Mirko Vukušić, rođen je u Vinkovcima 17. studenog 1959. godine, a kako mi svjedoči njegov otac Tonko Vukušić, inače poznati nogometni trener kojeg većina ljudi zna po nadimku Cico, od najranije je mladosti pokazivao zanimanje za letenje. Izrađivao je raznovrsne zrakoplove, jedrilice i rakete i to mu je bila najdraža igra. Otac Tonko i majka Ada, rođena Grill, bit će, kao što su to i mnogi drugi roditelji pilota, protiv toga da mu pilotiranje bude životni poziv. Kod Mirka je, međutim, ljubav prema letenju bila toliko velika da ga ništa nije moglo odgovoriti. Kad mu prvi pokušaj upisa u Vojno-zrakoplovnu gimnaziju u Mostaru nije uspio, otac Tonko kaže da je on kao njegov otac – bio sretan. No, Mirko nije odustajao, nego se upisao iz drugoga pokušaja. Bio je dijete rastavljenih roditelja no Cico se trudio da mu oba sina ni na koji način ne pate zbog toga. Izbor svoga sina otac Tonko je poštivao i potajno se ponosio njime jer sin Mirko je u svakom pogledu odskako os svih u svojoj klasi a poseban dar je imao za elektroniku i navigaciju.
Sve ono što nije govorio ocu. o nepravdi koju nije trpio, povjerio je bratu Damiru kojem će pričati o svom životu pitomca koji ga nije oduševljavao jer je to bio, kako je govorio, život s puno nepravde. Znao je reći da je tamo sve puno partizanštine sa srpskim uveličavanjem svega što su oni tobože postigli u Drugome svjetskom ratu. Držalo ga je samo to što je imao beskrajnu ljubav za letenje; zbog toga se dao samo na učenje. Pregledavajući novinske isječke, koje njegov brat Damir brižljivo i s ljubavlju skuplja, nailazim na fotografiju pitomca Mirka Vukušića u majici s natpisom “Dinamo”. Otac Tonko i brat Damir kažu da je to bio njegov prosvjed protiv svega u njegovoj okolini i da je zbog toga imao problema, no nije odustajao. Kad su događaji 1990. krenuli onim tijekom, koji se ni na koji način nije mogao zaustaviti, bilo je sasvim normalno da Mirko Vukušić stane na stranu kojoj je oduvijek pripadao.
Nakon završetka Vojno-zrakoplovne akademije 1977., kao prvi u klasi, prvo radno mjesto pilota tzv. JNA bio mu je vojni aerodrom Bihać. Njegov diplomski rad bio je poseban i zanimljiv pa ga je časopis “Avijatičar” u cijelosti objavio. Uz letenje, Mirko će svaki svoj slobodni trenutak koristiti za usavršavanje informatike i elektronike. Sreća je da u tzv. JNA nisu znali što on sve zapravo zna, pa je to svoje znanje mogao maksimalno koristiti za potrebe hrvatske obrane.
U tzv. JNA stalno je dolazio u sukobe sa zapovjednom strukturom, a demokratske promjene u Hrvatskoj 1990. taj su sukob samo produbile. Kad mu je u Bihaću zloglasni pukovnik Bajić nudio da pristupi SK Pokret za Jugoslaviju, u verbalnom okršaju Vukušić će Bajića nazvati staljinistom. Da ne vidi nikakvu budućnost u tzv. JNA, on će pokazati upisom na studij informatike i engleskog jezika želeći u budućnosti upravljati civilnim zrakoplovima. Tzv. JNA je uzvratila tako da ga šalju u Zagreb na preobuku za upravljanje transportnim zrakoplovima AN-26, što se u toj vojci smatralo kaznom za neposlušnog pilota.
Mirko Vukušić se na vrijeme povezao s onima koji su na hrvatskoj strani pripremali obranu, koji su mu savjetovali da još ne izlazi, već da prikuplja korisne informacije. Kad je otkriveno djelovanje skupine pilota Hrvata u tzv. JNA početkom 1991., Mirko će sasvim slučajno izbjeći uhićenje. Pristupio je tada Hrvatskoj vojsci, a 20. rujna će stići na bojišnicu u svoje Vinkovce, odnosno Đakovo, gdje se okupljala skupina pilota Hrvata. Njegovo oduševljenje time, da ima priliku braniti svoju domovinu, biti će vidljivo i naprosto je to stalno prenosio na sve iz svoje okoline. Za takav odgoj zaslužan je njegov otac Cico koji je jednako kao i ja predavao srednjoškolcima Obranu i zaštitu i mi smo često otvoreno i nedvosmisleno učenike upozoravali, ne formalno nego stvarno, da ih ništa ne smije iznenaditi u njihovoj bliskoj budućnosti.
U Đakovu se već dulje vrijeme pripremala skupina letača, padobranaca, mehaničara i drugoga potrebnog osoblja, a o tome – jedan od ključnih ljudi za upoznavanje tih događaja sa kojim sam razgovarao niz puta pa i danas, iako je prošlo trideset i dvije godine Željko Radoš govori: “Budući da ministar zdravstva nije prihvatio da zrakoplovima prebacujemo ranjenike, mi smo se našli u situaciji da ne znamo što bismo napravili, kako da budemo korisni. Ja sam pilotu Marku Živkoviću u jednom trenutku rekao da ih moramo bombardirati, na što je on priupitao: – Čime, a ja sam rekao da ću sa svojom ekipom napraviti bombu. Koristili smo plinske boce, velike, industrijske.” Tim bocama su navarili krilca, napunili ih eksplozivom i komadićima metala. Željko Radoš je riješio pitanje upaljača koji se aktivirao silom inercije. Sve su to iskušali na vojnom poligonu u Nabrđu, nedaleko od Đakova te se uvjerili da se njihov izum može koristiti. Sve to potvrđuje da su naši branitelji i tom mogučnosti da mogu improvizirati u proizvodnji bombi i drugog oružja sticali nemjerljivu prednost u odnosu na agresora.
Sljedeći problem koji se pojavio bilo je pitanje navigacije u noćnim letovima pa je u tome znanje Mirka Vukušića bilo najvažnije. Mirkova supruga Marina tada je bila u Njemačkoj na prikupljanju humanitarne pomoći za Vinkovce pa se i Mirko zaputio u Njemačku gdje će uspjeti nabaviti potrebnu opremu. Kao kompjuteraš bio je bolje informiran i znao je puno više od drugih pilota tzv. JNA pa je izradio program od nekoliko stotina stranica za letenje i gađanje noću.
Ova priča o Mirku Vukušiću nikako ne bi bila potpuna ako ne kažemo ništa o ulozi njegove supruge Marine koja je dijelila njegovu sudbinu u vremenu kada je trebalo naći način da se opstane u vrijeme kada još nije bilo sasvim jasno kuda ta tzv. JNA ide. Prvo o čemu Marina svjedoči je neizdrživost boravka u Bihaću u okruženju stalnog pritiska prema svima koji nisu bili Srbi i kako je svaki dan bio gori od prethodnog. Mirko je preko jednog susjeda u Vinkovcima uspio ostvariti kontakt sa Josipom Perkovićem koji ga je primio i nakon vrlo korisnog razgovora savjetovao da još ne izlazi već da javlja sve što može biti korisno Hrvatskoj. Rekao mu je da se sada javlja samo jedan naš pilot i da su to vrlo korisne i upotrebljive informacije, a Mirko je po kazni prebačen iz Bihaća na Pleso, a to je značilo da više nije pilot borbenog zrakoplova već transportnog. Mirko u ljeto 1991. godine napušta tzv. JNA i prelazi u Hrvatsku vojsku, a prvo obilazi naše protuzrakoplovne postrojbe i poučava ih kako efikasnije djelovati. Nakon toga pristupa Samostalnom zrakoplovnom Vodu na Geigerovoj pustari kod Đakova. Našao se među svojim kolegama i mjestu gdje se svakog dana ispisivala povijest novog Hrvatskog zrakoplovstva i gdje svatko od onih koji su tome sudjelovali dao svoj nezaobilazni doprinos.
Kod jednog dolaska u Zagreb požalio se supruzi kako im je problem navigacija jer nemaju nikakav uređaj koji bi im mogao pomoći dodao je da je sve zamračeno pa je gotovo nemoguće letjeti. Supruga Marina je na to rekla kako je radeći u Zadru na čarteru brodova vidjela da je na jahtama postojao uređaj za satelitsku navigaciju i da mu je naziv GARMIN. Mirko nije mogao vjerovati da bi jedan takav uređaj NATO pustio u civilnu upotrebu, a Marina je odlučila otputovati u Munchen kod majke sa obećanjem da će ona taj uređaj nabaviti. Dolaskom u Njemačku ona je kupila Nautički časopis i odmah vidjela reklamu za GARMIN 100. Javlja Mirku i on pita dali ona to može kupiti, a ona mu kaže da je ona već to kupila, a sve što se nakon toga događalo je prava povijest koja potvrđuje kako je iz želje da se obranimo nastajala prava povijest ostvarenja nemogućeg.
Željko Radoš kaže: “Sve je bilo spremno, samo se čekao povratak Mirka Vukušića i let je mogao početi. Sve smo iskušali i o rezultatima obavijestili zapovjednike Karla Gorinšeka i Milu Dedakovića Jastreba. Riješili smo problem transporta bombi, a cijela ekipa je davala svoj doprinos da nam pokušaj uspije.”
Da bi sve uspjelo, bila je važna još jedna inovacija, odnosno kompjutorska izmišljotina vukovarsko-vinkovačko-đakovačkih vezista. Julije Novak, mozak vukovarske veze, o tome kaže: “U centru obavješćivanja u Vinkovcima vidio sam da imaju kompjutor ‘commodore’ pa sam pitao Miću Karakaša Mengelea možemo li ga koristiti. On je odgovorio potvrdno uz dodatak da nema software. Onda smo se dali na posao i u zajednici s Davorom Petkovićem iz Đakova napravili tzv. paket.” Taj “paket” znači da se između Vinkovaca, Vukovara i Đakova za vrijeme cijeloga rata mogla ostvariti šifrirana veza, koju nikada neprijatelj nije uspio “provaliti”, dok su naši njihovu vezu otkrivali za nekoliko minuta.
Mile Dedaković – Jastreb, i sam pilot, i Karl Gorinšek, oduševljeno su poduprli ovu ideju i uskoro se krenulo u ostvarivanje plana. Cilj prvog leta bio je u Vukovar izbaciti potreban materijal za bolnicu, a letjeli su i ostvarili uspješan let Mirko Vukušić, Marko Živković, kao piloti, te Rade Griva i Ante Plazibat, kao padobranci izbacivači tereta. Situacija u Vukovaru tražila je, međutim, i potporu bombardiranja pa će od Mile Dedakovića Jastreba dobiti konkretan zadatak. Ekipe su sve izračunale i dobro pripremile, a “paketom” je sve dogovoreno s Vukovarom bez mogućnosti da neprijatelj nešto otkrije.
Izračunato je da je s Geigerove pustare kraj Đakova do cilja u Vukovaru 42 kilometra zračne crte i da zrakoplov treba letjeti na visini od 2000-2500 metara. Tijekom prvog leta, svi su gledali na sat iščekujući što će se dogoditi. U trenutku kad su naši piloti trebali biti nad ciljem iz smjera Vukovara, najprije se vidio bljesak, a potom se čulo pet detonacija. Svi su iščekivali sa strahom kakav je rezultat, svi su znali da su ono mogle biti te bombe. U Centru veze iz Vukovara paketom je stigla poruka: “Vi ste ludi.” Kad su se vratili, Mirko Vukušić je uvjeravao sve da je cilj sigurno pogođen. U pet sat ujutro iz Vukovara je došla poruka: “Pajdo, javi se.” Sljedeća poruka je bila potpuno jasna: “Opanci su letjeli na sve strane.”
U “Energi-Đakovo” proizvedeno je 500-600 ovakvih bomba te izvedeno 49 bojnih letova. U svakom bojnom letu izbačeno je 5-6 bojlera. Dugačak je popis ciljeva koje su naši zrakoplovci uspješno gađali, što je prisililo neprijatelja da iz Kragujevca, iz Srbije, dovuče protuzrakoplovni sustav ruske proizvodnje. Posljednji zadatak Mirka Vukušića i njegove ekipe bio je 2. prosinca 1991. i to onaj da se sruši most na Bosutu, kod Nijemaca. Raketa CUB ruske proizvodnje PVO-40 s radarskim navođenjem bila je kobna za pilote Mirka Vukušića, Marka Živkovića i padobrance Radu Grivu i Antu Plazibata.
Mirko Vukušić posmrtno je promaknut u čin pukovnika Hrvatske vojske te odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odlikovan najvišim odličjima. Danas se škola za pilote Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Zemuniku zove njegovim imenom što dokazuje da Hrvatska ne zaboravlja svoje junake.
