Nisu svi bili komšinica Delibašić
U našoj se kući o ratu ne priča.
Ili, bolje rečeno, o njemu se priča jako, jako rijetko.
Je li nama rat bio samo rat ili je, kako se to nekad kaže, rat bio i brat, možda najbolje govori činjenica da smo nakon svega sedamnaest godina živjeli, radili i stvarali u Istri, uvjereni da se više nikada nećemo vratiti u Vukovar.
A onda se dogodilo nešto što je teško objasniti bilo kakvim logičnim slijedom.
Neka sila, slučajnost ili možda nešto što čovjek jednostavno ne zna objasniti, preko noći je promijenilo naše mišljenje.
Možda zato što smo, i nakon mirne reintegracije, neke dokumente i isprave još uvijek vadili upravo u Vukovaru. Možda zato što smo počeli ponovno dolaziti u grad. A možda zato što nas je nešto u njemu ponovno počelo vući natrag.
Bez velikog dogovora.
Bez velikih riječi.
Jednostavno smo odlučili prodati sve što smo u Istri stvorili i vratiti se.
Danas si govorimo da je možda bio inat.
Vukovar smo napustili u ratu. Doslovno otjerani.
Ali možda ipak nije bio inat.
Možda nas je ponovno privukla ona teško objašnjiva, gotovo zavodljiva energija našega grada.
Danas nam, hvala Bogu, ništa bitno ne nedostaje. Živimo dobro, ekonomski smo situirani, radimo gotovo koliko želimo i kada želimo.
I zato se o ratu u našoj kući i dalje uglavnom ne priča.
Osim kada nas na to natjera neki vanjski podražaj.
Kao nedavno, kada me jedan policijski službenik koji radi na otkrivanju sudbina nestalih pitao o mom pokojnom bratu.
O tome sam već pisao.
Neko veće, potpuno neplanirano, na kavu došla moja sestra.
Najmlađa je. Jedina sestra.
Od naše obitelji danas smo živi još samo ona i ja.
Razgovor je počeo sasvim obično.
Rekla mi je da je pročitala moju objavu i da se s njom slaže — doslovno u svakoj riječi.
A onda me iznenada upitala:
„Znaš da smo ja i tata pad Vukovara dočekali u podrumu zgrade?“
Znam.
Pričala mi je to već nekoliko puta.
Ali ovoga puta osjetio sam da to pitanje nije bilo samo pitanje. Bio je to uvod u nešto što mi nikada prije nije ispričala na ovaj način.
Samo sam kratko odgovorio:
„Znam.“
Sestra je pogledala negdje u daljinu.
I počela pričati.
Kao da se u tom trenutku više nije nalazila u mojoj kući, na terasi preko puta mene, nego ponovno ispred naše zgrade u Borovu naselju.
Počela je opisivati sve oko sebe.
Nevjerojatno slikovito.
Toliko slikovito da sam imao osjećaj da ne slušam priču staru 35 godina, nego gledam film koji se upravo odvija pred nama.
Sjeća se svega.
Dana kada je Vukovar pao.
Ona i naš otac tada su bili u podrumu zgrade u Borovu naselju, u Baninama.
Kada su preko razglasa počeli usmjeravati civile prema Grmeču, otac joj je rekao:
„Idem samo po novac u stan, da nam se nađe pri ruci.“
Ona je ostala sama ispred zgrade čekati ga.
I tada joj je prišao bradati, pijani četnik.
Danas, nakon 35 godina, iako je tada imala samo deset godina, opisuje njegovo lice, odjeću, izgled i smrad alkohola gotovo do najsitnijeg detalja.
Kao da ga ponovno vidi.
Pitao ju je što sama radi na ulici.
Rekla mu je da čeka oca.
A on joj je odgovorio:
„Nemoj da vam padne na pamet da ostanete. Mi večeras krećemo u čišćenje. Nećemo ulaziti u podrume. Prvo ćemo u njih bacati bombe.“
Sestra kaže:
„Brate, ja sam se momentalno upišala od straha.“
Otrčala je po oca.
On je zaključio da nema smisla zaključavati stan jer će ga ionako provaliti.
I tako su krenuli prema Grmeču.
A onda se pojavila komšinica Delibašić.
Sestra je opisuje kao staru, šepavu, ružnu i zločestu ženu.
I odjednom je počela iz sveg glasa vikati:
„Ustašo! Braco, evo vam ustaše! Sudite zločincu! Dolijao si, ustašo!“
Sestra kaže da se sledila od straha.
Otac ju je samo poveo dalje.
Žurnim su korakom krenuli prema Grmeču.
A susjeda je odskakutala iza zgrade, tražeći, kako kaže sestra, „oslobodioce“ koji će presuditi „ustaši“.
Prolazeći pokraj Grmeča, sestra je ugledala skupinu muškaraca kako leže licem prema zemlji, s rukama na potiljku.
Na njih su bile uperene puške.
„Znaš“, kaže mi, „neki su bili u uniformama, ali većina je bila u civilu.“
A onda dodaje:
„Većina je imala nešto vojno, nešto civilno. Pa znaš kako je… naši dečki su se borili u trapericama.“
Otac i ona tada su ugledali visokog oficira JNA koji je sve to promatrao sa strane.
Otac mu je prišao.
Naš stari bio je iznimno načitan čovjek, uvijek pristojno odjeven i vrlo uljudan u ophođenju.
Rekao mu je da su on i kći poslani prema Grmeču te ga upitao trebaju li se kao civili nekome prijaviti.
Oficir mu je odgovorio:
„Ne, ne, ne. Idite tamo prema onim kamionima.“
Pokazao je rukom u smjeru vojnih kamiona.
„Uđite u njih. Odvest će vas.“
Kamioni su već bili puni ljudi.
Mahom susjeda.
Među njima bilo je i Srba i Hrvata.
Otac i sestra sjeli su u jedan od kamiona.
I tada su iz daljine začuli:
„Je li tko vidio Šimu Josića?“
„Je li tu Šime Josić?“
Glas je išao od kamiona do kamiona.
„Je li ovdje Šime Josić?“
A onda je čovjek stigao do njihovog kamiona.
Podigao je ceradu.
„Je li ovdje Šimo Josić?“
Tišina.
Sestra mi kaže da se tada doslovno sledila.
Srce joj je toliko lupalo da je mislila da će umrijeti od straha.
Otac je mirno sjedio pokraj nje i grlio je.
Glas je po treći put upitao:
„Je li ovdje Šimo Josić?“
I upravo kada je, kaže sestra, otac skinuo ruku s njezina ramena i počeo se spremati ustati, iz dubine kamiona začuo se glas:
„Nema ga ovdje. Pa ubili ste ga na pragu zgrade.“
Čovjek koji je tražio moga oca prepoznao je glas.
„Je li to ti, Jovo?“
„Jesam, jebem ti mater!“
Čovjek je spustio ceradu, nekoliko puta udario šakom po kamionu i rekao vozaču:
„Vozi!“
I tako su stigli do Dalja.
Ali ni tamo drama nije završila.
Ponovno razvrstavanje.
Muškarci na jednu stranu.
Žene i djeca na drugu.
Budući da je sestra bila mala i sama s ocem, njih su dvoje stali na stranu gdje su bili muškarci.
Tada im je prišao jedan srpski dobrovoljac.
Pogledao je sestru i pitao:
„Što ti radiš ovdje, mala?“
Otac mu je objasnio da nema nikoga osim njega i da nema s kim ostati.
Dobrovoljac je skinuo pušku s ramena i rekao:
„Ajde, oboje izađite iz reda.“
Sestra kaže da se ponovno sledila od straha.
A onda je tom čovjeku s uperenom puškom prišao jedan vojnik JNA i rekao:
„Pusti ih. Oficir zna za njih.“
Dobrovoljac je poslušao.
I tako su moj otac i moja sestra završili u autobusu koji ih je odvezao prema Srbiji.
Završili su u dvorani Spens u Novom Sadu.
A ni tamo drama nije završila.
Nedugo nakon dolaska pojavili su se uniformirani ljudi i strogim se glasom obratili našem ocu:
„Šimo Josić! Moraš s nama na ispitivanje.“
Sestra kaže da ne zna koliko je to trajalo.
Njoj se činilo kao mjeseci.
Na kraju se otac vratio.
Ispričao joj je da su znali gotovo sve o njemu.
Da je bio politički zatvorenik.
Da je sedam godina proveo u Lepoglavi.
Da je bio hapšen kada bi Tito dolazio u Vukovar.
Da je prebacivao ljude preko granice.
Da je pobjegao iz istražnog zatvora u Splitu.
Znali su sve.
Ali, kaže sestra, nisu ga tukli.
Otac joj je poslije pričao da su ga tijekom ispitivanja stalno nazivali ustašom koji i u Srbiji promovira svoju ideologiju.
Jedan od razloga bio je i njegov crni dolčevita.
Njima je to bilo dovoljno da ga povežu s „crnokošuljašima“.
U jednom trenutku otac im je rekao:
„Ako mislite da sam kriv, ubijte mene. Samo mi kćer poštedite.“
A jedan od ispitivača odgovorio mu je:
„Zašto bismo ti poštedjeli dijete kada si ti klao našu srpsku djecu?“
I tada je ispitivanje dobilo drugi smjer.
Ponudili su mu pogodbu.
„Kažeš da nisi ustaša? Skini se. Ako imaš bilo kakvu ustašku tetovažu ili bilo što što se može povezati s ustaštvom, ubit ćemo i tebe i dijete. Ako nemaš ništa, poštedjet ćemo vas i pustiti za Zagreb.“
Sestra kaže da se otac odmah skinuo.
Nije na sebi imao ni jednu jedinu tetovažu.
Nikada se nije dao tetovirati.
Kao djeci nam je znao govoriti:
„U zatvoru se tetoviraju samo lopovi i bitange.“
A on je, iako je godine proveo u Lepoglavi kao politički zatvorenik, govorio da su političke zatvorenike drugi robijaši doživljavali kao neku vrstu elite. Čak su se, prema njegovu iskustvu, i pojedini čuvari prema njima odnosili s više poštovanja nego prema klasičnim kriminalcima.
Tako je on to doživio.
I tako je prošao jedan od najtežih dana u životu moga oca i moje tada desetogodišnje sestre.
⸻
Sjedimo Vanda i ja preko puta moje sestre.
Ona završava svoju priču.
Nastane tišina.
Ona vrsta tišine koja nastane kada čovjek čuje nešto nakon čega više nema što dodati.
Gledamo je nekoliko trenutaka.
Kao kada završi odličan film, a vi još uvijek sjedite i ne ustajete jer vam treba vremena da se vratite u stvarnost.
I onda je pitam:
„I kako danas, sestro, nakon svega ovoga, gledaš na svoje susjede Srbe?“
Ona se nasmiješi.
Onako široko, iskreno i veselo.
I kaže:
„Ma dobro. Normalno. Sreća pa većina Srba nisu komšinica Delibašić.“
I tu me njezin odgovor potpuno razoružao.
Jer možda je upravo u toj jednoj rečenici cijela priča.
Rat nas je naučio da ljude možemo početi gledati kroz pripadnost.
Ovaj je Hrvat.
Onaj je Srbin.
Ovaj je naš.
Onaj je njihov.
Ovaj je neprijatelj.
A čovjek ostane negdje između tih etiketa.
Zaboravimo da se u najgorim trenucima čovjek može sakriti iza čovjeka.
Da jedan Jovo može stati između smrti i Šime Josića.
Da jedan vojnik može reći: „Pusti ih. Oficir zna za njih.“
Da netko može, riskirajući vlastiti život, izgovoriti jednu rečenicu koja drugom čovjeku promijeni sudbinu.
I upravo zato mi se posljednjih dana stalno vraća ona scena iz kamiona.
Čovjek pita:
„Je li ovdje Šimo Josić?“
I već znaš što bi se moglo dogoditi.
Jedan jedini glas mogao je reći:
„Jest.“
I možda bi tada moj otac i moja desetogodišnja sestra završili potpuno drugačije.
Ali Jovo je rekao:
„Nema ga ovdje. Pa ubili ste ga na pragu zgrade.“
Ne znam tko je bio taj Jovo.
Ne znam što je sve proživio.
Ne znam što ga je natjeralo da baš tada učini ono što je učinio.
Ali znam jedno.
U trenutku kada je to rekao, između života i smrti moga oca stajala je samo njegova riječ.
I nije je iskoristio da ga izda.
Iskoristio ju je da ga spasi.
A možda je još nevjerojatnije to što su u tom kamionu, među tim slučajno okupljenim ljudima, mnogi očito znali tko je Šimo Josić.
Znali su ga kao susjeda.
Kao čovjeka.
A ne kao Hrvata.
I možda je baš zato Jovo mogao računati na njihovu šutnju.
Tri dana nakon što mi je sestra sve ovo ispričala, stalno razmišljam o toj sceni.
O jednom djetetu koje se od straha upišalo.
O ocu koji je pokušavao zaštititi kćer.
O susjedi koja je u ratu pronašla mržnju.
O Jovi koji je u istom tom ratu pronašao hrabrost.
I o mojoj sestri koja, 35 godina poslije, na pitanje kako gleda na Srbe, kaže:
„Sreća pa većina Srba nisu komšinica Delibašić.“
Možda je to i jedina poruka koju iz svega ovoga želim ponijeti.
Ne postoji narod koji je dobar ili loš.
Postoje ljudi.
Dobri i loši.
Hrabri i kukavice.
Oni koji će pokazati prstom i oni koji će stati ispred tebe.
Oni koji će mržnju iskoristiti da ponize drugoga i oni koji će, kada je najteže, učiniti ono što je ljudski.
Zato ne želim da iz ove priče pamtimo samo komšinicu Delibašić.
Želim da zapamtimo i Jovu.
Jer ako već moramo pamtiti rat, onda ga možda trebamo pamtiti upravo tako.
Ne samo po onima koji su činili zlo, nego i po onima koji su, usred tog zla, ostali ljudi.
Jer na kraju, kada se sve zastave spuste, kada utihnu govori i kada prođu desetljeća, čovjeku ne ostaje pitanje koje je nacije bio onaj koji mu je pružio ruku.
Ostaje samo pitanje:
Je li u najtežem trenutku bio čovjek?
Jovo jest.
I zato njegova rečenica, izgovorena prije 35 godina u jednom kamionu, meni i danas odzvanja:
„Nema ga ovdje.“
Možda su ponekad upravo te tri riječi dovoljne da čovjek ostane živ.
A možda su dovoljne i da nas podsjete da dobrota nema naciju, vjeru ni jezik.
