Sviće, i to je 17. studenoga. U koordiniranoj akciji s jedne i druge strane ceste koja vodi kroz kombinat, u jednoj skupini sudjeluju i Zlatko Lojdl, Ivica Lojdl, Dragan Nacega i Mrakan. Njihova je zadaća istjerati neprijatelja iz Kartonaže i Kalupare. Oko njih je toliko praštalo, da je Ivica svoj ranac skinuo s leđa i stavio ga na prsa da bi mu služio kao jedna vrsta pancirke. Još dok je premještao ranac s leđa na prsa, brata mu po glavi pogađa komadić rasprsnuta željeza. Tko zna koja je mina eskplodirala i na kojoj daljini, no ovaj je njen geler očito izgubio na ubrzanju jer udarac nije bio jak, makar svejedno bolan. Zlatko je komadić željeza sam skinuo s krvlju oblivene glave i bacio ga preda se. Vidjevši ovo, jeza je prostrujala ovom drugom dvojicom. Mrakan strojnicom primorava neprijatelja da sagne glave dok Ivica tromblonom s poluautomatske puške gađa njihov položaj. Nije uspio potrošiti ovaj tromblon – dva metka probijaju i njegov ranac i njegova prsa. U prvi tren činilo se da je gotov, no izvući će se: ranac-pancirka bila je u pravom času na pravom mjestu.
Šipoš je sa svojom skupinom dotle čistio desnu stranu. U jednom je trenutku doviknuo da netko od Mrakanove skupine prijeđe k njemu jer da ih je premalo. Nacega ga je čuo, pa veli Mrakanu da će on otići. Taman je odigao nogu da pretrči cestu kad ga u tu istu nogu pogađa snajper, pa se klonut izvrće na leđa i skotrljava točno pred Mrakanove noge. Ležeći na zemlji, upiljio se u Mrakanove oči i preneražen šutio. Namah se pokušao pridići, no noga je otkazivala, pa je ponovno pao na leđa. Prvo što je izletjelo iz Mrakanovih usta bilo je da još živa čovjeka panično priupita: “Jesi li živ, Dragane?!” “Ma jesam… Dobio sam u noge”, prostenjao je Nacega.
Naprosto su se priljepili obojica uz tlo kraj ceste, pa je Mrakan ležećki odložio svoju strojnicu, sa sebe poskidao i ranac i rezervne okvire i mine za RB koje je nosio za Nacegov ručni bacač, uhvatio Dragana za ramena i odvukao ga prema prvom zaklonjenijem mjestu, pitajući cjelo vrijeme ranjenog Nacegu je li živ. Uzdihan, sklanja ustreptaloga, ranjenog druga na sigurno. Prijatelji ranjenika prihvaćaju i odvlače u “Borovo-Comerce”, gdje mu pružaju daljnju pomoć. Mrakan se dotle opet dokopao svoga oružja, pa se ponovno pridružio svojima. Došuljao se do nekog zida, pa malo pomalo virkao može li se dalje, kad je kraj njega u zid udarilo zrno te odbilo komadić žbuke koja mu se silovito zabila u obraz. Čitavu polovicu donje strane lica i vrata oblila mu je krv. U prvi je mah pomislio da mu je zrno probilo obraze. Ivica Bajtal iz Vinkovaca, koji je bio blizu njega, priskače i tare mu lice. Srećom, nije se dogodilo ono na što je Mrakan u prvi čas pomislio. Rana je ipak bila preduboka, a da bi mogao sa svojima dalje. Bol na obrazu bila je tolika da nije ni primijetio da je dobio i po nozi. Tek će Bajtal primijetiti da Mrakanu krvari i noga, pa prepušta drugima da i njega odvezu u Borovo-Commerce na jaču medicinsku obradu.
Dr. Hjišam upravo je sređivao Nacegovu nogu kad su njega doveli. Srećom, snajpersko zrno nije Nacegi oštetilo ni kost niti koju jaču krvnu žilu – proletjelo je kroz meko mišićno tkivo. Pero Tromblon ležao je pak na drugom krevetu. Teško ranjen, više nije znao ni koliko se dana već tu nalazi. Ugledavši Mrakana, uzviknuo mu je da ga ne ostavlja tu, nego da ga odveze do bolnice. I sam ranjen, Mrakan je jednostavno morao – odšutjeti. Jer, doći do bolnice više se nije moglo. Znao je to i Pero i Mrakan. Još onoga dana – kad je to bilo, prije tri ili četiri dana? – kad je Pero bio ranjen, znali su isto. Mrakan i Kiš htjeli su čak napraviti improviziranu splav, pa Tromblona Dunavom spustiti do bolnice… Teško ranjen, i Pero se složio s njihovom zamišlju, ali su na kraju odustali. Nije se imalo vremena baviti gradnjom bilo kakvih splavi. Previše je krvi iscurilo iz Pere Tromblona, da bi mogao čekati bilo kakvu posebnu akciju spašavanja. Na kraju, zbrinuli su ga u Borovo-Commercu.
Previjen na brzinu, Mrakan je još brže otrčao svojima na Dom tehnike, ostavivši i Nacegu i Peru da im bolničari vidaju rane. A na položaju kod Doma tehnike više nisu znali ni kud’ bi ni što bi. “Ne smijemo razmišljati o predaji”, govorio im je Kiš. “Mi se moramo probiti.” Mrakan ga je slušao, tek je došao, no ponovno se pridigao, rekao Kišu da je u redu to što govori, te nadodao da on ide još skoknuti do Obućare da vidi što je s ostalima. Odlazeći, poručio im je da ga pričekaju jer da će se sigurno vratiti. Na putu do Obućare prolijeće pogonom gumeno-tehničke robe te nailazi na jednoga ranjenoga, potpuno raskrvavljenog i ostavljenog branitelja, ovlaš naslonjenoga na jedan od strojeva. Prilazi mu govoreći:
“Ne boj se, i ja sam gardist.”
A na umirućem gardistu zaiskrile oči:
“Mrakane, ja tebe znam…”
“Da sam ga ostavio”, veli Mrakan, “ubili bi ga. Ako ga slučajno ne bi ubili, a bude preživio, ubio bi on mene kasnije zato jer sam ga ostavio. Sve mi je to prostrujalo tog časa kroz glavu… Bože, s kakvim se mislima čovjek može baviti u tako jebenim okolnostima!”
Ranjeni mladić zvao se Hrvoje Mađarević i imao je tek osamnaest godina. Mrakan ga tovari sebi na leđa, lijevom ga rukom drži da ne spadne, a desnom šakom ščepao oružje i svoju opremu, te se otputio ravno u Obućaru. Strugale su Hrvojeve noge po zemlji, škripali su i Mrakanovi potplati pod težinom ranjena suborca, strugala je i strojnica i oprema koju je držao desnom rukom, ali ga svejedno uspijeva dovući. Ostavlja ga u Obućari da se pobrinu za nj, pa vidjevši što se ovdje događa, vraća se na Dom tehnike k svojima. A ondje – njegovih više nema. Sve što je valjalo, sve što nisu mogli ponijeti, a da bi moglo poslužiti neprijatelju, njegovi su prijatelji uništili. “Majstorski, pametno”, pomislio je onda Mrakan.
Da se s izvida iz Obućare zaista i vratio na Dom tehnike, nije mu dugo vremena vjerovao ni prijatelj Kiš. Tek kad mu je opisao što je zatekao u Domu nakon što su oni otišli, povjerovat će mu. Pa ni sam Hrvoje Mađarević, kojeg će godinu dana kasnije, u studenome 1992. sresti u Vlaškoj ulici u Zagrebu, neće povjerovati da je on bio taj koji ga je skinuo s onog stroja u Gumari. I njemu je valjalo ispričati detalje, da bi mu povjerovao… U Vlaškoj će istoga dana sresti i dr. Hjišama i mnoge, mnoge za koje dugo vremena nije znao što se dogodilo s njima.
Kako su se rastali? Rastali su se jer su se – morali rastati. Obrana se raspala. Uslijedit će i predaja. Njihovom predajom rukovodio je Mladen Jašarević – Dugi, dragovoljac iz Zagreba. Dugi je od predstavnika JNA zatražio da se njegova strana preda zajednički, dakle i civili i vojnici, i to tako da se svi zajedno upute prema Nuštru i prijeđu na slobodno područje Hrvatske. Pukovnik JNA, koji je uvjetovao predaju, samo je protisnuo kroza zube: “Svašta!?” Nije pristao. A naši su morali pristati: civile su odvojili na desnu stranu, a ljude s oružjem na lijevu. Prozirno – htjeli su branitelje!
Predaju se domaći, ali i Našičani, Đakovčani, Vinkovčani, Brođani, Zagrepčani, Varaždinci… Više od četiristo ljudi pod oružjem. Taj jugopukovnik koji je na ovakav način uvjetovao predaju “ustaša” bio je šokiran kad su preda nj izišli naši bojovnici. Vidjevši ih onako umorne, pa hajmo reći i prljave, te neispavane i neuhranjene, jadna oružja i osiromašena streljiva koje su vukli sobom i za sobom, taj isti pukovnik JNA uhvatio se za glavu rekavši: “Koga sam to ja zarobio?!” Dok su se predavali i polagali oružje, nije bilo ponižavanja. Poštivane su sve moguće međunarodne norme i konvencije. Čak su ih odvodili u stranu nudeći im kruha, paštete, cigareta…
Nakon razoružavanja, novo postrojavanje vukovarskih branitelja – bez oružja. Ispred postrojenih, zarobljenih branitelja gologlav, bez kape, uzšetao se onaj pukovnik. Obuhvatio ih je pogledom, a onda se okrenuo svojima, koji su i na ovakvu masu ljudi koja se predala držali uperene cijevi, pa uzviknuo: “Zar vas, bre, nije sramota? I vi ovu žgadiju niste mogli da pobedite?! Da sam imao ovakve borce, ja bih već bio u Zagrebu!”A onda se uspravio, pa shvativši da nema šapku, naglo omlohavio tijelom, razočarano pozvao kurira koji mu ju je trčeći donio, pa se ponovno ukočio, stavio na glavu svoju kapu i uzvišeno pozdravo: “Dragi neprijatelji, dužan sam da vam odam svako poštovanje i počast!” Salutirao je, okrenuo se, kucnuo petama i – nestao među svojima.
Dok su branitelje uvodili u autobuse koji će ih odvući “u slobodu”, popisuje ih čak i Crveni križ! Ime, prezime, JMBG i drugi osnovni podaci (oženjen, samac…). Puni autobusi naših ljudi nakon toga izlaze s parkinga i ustrojavaju se u kolonu. Mrakan i danas tvrdi da oni kao branitelji Vukovara tih dana nisu znali da postoje srpski koncentracijski logori. Priznaje da onda nije znao što se pod tim pojmom uopće podrazumijevalo!? Međutim, čim je sjeo u autobus, shvatio je da bi ovakva predaja mogla biti teška pogreška! “Shvatio sam da smo ispali konji”, prostodušno će Mrakan. “Da smo se nastavili boriti… Da smo barem išli u proboj, netko bi preživio!”
Već pri formiranju autobusne kolone njihove autobuse obilaze četnici… “A upravo su u pregovorima s nama prijetili da ćemo biti prepušteni tim četnicima ako se ne predamo”, bijesan je Mrakan. “Dali su nam i rok: do 14 sati predaja, ili – četnici.” Autobusi su bili prepuni! Kolona nije ni krenula, kad dolaze četnici tražeći “čuvara iz Borova”. Mrakan i danas tvrdi da su tražili Dragu Vučkovića. Kraj Mrakana do prozora je sjedio Željko Vavetić, a kraj njega u zelenoj čuvarskoj odori stajao nepoznati branitelj. Čim su izvana prozvali “čuvara”, ovaj je čovjek čučnuo kraj Mrakana, prošaptavši mu: “Spašavaj kako znaš…” Mrakan istoga časa shvaća o čemu se radi, pa se diže, pušta Vučkovića da se uvuče što pod sjedalo, što na sjedalo, pa jednostavno – sjeda na nj. Četnici su ulazili u autobus, virkali i zirkali, ali u svom tom zločinačkom sljepilu nisu otkrili prijevaru. Kad budu došli u logor Stajićevo, Vučković će ne jednom zahvaljivati Mrakanu što mu je spasio život.
Međutim, četnici nisu tražili samo Vučkovića. Obigravali su autobuse, ulijetali u njih, prepoznavali žrtve i izvodili ih van. Svi koje su izveli i danas se službeno i najslužbenije vode – kao nestali!? Kasno popodne kreću. U jednu ruku, sretni su što se ne puca, u drugu ruku duboko poniženi što su se predali i što su zarobljeni. Vozeći se u koloni kroz Trpinju prema Dalju, kraj ceste uočavaju brda i brda čahura, ukopane bunkere i rovove jugovojske odakle su ih tukli, te redove i redove neprijateljskih vojnika kraj ceste… Odavde su, dakle, rušili Vukovar! Jadnici ni sanjali nisu da su njihovi neprijatelji mislili upravo suprotno, i da su već podnijeli optužnicu – da su oni rušili i srušili Vukovar!? Oni, njegovi branitelji!? Svaka njihova nova laž pratit će njihovu već prije izrečenu neistinu…
