Martin Sablić je rođen 8. studenog 1939. godine a obitelj Sablić iz svoje Tijarice nedaleko od Sinja u Borovo Selo stiže 1943. godine, a obitelj je – kao i njoj slične obitelji – bila brojna, pa su tako Vlado i Luca, rođena Ruščić, imali šest sinova. Uz Martina, to su Stjepan, Luka, Ivan, Zvonimir i Slavko. Danas je uz Martina, pokojni i Stjepan, no njegovo je tijelo pronađeno, dok se Luka još uvijek vodi nestalim. Tragedija je to obitelji koju je glad natjerala da iz Dalmatinske zagore krene u obečanu zemlju koja to danas nažalost više nije
Ivan je proveo devet mjeseci u logoru jednako kao i Martin, Slavko je u Bjelovaru, a Zvonimir u Njemačkoj još uvijek na privremenom radu. Kad je Zvonimir najavio svoj dolazak u obranu Borova Naselja, pokojni ga je Martin odgovorio riječima: “Ne dolazi, dosta nas je Sablića ovdje, ostani tamo, trebat će nam tvoja drukčija pomoć.” Martinova supruga Ivanka dodaje: “Zvonimir nam je puno pomogao, a to čini i danas.” Nabrajajući tko je od Sablića sve bio u obrani Borova, odnosno Vukovara, Ivanka dodaje: “Naš sin Zoran ranjen je odmah na početku napada na Borovo 26. kolovoza, a njegovi bratići, Vladimir i Miroslav, sinovi pokojnog Stjepana, bili su cijelo vrijeme u obrani, dajući tako svoj doprinos obrani Domovine.”
Martin Sablić se 1964. oženio Ivankom, rođenom Vučković, a 1965. im se rodio sin Zoran a 1968. godine kći Sanja. Ivanka će u Borovo stići nakon izgradnje hidroelektrane Peruča, kad je potopljeno selo Maljkovo, odnosno zaselak Vučkovići. O životu s Martinom, Ivanka kaže: “On je uvijek u sebi nosio hrvatsku ideju iako o tome nije puno govorio. Radio je u Kombinatu Borovu kao poslovođa u mliječnom restoranu u okviru radničkoga doma Kombinata Borovo. Kad je došlo do propasti Hrvatskoga proljeća, njega će kao matičara maknuti s mjesta poslovođe i od tada do danas mi jedemo gorki kruh zbog toga.” Ivanka je radila u Tvornici kožne obuće “Poli” u Kombinatu “Borovo”, a 1987. otići će u invalidsku mirovinu. Martin je do 1990. radio različite poslove, pa će od 1988. biti poslovođa na prehrani u vukovarskoj “Nami”; 1987. otvorio je i svoju privatnu trgovinu u Borovu, a nešto poslije i u Vukovaru nedaleko od Doma zdravlja. Sve je bilo obećavajuće i obitelj je živjela dobro, no onaj oprez, svojstven svakom ljudskom biću nije ih potpuno napustio a sve su podupirala loše vijesti koje su dolazile sa istoka.
Kad su se počele pripremati velike i prave promjene potkraj 1989. i početkom 1990. godine Martin se uključio u HDZ kojem je ostao vjeran do svoje tragične pogibije, 14. listopada 1993. godine, kod Moravica u Gorskom kotaru u prometnoj nesreći. Martin u svojoj knjizi “Posljednja presuda – U ime naroda”, opisujući to razdoblje svoga života, kaže: “Krenulo je – mislio sam u sebi, sve ne vjerujući – hrvatski narod mora biti slobodan, mora biti svoj gospodar”. I stvarno je krenulo. Gdje god su živjeli Hrvati osnovali su se ogranci HDZ-a. Tako je 18. ožujka 1990. osnovan ogranak na Trpinjskoj cesti u domu Mjesne zajednice. Mnoštvo naroda pratilo je govore Jure Marušića, Blage Zadre, Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, Vladimira Šeksa. Martin Sablić o tom skupu kaže: “Na tom skupu smo doznali da je u Benkovcu bio pokušaj atentata na dr. Franju Tuđmana što je ogorčilo prisutne. U cijeloj općini Vukovar osjećao se novi život, život bez straha – život boljih dana hrvatskoga naroda.” Znalo se da će se svemu ovome čemu su Hrvati težili i čemu su se radovali suprotstaviti Srbija, Crna Gora i Jugoslavija gurajući hrvatske Srbe u rat protiv Hrvata i svoje domovine Hrvatske.
Uskoro će se pokazati da ti pobunjeni hrvatski Srbi u susjednom Borovu Selu imaju namjeru ići do kraja okrutno ubijajući ranjene hrvatske policajce. Borovo Selo postaje poprište svakodnevnih napada i sve je jasnije da više nema mira. Borovo Selo nije tzv. JNA slučajno odabrala za centar pobune lokalnih Srba i ljubitelja komunizma i SFRJ. Zemljopisno je to bio normalan odabir jer je samo mjesto smješteno na desnoj obali Dunava a sam četnički Vojvoda Šešelj će izjaviti da im je cilj probiti se do Đakova gdje će ciglu po ciglu rušiti katedralu. Kada je god tzv. JNA naoružavala pobunjene Srbe prebacujući oružje preko Dunava u Borovu selu bi osvanule barikade. Uskoro će sva sela gdje su Srbi bili većina u području od Vukovara do Osijeka i od Dunava do Đakova biti bez opaljenog metka pod kontrolom onih koji su pripremali agresiju na Republiku Hrvatsku.
Naravno da ni Hrvati toga područja nisu sjedili prekrštenih ruku a u Borovu Selu kao i drugdje Formirat će se krizni stožer koji čine Blago Zadro, Marko Babić, Ante Budimir – Bili, Martin Sablić i još nekoliko ljudi. Prvo i najvažnije je u tom trenutku bilo prikupiti što je više moguće oružja i svega što može koristiti obrani. Borovo naselje će svakim danom biti sve spremnije, a na srpskoj strani će ga prozvati “tvrđavom ustaštva”.
Vrlo brzo će sve biti potpuno jasno i svi u Borov Naselju koji su se stavili na raspolaganje dobiti će zadatke. Martin Sablić dobio je zadatak od Pere Marića da organizira izvlačenje žena i djece što jednim autobusom i čini. No, vraća se natrag u Vukovar, nakon što mu je teško ranjeni sin Zoran smješten u bolnicu u Lovranu.
Nakon niza problema oko zadatka u obrani, Ivo Kovačić, nasljednik Blage Zadre na mjestu zapovjednika obrane Borova Naselja, imenovao ga je zapovjednikom civilnog atomskog skloništa “Borovo Commerce”. Kad je 20. studenoga došlo do predaje Borova, Martin Sablić je zarobljen, cijelim putem do Begejaca premlaćivan, a u svojoj spomenutoj knjizi je zapisao: “U logoru smo smješteni u hangaru-staji, 80x10m. Uvjeti življenja su nemogući. Djecu i žene odvode u Novi Sad. Počinje obrada: ispitivanja i mlaćenja svih po redu, tuku rukama, palicama, kundacima, nogama, vrećicama pijeska, pendrecima … Nitko ne smije dići glavu. Stalan je položaj ruke na leđima, glava pognuta. Tuku policajci i vojna lica. Slomljeni udovi, rebra i kontuzije redovita su pojava. U mjesec dana dva umorstva od batina. Službeno obrazloženje: srčani udar.”
Nakon svega izvodit će, kako kaže sam Sablić, njega, Šipoša, Čibarića, Domazeta. Njega su tukli tri dana bez prestanka. Tako je bilo do 22. prosinca kad ih odvode u Srijemsku Mitrovicu. Cilj je takve zarobljenike, kao što je Martin Sablić, sakriti od Crvenog križa, no na sreću to im ne će uspjeti. Prvu poruku da je živ svojima je poslao 17. siječnja 1992. Nakon svih teških ispitivanja završio je u vojno-istražnom zatvoru u Beogradu. Nakon suđenja, na sam dan presude, Martin Sablić piše: “Danas je petak, 26. lipnja 1992., točno je 12 sati, stojimo i slušamo presudu, sve službene osobe prisutne. Veliko iščekivanje. TV ekipe snimaju sve i svaku sitnicu da ne bi slučajno nešto promaklo. Fotoreporteri nastoje da što bolje i uvjerljivije naprave snimke.
Cijela sudnica je na nogama, muha se ne čuje. Ja sam miran kao da se ništa ne događa.”
Predsjednik suda je kapetan 1. klase Duško Dopuđa, članovi sudskog vijeća kapetan 1. klase Branko Stošić i potpukovnik Sava Malešević, major Milojko Bubnjević, kapetan 1. klase Ljubiša Ranković i zapisničar Milan Anđelković. Oni se u presudi pozivaju na narod i osuđuju Zorana Šipoša, Martina Sablića, Nikolu Čibarića na smrtnu kaznu, a Bartola Domazeta, Antu Vrankovića, Juru Marušića i Slavka Mađarevića na vremenske kazne od šest do petnaest godina. Kada je Martin bio razmijenjen i kada ga je nakon svega supruga upitala je li mu žao što se iz Lovrana vratio u Vukovar, odgovorio je: “Ne bih si nikada oprostio da se nisam vratio!”
Kada je Mirko Nikolašević postao prvim gradonačelnikom Vukovara, Martin Sablić će biti član Poglavarstva zadužen za marketing i promidžbu. Putujući na susret s prognanicima iz Vukovara u Istru i na pokop oca Tomislava Merčepa u Umag, na izlazu iz tunela kod Moravica, naletjeli su na tegljač talijanskih registracijskih oznaka, čiji je vozač bio Slobodan Pečanić. Uz Martina Sablića 14. listopada 1993. ginu i profesor Ivan Matan i Mirko Nikolašević, a do danas nije donesena presuda, niti je ikada razjašnjeno što se zapravo dogodilo.
