Špik (2472 m) je najljepši vrh takozvane Martuljške skupine vrhova Julijskih Alpi. O usponu na njega donosimo priču Igora Mihelića iz HPD “Vučedol” Vukovar.
…..nismo još ni krenuli, a mene je već preplavio dobar osjećaj…..bi’će super uspon i bi’će nam odlično…..ili je to samo želja za planinom, usponom, hladnijim zrakom i ponekom hrpicom starog snijega skrivenog između stijena……kiša će, neće, idemo, ne idemo……ponekad je dovoljno sjesti na kavu s radnim kolegom, saslušat ga o problemima, promjenit kut gledanja i uvidjet kako je život lijep i jednostavan 🙂
……..i tako, dok u pozadini otkucava 11h petkom i dok usput popravljamo ljudima oči (bolničarka 🙂 , učimo ih što je napisao Tolstoj (učiteljica 🙂 ili im prekrajamo dvorište, jer je komšija “ušao sa ogradom” (uvaženi sveučilišni geodeta 🙂 , zapravo smo u mislima već na pola uspona na zanimljivi slovenski Špik…….i doista…..3h kasnije putujemo podno Špika, bez osiguranog smještaja, ali svi s istim ciljem…..popeti se na Špik po peti put (čitaj iz petog pokušaja, ali to je neka druga priča 😉
….. Kako nismo čitali sitna slova (kojih najvjerojatnije nije ni bilo 😉 dolazak na odredište produljio se za 10 min dodatkog planinarenja kroz mračnu šumu, jer s parkirališča do smještaja treba proći dio kroz šumu bez ceste i osvjetljenja……sva sreća pa smo planinari i takav pothvat nam nije stran jer bi većina drugih nekog već sterala u “kanda klinac”…..nama sve to nije pokvarilo osmjeh na licu. Poluglupavo smo se smijuljili i pošli leći jer ujutro u 5 već treba ustat i krenut put vrha (situacija nije problem nego mentalni izazov-izazov smo već imali, a falilo nam je samo ono mentalni 😉 …….ne, tumaranje šumom, u koje doba noći nije nam bio problem, problem je bio u najavi kiše, a kiša i stijena ne idu zajedno
…..5h ujutro, sat tandrče, skuhali smo si kavu i gledamo prognozu……kiša od 8 do 11h…..vani mrak al’ vidi se da su tamo gore vrhovi u oblaku – odluka: otkazujemo polazak – dan ćemo provesti u bazdalikanju, a na pohod krećemo u ponoć…..5h i 20 min pijemo jutarnju kavu, nismo pošli nazad u postelju 🙂 vjerojatno zbog spoznaje da nas čeka još teži potez…..krenuti u ponoć kroz mrak na izdvojeni i usamljeni vrh pun medvjeda, vukova i ostalih napasnika s kojima su nas plašili k’o male :). Šetnja Kranjskom Gorom oko 10 h pretvorila se u jak kišni pljusak što je na našim licima izazvalo skriveni osmjeh zbog dobre odluke, te smo ostatak dana proveli u bazdalikanju i mužnji one krave na stijeni što stoji na jezeru Jasna (“muzačica” se pitala zašto ova “krava” ima tako malo vime, a tako dugačke rogove), a ondak smo pronašli tako dobar restoran s druge strane Pišnice da mu nismo mogli odoliti.
Izuli smo se, pregazili Pišnicu i o’ma u ladu, uz sam rub bistre planinske riječice ručali kao kraljevi osluškujući kako se brza planinska rijeka prekobicuje s kamena na kamen……Kordon blu i tortilja s jogurtom iz Špara začinjeni sa kinder kardsom u bijelim kamenčićima napola isušenog korita rijeka – ocjena 5 od 5 🙂 – davno je netko rekao da je savršenstvo u oku promatrača 🙂 Da, onaj dobri osjećaj s početka priče koji me je tada preplavio, evo ga, tu je……i bez obzira na tijek i konačni ishod uspona mogu već sad reći……vrijedilo je svakog truda 🙂 … Ponoć je, krećemo, nema straha, selo je još blizu :)…..3 h i 15 min ujutro, gazimo uzbrdo, sajle su nam lagane, a krupni, okrugli mjesec pokazuje nam vijugavi put kroz kačiji greben (kača = zmija….ne brinite značenje riječi smo doznali na vrhu inaće bi se još i više bojali). Oko 4 izjutra već smo daleko u planini…..uzimam obližnji štap i dok veselo i bezbrižno hodam, lagano s njim lupkam po okolnim stijenama 🙂 ……. slijedi pitanje s laganim osmjehom: “Igore, zašto lupkaš s tim štapom?” …….čak i tako glupav potez kao i tako glupavo pitanje u nama izaziva onaj pozitivni smijeh koji je potreban da bi se 1400 m svladalo s lakoćom…..ahaa 😉 …….ponovo me preplavio onaj dobri osjećaj s početka priče ….(možda klimaks? :)……i od tog trenutka više nije bilo pitanje hoćemo li, kad će svanuti i koliko još ima do vrha, za nas je uspon na Špik uspio jer smo postigli cjelokupni doživljaj pretvoriti u veselu i ugodnu avanturu.
Špik u našim očima nikad neće biti samo vrh koji smo osvojili. Ne, mi ga nismo osvijili nego je on nama pokazao ono najljepše od sebe, prepoznao naš trud i nastojanje da u njemu uživamo. Špik je osvojio nas 🙂
Foto: Igor Mihelić
