Šokci su hrvatska etnička skupina naseljena u Slavoniji, Srijemu, Baranji i Bačkoj, u granicama današnjih triju država Hrvatske, Madžarske i Srbije. Najveći dio Šokaca živi na prostoru istočne Slavonije i zapadnog Srijema (između Slavonskoga Broda, Đakova, Našica, Vinkovaca i Županje), navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.
Problem etnogeneze Šokaca nije do kraja razriješen, pa i danas postoje mnogobrojne teorije koje odgovor pokušavaju naći uglavnom u etimologiji njihova imena. Prvi pokušaj znanstvenog tumačenja imena Šokac dao je M. P. Katančić, koji ga je vezivao uz planinu Succus na granici između Trakije i Ilirije. Neka tumačenja vežu ime Šokac uz madžarski jezik, pa je A. Kanižlić tvrdio da ono dolazi od madžarskog sok az: mnogo je, što im je navodno jednom prigodom rekao kralj Matija Korvin kada su od njega tražili određena prava. Međutim, većina povijesnih izvora pokazuje da je ime Šokac usko vezano uz pripadnost katoličkoj vjeri. Početkom XVIII. st. S. Vilov u svojem Razgovoru prijateljskom među krstjaninom i ristjaninom (1736) spominje izraz »pošokčiti« u smislu prevođenja na katoličku vjeru, a A. Bačić u svojoj Istini katolicsanskoj (1732) piše da pravoslavci odbijaju uniju, i to izrijekom »Volijem se poturčiti nego pošokčiti.« Zato prema nekim tumačenjima ime Šokac dolazi od pejorativnoga imenovanja katoličkog stanovništva od strane pravoslavnih susjeda. Tako I. F. Jukić podrijetlo imena Šokac nalazi u riječi šaka, jer su se susjedni pravoslavni Srbi rugali katolicima što se ne križaju s tri prsta, nego cijelom šakom, pojašnjava se u Hrvatskoj enciklopediji.
Jezične osobitosti
Šokački je govor štokavskog narječja – prvo ikavskog, a onda ijekavskog dijalekta. Tako područja zapadno od Vinkovaca više koriste zapadnu ekavicu (Ivankovo, Vođinci, Šiškovci i dr.), a Vinkovčani i Slakovčani ikavicu.
Danas se izvorni šokački govor može čuti još samo u starosjedilaca Šokaca poznih godina, pa bi se moglo zaključiti kako je pred izumiranjem. Unutar govora sačuvali su i brojne turcizme: avlija, pendžer, taraba, kurjak, bunar, komšija, peškir, đuvegija, ekser, komšinica, dado, kuburiti, bula. Osim njih, mnogo je germanizama: bircuz, birtašica, šlingan, lajtnant, befel, felvebel, štift, grencerski, sajtluk, narihtati, tal, farbar, potrefiti kao i talijanizama: soldatuša, daća, najprefriganiji, kredenc te hungarizama: astal, vašar, guba. Govor je to izuzetno bogat i lokalizmima, poput zaiskati, bukta, otomboljen, poredovati, reduša, izvražditi, trapunjare, skut, oplećak, deder, nemrsna, ponjavica, okolac, istrt, didak, razdionici, tranit, uborci, belče, povučica, naćve, struka, odilit se, polić, kurtalisat, didak, moba, skut…
Bogat je i velikim brojem životno sročenih fraza: kuća na front, sve i sve, tisto u slatko, tisto u kiselo, uzeti u kvartir, upisati se u treći red, voda na nečiji mlin, stajanje pod vojničkom kapom dvanaest godina, Došao vrag po svoje; Sveta Kata stajala pred vratima; Ko da je Bož’ prosti biskup došo.
Najuočljivija razlika šokačkog i novoštokavskog hrvatskog književnog jezika jest melodika. Šokac, primjerice, u svom govoru nikada ne rabi slovo “h”. To je slovo u Šokadiji – nepoznato! Tako pravi Šokac ne izgovara riječ hlad nego lad, hrana je rana, a hlače su lače. Dakle, suglasnik h ne javlja se gdje mu je po etimologiji mjesto. On potpuno ispada, podjednako na početku, na sredini i na kraju riječi: ’tio, ’ajde, na’raniti, odma’ ili se zijev nastao njegovim ispadanjem nadomješta umetanjem slova “v”: kuvam (kuham), suve (suhe), odnosno slova “j”: kujna (kuhinja), snaja (snaha). Suglasnik “f” javlja se u posuđenicama: fino, flaša, ofarban i ćef ili je nastao od skupine “hv” (faljen, fala). Međutim, u nekim se slučajevima samo gubi “h” i ostaje “v” (npr. uvatio, vatam).
Padeži i fraze
Morfologija šokačkog govora izuzetno je zanimljiva: vokativ imenice mama tako glasi mamo. Umjesto lokativa koji očekujemo kao padež izricanja mjesta, pojavljuje se genitiv: divovala u Drenovaca. Množinski oblik košari (prema tom pravilu jednina bi bila košar, a ne košara) muškog je roda, a “trebao” bi biti ženskog. Lokativ imenice nebo glasi na nebesi. Sibilarizacija često izostaje, pa umjesto u zadruzi, Šokac kaže u zadrugi.
Česta je zamjena infinitiva konstrukcijom da + prezent: naumila da rodi, kad zna da rodi, kao da će krv iz njih da šikne, ne može više da kopa.
U šokačkoj svakodnevici nailazi se na velik broj fraza. Neke od njih vjerskog su podrijetla, druge potječu još od doba Vojne krajine, a neke su se utaborile i u novogovoru. Najzanimljivije su one poput kuća na front, sve i sve, tisto u slatko, tisto u kiselo, uzeti u kvartir, upisati se u treći red, voda na (nečiji) mlin.
Ikavica je jednostavnija i praktičnija od ijekavice. Šokci su ikavicu donijeli iz svoje stare postojbine Bosne, što dokazuje ikavski refleks jata koji je prvi put upisan upravo u Bosni 1331. godine. Stari su Šokci govorili, ili divanili, specifičnim ikavskim govorom arhaičnog naglaska, što se i danas može čuti među umirovljenicima. Ikavski govor eminentno je hrvatski, što je i prezentirano na raznim znanstvenim skupovima o jeziku Šokaca.
ak = ko
alaj = uzvik kojim se nešto ističe
b = bi
budža = okićen štap s kvrgom na vrhu
čako, ćaća = otac
čiča = starija osoba
ćela = htjela
ćera, ćerka = kći
dašta = nego što
dede = daj
delije = naočiti muškarci
dika = draga
džaba = besplatno
đuvegija = mladoženja
el ćmo = hoćemo li
kapija = široka dvorišna vrata
lagav = bačva
kru = kruh
nana = mama
pendžer = prozor
rakja = rakija
struga = potrgana ograda
šenca = pšenica
zvan = pozvan
Ž.D.
