Dakle, evo nas pred drugim valom Covida-19. Predviđam kako će nam u sljedeća dva ključna tjedna ponovo početi puniti glave pričama o tome kako ćemo se moći potpuno opustiti tek kad se otkrije cjepivo. I da će biti ključno cijepiti se. Jer, činjenica jeste li procijepljeni u budućnosti bi mogla određivati jeste li zapošljivi i možete li putovati. Nema veze što bi takva praksa bila u strašnoj koliziji s osnovnim principima EU. Njih smo ionako sve promptno suspendirali tijekom zadnjih mjeseci.
Do sada je postalo razvidno da znanstvenici doslovno tapkaju u mraku po pitanju Covida-19, pa primjenjuju princip pokušaja i pogrešaka. Malo pričaju o cjepivu, malo o lijeku, pa se opet vrate na cjepivo i tako u krug. No, što je zapravo postignuto?
Nedavno je objavljen sistematski prikaz svih lijekova koji su korišteni za liječenje pacijenata oboljelih od Covida-19. Radi se o 160 lijekova koji su od ranije registrirani za liječenje drugih bolesti i stanja, a neki od njih imaju i vrlo, vrlo ozbiljne popratne pojave. U praksi to znači da su pacijenti doslovno bili subjekti u kliničkim ispitivanjima određenih lijekova, moguće i bez njihove suglasnosti. Što nije baš u potpunosti etično, no kad je frka – daj što daš. Nekima su davali tek aspirine (što bi većina pacijenata zdravorazumski i sama uzela), a nekima hormonsku terapiju (pokušavam dokučiti na koji način bi to moglo djelovati i ne uspijeva mi).
Trenutno je u svijetu oko 130 istraživačkih projekata za razvoj cjepiva protiv Covida-19. Njemačka je prošli tjedan uložila 300 milijuna eura u biotehnološku tvrtku CureVac koja radi na razvoju cjepiva. Njemačko ministarstvo financija opravdava to vanserijsko ulaganje zabrinutošću da bi – u slučaju stranog financiranja projekta – cjepivo u konačnici moglo biti nedostupno njemačkom i europskom tržištu. Neizrečena je ostala činjenica da će prva tvrtka koja razvije, ispita i na tržište plasira cjepivo ostvariti enormnu zaradu. Farmacija je vrlo lukrativan biznis.
Sjećam se kako je u vrijeme panike oko pandemije svinjske gripe 2009. godine cjepivo također bilo u središtu svjetske pozornosti. Prvi su ga na tržište izbacili Švicarci, a Hrvatska je na preporuku SZO-a s farmaceutskom tvrtkom Nonvartis sklopila četverogodišnji ugovor o isporuci cjepiva u vrijednosti oko 70 milijuna kuna. Rezultat? Cijepilo se oko 10 000 ljudi, a većina preparata nakon nekog je vremena spaljena. Čak smo i to spaljivanje masno platili, jer se ono obavilo u Austriji. Puno je to kuna za spaliti, ako mene pitate. Osim toga, cjepivo je imalo vrlo ozbiljne zdravstvene posljedice za neke pacijente. (Detaljne i stručne informacije o tome iznosio je imunolog dr. Srećko Sladojev, pa koga zanima neka progugla.)
2005. godine proglašena je epidemija ptičje gripe, a UN je predviđao kako ista ima potencijal ubiti do 150 milijuna ljudi. (U stvarnosti je od 2003. do 2019. od ptičje gripe je umrlo 455 osoba. Toliko o preciznosti projekcija pojedinih agencija.) U vrijeme te “globalne prijetnje” u điru nije bilo cjepivo, nego lijek Tamiflu. Sjećam se snimki ljudi koji su doslovno provaljivali u ljekarne kako bi ga se dočepali. Naknadna studija koju je financirala Europska komisija utvrdila je kako su pojedini sojevi virusa ptičje gripe (a i ostalih gripa za koji se Tamiflu koristi) na taj lijek – otporni.
Da ne bi bilo zabune – nisam ja protiv cijepljenja. Voljela bih da netko razvije cjepivo protiv ebole i HIV-a, ili konačno pronađe lijek za malariju. (Šanse za to su male, jer od tih bolesti predominantno umiru siromašni ne-zapadnjaci, od kojih nema profita.) Vjerujem kako su cjepiva protiv dječjih bolesti spasila nebrojeno djece. I sama sam uredno cijepljena u djetinstvu i eto me – živa i zdrava. No, cijepiti se zbog panike (neosnovane, po mom skromnome sudu) nedovoljno ispitanim cjepivom držim suludim. Spiskati enormna sredstva na takvo cjepivo još je luđe. Posebice imajući na umu sve ranije pokušaje koji su uglavnom rezultirali samo pogreškama, nikako uvjerljivim pozitivnim rezultatima.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
