Velečasnog Mirka Mrnarevića, župnika župe Sv. Ane u Slakovcima znam tek iz viđenja. Znali smo se viđati u teretani, imamo par zajedničkih prijatelja, ali nikada nismo ozbiljno razgovarali. No, njegova reputacija mi je bila znana. U našim je okvirima velečasni Mirko vrlo netipičan – svećenik koji vozi motor, trenira u teretani, koji je diplomirani psiholog i psihoterapeut, otvorenog uma i nekonvencionalan. I ima odličan smisao za humor.
Župa sv. Ane obuhvaća mjesta Slakovci, Svinjarevci i Orolik. U smislu službe, mnogo se toga promijenilo. Crkva dosljedno provodi naputke i odluke stožera civilne zaštite. Svetu misu velečasni Mirko drži bez nazočnosti župljana, vjenčanja i krštenja za sada nema, no svećenik dolazi na pogrebe uz najužu obitelj, te daje bolesnička pomazanja. Župljani su o svemu relevantnome obaviješteni putem društvenih mreža. Veli da bakice uglavnom nisu na Facebooku, no jesu mlađi župljani, pa se preko njih sve vijesti i obavijesti brzo prošire selom. Svojoj je pastvi na raspolaganju stalno: kontaktira s njima, organizira što je nužno, savjetuje.
Što se osobnog života tiče, skrbi o ostarjelim roditeljima i neprestano je u kontaktu s njima. Okolnostima nametnuta društvena izolacija mu ne pada teško. Nije mu stran ovakav način života; dugo je službovao u jednoj zabačenoj ruralnoj sredini i od tada je naviknut na manjak društvenih događanja i društvenog života. Kaže da je ponekad puno usamljeniji među ljudima, nego sam sa sobom. Priznaje da mu trenutno nedostaje mu vožnja motorom, no u slobodno vrijeme trenira kod kuće, a osamu koristi za oporavak duha. Žao mu je ljudi koji sve ovo prolaze na teži način – onih koji su bolesni, onih koji rade u teškim uvjetima i onih koji su zbog epidemije ostali bez posla. Veli kako živimo u svijetu koji nije normalan, u stalnoj trci za materijalnim, dok je stvarni luksuz postao biti nasmijan. Na neki smo način zaboravili živjeti u punome smislu, osjećati se dobro u svojoj koži kakva god da jest. No ova današnja situacija nas sve tjera da se sastanemo sami sa sobom i trebamo je iskoristiti.
Kad ga pitam što ga ljuti, bez uvijanja odgovara da ga ljute idioti. I odmah mi daje jasnu definiciju: idiot je čovjek koji ima polovičnu informaciju ili je nedovoljno informiran, no u svome je neznanju bahat i ne shvaća koliko štete svojim postupcima može nanijeti drugima. Drži da takvih u društvu ima i u najnormalnijim okolnostima i uglavnom ih tolerira, no u ovim izvanrednim okolnostima bivaju baš uočljivi.
Po pitanju budućnosti, pomalo je zabrinut. Kaže da ne zna na koju će stranu sve ovo ići i što će biti s ljudima, kako će se društvo transformirati kada se stvari vrate u normalu. No osobno će biti na raspolaganju svima kojima pomoć bude potrebna, bilo u duhovnom smislu ili u svojstvu psihoterapeuta. Tko ima potrebe za savjetovanjem, jednostavno ga može kontaktirati putem njegovog Facebook profila. Kad ga pitam što će prvo napraviti kad se ukinu sve zabrane i ograničenja, velečasni Mirko odgovara kako ni najmanje nije frustriran sadašnjim stanjem i da nema nikakvih posebnih želja. A odsustvo želja je preduvjet sretnoga života.
Autor: Gordana Ilić-Ostojić
