Ležim tako na podu, u stacionaru, na dekici, grlim našeg bolesnog Dinu i grickam pohani sir.
Nije što sam lijena nego što ovih dana radim po oko cca 12 sati a sinoć je još bio i transport za Englesku.
E to je cijela peripetija oko – čipiraj, cijepi, cijepi zaraze, očisti buhe, gliste, trakavice, kastriraj, testiraj na srčane crve, hrani, poji, pa onda transportiraj za Veliku Britaniju.
Em je daleko em je skupo.
A di će transport nego po noći, ne bil’ tamo stig’o po danu.
E pa ti spavaj.
E pa ti volontiraj.
Ajde sva sreća pa me šačica britanskih volontera izabrala za rezidentnog veta na drugom kraku jadno psetobacnog kontinuuma, pa ja bar nemam svu silinu troškova oko toga.
Volontiram svoje vrijeme.
I prostor.
I živce.
I super je to kako ljudi reagiraju na to…od onih koji nas obožavaju jer znaju da mi obožavamo životinje i spašavamo ih, preko onih koji si dozvoljavaju da nam ubacuju i izbacuju ono što bi spasili a da se ne potrude, ili liječili a da ne plate (a tome smo doskočili kamerama), preko onih koji nas mrze jer misle da naše lutalice vrijede milijarde pa ih mi eto skupo prodajemo, šverimo, a čak sam čula i da drogu u pse ugrađujem.
A volim ja te lijekove. Malo žutog, malo crvenog, pa vitamina, jedan protiv kiseline, jedan da ne povraća, ovaj za svaki slučaj…
“To ćete mu sve dat’?”
“Pa da, ali kroz jednu iglu.”
Nema puno toga što se baš-baš ne smije miješati.
Ono što ima, to odvojiš.
Ostalo fino izmasiraš i utrljaš i ovaj se sve namješta a nisi ni švicarski sir od njega napravio.
I onda tulum brale kad sve proradi, navečer ko ringišpil.
Sretni oni, sretna ja, sretni vlasnici.
Ima samo jedan problem.
Teško objašnjavam ljudima da koliko god ja koktela u taj organizmić ubacila, ne može magično pas postati kao da se jučer rodio – veseo, čio i oran i po mogućnosti bez sjećanja na zle dane.
Al’ dobro sad sjećanje…kako kaže kako kome omraženi Cezar Milan – „Dogs live in the now”.
S čim to sad ima veze?
Pa ono, jasno je vlasnicima pasa/maca s ozlijedom oka koji su dobili lampion na glavu da ne češe, kapaju 200 puta na dan i brišu krpicama da to neće sutra.
Al’ nekako onima čiji psi piške po krvavom proljevu dok bljuju ne ide u glavu zašto on sutradan nije jeo, pio, kakio, trčkarao u šetnji i kad će?? Kad točno? Za koliko dana, sati, kada?
A majke ti al’ u ambulanti ne smiješ reć’: „Ne znam.“
Kak’ sad ti smiješ neš’ ne znat? Nisi studir’o da ne znaš majketi!
„Ha, gledajte…mogu vam napraviti još 300 pretraga koje ćete platiti oko 7000 kuna pa ću vam reći poprilično točno kada. A možete i sačekati koji dan. Da ja ugradim drogu u one pse što sam ih pospašavala da imate o čem tračati.“
I onda se ulovim u bezobrazluku.
Piše žena na fejsu da se ne može odlučiti za antiparazitik jer kaže njen vet da je sve to otrov.
Komentiram: „…ako nećeš UBITI parazite otrovom, da probaš cvijećem?“
Svinja sam.
Nisam se mogla suzdržati.
Šta da radim, kad žena pere svog psa benzinom i objašnjava nama bezjacima kako je to super još od njene prababe?
Ne vole me, već sam rekla, a šta ću.
A ima ih i oduševljenih pa mi uljepšaju dan.
Nego, aj’ sad svi ti psi koji idu za Englesku npr., kako što korisno iz njih naučiti?
Djeco, danas su na redu srčani crvi.
Kako smo skužili koliko ih ima? Mislim, znamo svi da postoje.
Negdje drugdje.
Ali klima se promijenila pa evo ih i kod nas.
I tako jednom udomljenom psu u UK pozli i završi kod veta. 6 dana i 3000 funti kasnije eto ti dijagnoze – srčani crvi.
Ekipa iz UK je odmah tražila da se svi psi koji putuju testiraju na te crvuljke, pa sam ja nabavila brdo testova i krenula vaditi krv.
Do tada sam imala 2 slučaja, nađena na obdukciji slučajno.
Jednog je zveknuo auto, a u srcu puna šaka glistona.
A drugi je uginuo po dolasku u ambulantu pa nas je sve zanimalo zašto.
A onda je krenulo testiranje ovih što putuju.
Pa s’vatiš da ima toga poprilično.
A kod nas se o tome još i ne priča.
O koječemu se kod nas ne priča.
Za laike – ima ih srčanih i salastih.
I ne, salasti ne jedu salo nego samo gmaze po njemu, nisu za mršavljenje.
Prenose ih komarci i da, ima ih kod nas.
Kako se zaštititi?
Opcija A) uzmeš ampulu koja “tjera” i komarce (al’ ne peri psa onda), npr. Advantix.
Opcija B) uzmeš ampulu koja ubija larve te crvave gamad, npr. Advocate. I tako zauvijek.
Kud i kako?
Komarac, koji je sisao nekog tko je zaražen, ubode nekog tko nije i da mu se ne bi grušala krv koju šljoka fino ubrizga svoj antigruš kućne radinosti e a u kojem su larvice koje je posrk’o iz onog prije. Larve putuju do srca (a neke i sala, al’ ove srčane su “forije”) gdje narastu i naprave dar-mar.
Srce kuca al’ ne pumpa dovoljno krvi, krvotok je usporen, iz žila izlazi tekućina koja se taloži po tijelu – pogotovo plućima.
Srce se muči pa se na kraju razvali.
Životinja se umara brzo, počinje kašljati…
I dolazi tako jedno psetance, kašlje već danima, vlasnica je eto bila kod nekog veta ali pasica ne voli preglede pa ju nije htjela voditi, nego si je kupila antibiotik za upalu pluća… JER ŠTO DRUGO MOŽEŠ IMATI AKO KAŠLJEŠ??
Dođe do nas i pita da dođemo pregledati psa, ispriča sve prije pa kažem…gospođo, ako želite ozbiljnu dijagnostiku onda neću moći ja u vašem dvorištu s kutom i stetoskopom glumiti doktora nego bi stvarno ipak bilo bolje da dođete. I došla je. Ona i njen pas, malo grgrkalo koje uz dovoljno češkanja i omanju brnjicu dopušta sve. Pa smo napravili test na crvuljke i hvala bogu eto ih na. (uredništvo vas je odlučilo poštedjeti prizora. op.RJ)
Terapija složena i voila.
E a sad superica:
„A KOLIKO KOMADA?“
„Čega? Mislite koliko je odraslih crva u srcu? Paaaa gledajte, može se ultrazvukom pogledati unutra, no zaista bi ih bilo jaako teško prebrojati, glupo mi je NAPLAĆIVATI VAM ultrazvučni pregled za ono što već znam da bih saznala ono što ne mogu saznati. Ako ne uspije terapija mogu vam napraviti obdukciju pa ih prebrojati?“
(*muk*)
„Šalim se, gospođo.“
(e zato me ne vole 🙂
Nego, ostalu terapiju je trebalo davati na usta, ja pripremila, doze posložila, napisala što da još pokupi u ljekarni, kojim rasporedom da daje…eto ih u ponedjeljak…
Ništa od terapije nisu dali, ovo iz šprice neće progutati, ono iz apoteke nisu stigli kupit’, nije da mi nismo u subotu radili al’ eto imalo se posla.
Al’ čini se njoj da kuja manje kašlje.
Zakašljala bi ju ja, al’ ne smijem.
Kolumnu dr.vet.med. Vesne Marošinac uz suglasnost autorice prenosimo s rujanajeger.com.
Stavovi i preporuke iznesene u autorskim kolumnama, savjetima i komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala press032.
