imati posla s njom.
Otvaramo nove putove na kojima ćemo zajedno graditi, stvarati – ma živjeti, a ne životariti ili se samo koliko treba -podnositi.
Bit ćemo, i trudimo se biti primjer novim i starim generacijama kršćana i onima koji to nisu da budu ljudi koji ne stavljaju etikete, ne dijele epitete, smrknute poglede, šake i uvrede jer je onaj/ona drugačija od mene i “mojih”. I pri tome na ništa i nikoga ne prisiljavamo. Samo svjedočimo da možemo.
Pri tome nismo i nećemo izgubiti ništa od sebe i onoga što jesmo. A prvo smo Božja djeca. I to je tako lijepo i istinito. Neopterećeno. Čisto i iskreno. A sam Gospodin Isus molio je za nas još prije 2000 godina – da svi budemo jedno. I bit ćemo. Ako ne prije, onda u Nebu“.
Svoj komentar dao je i Vukašin Cvetojević koji se prisjetio kako su njih dvojica, po svemu i prijatelja, nedavno zajedno trčali polumaraton, jeli kebab… U komentaru Matezovićevog teksta Cvetojević je rekao kako na sve može reći „amen“ i da potpisuje svaku riječ. Dodao je kako je i on tijekom nastave svjedočio sjajnoj atmosferi te da je i za njega to bilo sjajno iskustvo ističući kako nema boljeg propovijedanja Kristove nauke onoga koja djelima pokažemo.
„U tih 3 x 40 minuta sata vjerojatno je rečeno premalo o jednoj ili drugoj Crkvi ali je svakako puno posvjedočeno i puno toga doživljeno. Prije svega ljubav koju Bog ima prema nama, a i koju i mi treba da imamo među sobom jer po tome se poznaje da smo njegovi učenici“, napisao je Cvetojević.
Istakao je kako je suština cijele priče da su se u svemu tome lijepo zabavili i pričali neopterećeno i bez predrasuda.
„Možemo se složiti da se oko nečega razilazimo u mišljenjima i složiti ćemo se da se ne slažemo ali to što smo u nečemu različiti nas malo obogaćuje i čini da uzrastamo i da shvatimo da smo u Kristu ipak svi djeca Oca Nebeskoga, a to je ono što se računa, što vrijedi i što je najvažnije. Zato neka ovo bude samo jedan u nizu koraka koji pokazuju da se može (neću reći mora)“, zaključio je Cvetojević.
