Donje Novo Selo svakodnevno je osluškivalo grmljavinu rata. Malo povišeniji teren na kojem se mjesto nalazilo omogućavalo je da su svakodnevno mogli gledati topništvo JNA koje je iz Šidskih Banovaca, Orolika i drugih zaposjednutih hrvatskih mjesta tuklo po Vukovaru i Vinkovcima.
“Nas ne će! Pa što će im Donje Novo Selo kad naša cesta ne vodi nikamo osim u šumu?”, tješili su se mnogi. Ipak, neće biti tako. Nije postojalo ništa što bi Srbi mogli uzeti, a da će pustiti po strani. Ako im nije trebala cesta, trebala im je imovina, gospodarska i kućna tehnika, stoka… “Mi smo to gledali, ali nismo bili uplašeni”, kaže Martin Božanović, i nastavlja: “Prvi strah osjetili smo tek kad su Nijemce počeli danonoćno bombardirati i granatirati i kad su u našu crkvu počeli dovoziti ubijene. Nijemci su dnevno dobivali od sto do sto i pedeset teških projektila. Prva žrtva bio je Vid Mendeš, policajac iz Nijemaca. Kasnije će dovesti Željka Brdara, pa Tomislava Kneževića… Više poginulih bit će 1. listopada kad su pali Đeletovci”. Branitelji Donjeg Novog Sela su tada službeno pridodani postrojbi Janka Katića. On je bio iz Nijemaca, a po vojničkoj struci inženjerac. Sve je oko svog sela izminirao, pa su ih u onome prvom napadu 20. rujna upravo njegove mine i zaustavile. On je minirao i prostor na lijevoj obali Bosuta, onu stranu kad se od Ilinaca ulazi u Nove Nijemce. Kad su u onom prvom napadu prva dva tenka došla cestom do postavljenih mina, čelna je posada izašla i uklonila ih. A onda su, osokoljeni jer je put čist, nagazili po gasu i gusjenicom zahvatili jednu drljaču sa strane. Nisu ni sanjali da je Katić i nju minirao. Vidjevši da je stradao
predvodnik, posada drugog tenka poiskakala je iz svog oklopa i nestala bestraga. Branitelji su se dokopali vrijednog ratnog plijena, koji ih je toliko ohrabrio, da su stekli uvjerenje da im neprijatelj zbilja ne može ništa. No, ni oni u Nijemcima ni branitelji u Donjem Novo Selu nisu imali nikoga sa strane tko bi mogao pomoći. Bili su, kako se kaže, sto posto domaći. Tek su izlaskom Mile Dedakovića Jastreba iz Vukovara došla petorica branitelja. Poslali su ih tu, rekavši im da je ovdje lakše, pa da se, malo odmore. Istog dana kad su došli, napali su ova dva sela zrakoplovi! Bili su ljuti i zgroženi što su ih nadređeni poslali ovamo. ‘Kakav je to odmor?’, pitali su se. Jedan od njih, Tunjić iz Lovasa, jako se bojao zrakoplova.
Pad Ilače i drugih okolnih mjesta pokazao je da se bez topništva teško može tući s oklopljenim neprijateljem. Pogotovo je to znao Mile Dedaković Jastreb koji je rođen u Nijemcima i koji je pratio što se tu događa. Čim je došao u Vinkovce, nastala je potraga za topnicima i to postaje primaran cilj jer tako želi
poduprijeti opstanak Vukovara. Topnicima se pridružilo čak šesnaest mladih branitelja iz Donjeg Novog Sela, i oni koji su znali rukovati ovim teškim oruđem, i oni koji su htjeli pomoći i usput učiti. Dobar dio drugih mladih ljudi, koji zbog nedostatka oružja nisu bili nigdje raspoređeni, nije više mogao izdržati; mnogi su otišli iz sela i pridružili se vinkovačkoj postrojbi HOS-a. Oni koji su ostali u selu, uz čuvanje straža, uglavnom su se bavili prognanicima. Kuhali su za 800-900 ljudi, civila i vojnika, i to su bili oni koji nisu bili domaći i koji su hranjeni u svojim kućama. Dakle, samo za one na zajedničkoj kuhinji!
Čak su i ljudi, koje su svi poznavali kao štedljivije, davali svoje svinje i goveda za tu zajedničku kuhinju. Kuhinja u kojoj se spremalo jelo nalazila se u kući Ivana Radmana. U susjednoj kući, kod Ivana Sertića branitelji su improvizirali bolničke prostorije. Što je jesen više odmicala, neprijateljski su zrakoplovi
postajali sve aktivniji. Ako nisu bombardirali, onda su izviđali. Jedan neuki pilot čak je jednog dana gađao i seoski bunar misleći valjda da je đeram – protuavionski top!? Krajem listopada i početkom studenoga bombardiranja iz aviona postala su češća i temeljitija. Ništa manje štete nisu činili topovi i bilo je
jasno da je JNA kanila nešto ozbiljnije poduzeti oko sela “srijemskog trokuta”. Informacije naših izviđača i obavještajaca su govorile da se neprijatelj sprema prijeći Bosut pa je Dedaković zapovjedio 109. vinkovačkoj i 131. županjskoj brigadi da miniraju mostove. Kada bude potrebno, moraju ih srušiti i time
onemogućiti neprijatelja u olakom ovladavanju Nijemcima, Donjim Novim Selom, Lipovcem, Komletincima, Otokom i Privlakom. Sela Apševce i Podgrađe koji su se nalazili na lijevoj strani Bosuta više nije bilo moguće braniti, pa je naredio izvlačenje skromne tehnike i povlačenje ljudstva. Božanović mi svjedoči: “U studenome se već vidjelo da oni točno biraju svoje ciljeve a na nas su izvršili prvi teži napad 12. studenoga. Sljedećeg dana poginuo nam je jedan branitelj Đeletovčanin a onda je ranjen Mirko
Glavašević. Moja se skupina nalazila na malo udaljenijem položaju, pa dok smo hitajući došli do sela, napad je već bio prestao. Najviše nas je iznenadila zapovijed da se izdvoji obrana Podgrađa, Apševaca i Lipovca, jer su oni s nama ipak bili prirodna cjelina. Mislim da tu leži i razlog zašto nije srušen bosutski
most kod Podgrađa. Rušenje tog mosta bilo je ključno, a budući da se to nije dogodilo, dogodilo se neizbježivo. Nakon njihove provale 15. studenoga, mi smo se u svom zapovjedništvu pitali je li ili nije srušen most? Bilo je očito da nije.”
I zaista, u subotu 16. studenoga stigla je vijest da su tenkovi prešli most u Podgrađu. Novi napad krenuo je sa strane s koje ga nitko nije očekivao. Kako se do tada pad Nijemaca činio nemogućim, tako se sada učinio posve izvjesnim. Milan Medved je zbog toga sjeo u autobus i otišao u Nijemce po civile, koji su
već bili pripremljeni za evakuaciju. Njihovo izvlačenje pratio je doslovno pakao stvoren rikom topova, hukom tenkova, brujanjem zrakoplova, muklim detonacijama, teškim pucnjevima i neprekidnim mitraljiranjima.
Donje Novo Selo više nije bila druga, nego prva crta obrane. U pomoć im je došlo tridesetak Otočana, no premalo za silu koja je navaljivala. Više nije bilo razloga ni za pitanja, ni za razmišljanja. Tako je i iz Donjeg Novog Sela počelo izvlačenje civila. Ranije izgrađena šljunčana cesta prema Županji dobro je poslužila. Jutro je 17. studenoga, Martin dočekao kao dežurni. Cvitić i Stojak otišli su u Nijemce, da im u zapovjedništvu kažu što im je dalje činiti? Blažanović je pak sjeo na motorić i uputio se oko sela u izviđanje. Teška tišina koja je pritiskala snena svitanja u poljima koja okružuju selo, bila mu je sumnjiva. Kad se vratio, osjetio je potrebu da nagovori Mirka Vukovića, da zajedno još jednom dobro pogledaju okolicu sela. Stigli su i drugi branitelji, pa Martin Božanović, Stjepan Palić i Ivan Božanović kreću u novi obilazak. Uskoro su ih sustigla još četvorica. Produžili su uz njive i stigli do salaša zvanog Relotin stan, koji se nalazio u maloj udolini. Bili su više nego iznenađeni kad su otkrili da se ovdje, po ovim stanovima sklonilo na desetke civila iz Nijemaca. Još su se više iznenadili kad su čuli da su ih tenkovi već gađali! Braća Subotić, Stjepan Brajdić i Ilija Lepotić, civili iz Nijemaca, više nisu znali kako bi i kuda bi dalje krenuli sa svojim obiteljima. Nastala je grobna tišina jer im ni branitelji pristigli iz Donjeg Novog Sela nisu mogli dati nikakav savjet. Što ako je u blizini kakva neprijateljska grupa ili oklopno vozilo?
Odlučili su se vratiti komad puta do prve šume, pa se popeti na kakvo jače drvo i bolje pogledati. Branitelji nisu ni stigli do šume, a po Nijemcima i Donjem Novom Selu počele su padati granate. Pogledali su na sat i utvrdili da je prošlo petnaeast minuta od devet. Samo što su umukli topovi, nastavili su višecijevni raketni bacači potpomognuti reskim fijucima minobacačkih granata. Selom je drmala klasična teška priprema uoči napada tenkova i pješaštva. Neke su kuće već počele gorjeti. Odnekud su naletjeli i zrakoplovi, preletjeli selo i krenuli prema šumici na čijem su se rubu šćućurili branitelji. Nagla trka dublje u
šumu spasila ih je od teških avionskih strojnica. Preletjevši šumu, avioni su se u tili čas našli nad Nijemcima. Eksplozije njihovih teških granata na trenutak su nadglasale piskavo praskanje minobacačkih i raketnih projektila. Kratak predah nakon teškog bombardiranja, pa nova grmljavina drukčijeg zvuka.
Tenkovi! Vrativši se iz šumice natrag, Božanović i grupa zavukli su se u prvi odvodni kanal. Zbog silnog dima učinilo im se da se sve živo zapalilo, a onda su shvatili da se dim prebrzo kreće – to su tenkovi ispuštali dimnu zavjesu! Martin Božanović, kojeg sam najčešće sretao u prostorijama “Vinkovačkih
jeseni”, gdje ga je kao prognanika zbrinuo Branimir Popović, uvijek mi je postavljao isto pitanje: “Gospodine Davore , što vi mislite kada ćemo mi kući”. Uvjek sam mu odgovarao optimistično i nikad nisam dovodio taj povratak u pitanje. Zbrinuo je Branimir Popović i još dvojicu prognanika i dao im priliku no za razliku od Božanovića koji je to znao cjeniti oni su mu tako reči došli glave. Svaki put kada sam ja širio nadu i optimizam njih su dvojica duboko sumnjali da će se taj povratak ikad dogoditi. Svaki put sam
ja pitao Martina Božanovića kada on meni misli ispričati priču o svom Donjem Novom Selu. Nije nikad izgledalo da neče i bilo mi je jasno da očito treba vremena, da se u njegovoj glavi sve složi i dovede u red. Onda je nakon Dejtonskog sporazuma nazvalo iz Sarajeva Veleposlanstvo RH i prvo mi je rečeno da me treba jedan gospodin i kada je progovorio odmah sam prepoznao Mirka Volarevića. Kao i uvijek on je bez okolišanja rekao: “Moraš u Sarajevu predstaviti svoju knjigu, “Tako smo branili Vukovar”. Naravno da sam pristao i dogovorio sam sa Martinom Božanovićem da bude vozač. Dogovor sa Mirkom Volarevićem je, da će o knjizi uz mene govoriti Kruna Banić koja je surađivala sa Međunarodnim press centrom u Osijeku.
Na put je išao i mlađi sin Mihael koji je želio svakako biti svemu ovome prisutan. Sve ovo što ovdje pišem o Donjem Novom Selu snimio sam na diktafon na ovome putu i pokazalo se da je to bio pravi trenutak jer smo cijelim putem vidjeli koje razmjere može imati mržnje i ljuska destrukcija. Nismo naišli niti na jedno pa i najmanje mjesto koje nije bilo razoreno i zapaljeno. Dobro sam poznavao taj put i znao kako je to izgledalo ranije jer smo gotovo svakog ljeta išli na more i zaustavili se na jedan dan u Franevačkoj Gimnaziji i samostanu u Visokom. Dolazili smo često i u Sarajevo i bili dobro došli kod fra Mile Babića i drugih fratara na Franjevačkoj teologiji, ali i don Ante Jelića u njegovoj župi a on je dolazio k nama u Raslinu. Sve te slike su mi dolazile u pamet ali to da sam tu u Sarajevu, sa Brankom Skenderom i Ivanom Hermanom imao izložbu u “Kamernom Teatru 55”. Konačno ulazimo u Sarajevo i zaustavlja nas prometna policija i vidim da je sve krenulo krivo jer se Martin krenuo pravdati sa predstavnicima vlasti. Pitao sam dotičnog o čemu se radi, a on kaže da je vozač oduzeo prednost pješacima na pješačkom prijelazu. Vidim da nema ni pješaka ni pješačkog prijelaza i jasno mi je da je cilj samo novac. Pitam ga kolika je kazna a on
kaže da je riječ o pet maraka, a ja mu dajem deset i kažem da ne trebamo kusur. Put se pred nama otvorio i mi smo nastavili prema centru Sarajeva prema Volarevićevim uputama na kada smo bili vrlo blizu one koje smo pitali tvrdili su da takova ambasada u Sarajevu ne postoji. Mihael je izišao iz auta da se raspita i on misli da su mu rekli zato što je imao zelenkaste traperice. Konačno smo našli Veleposlanstvo RH i naravno da su svi bili izuzetno dobri domaćini i napravili nam jedan od nezaboravni događaj i to upravo u “Kamernom teatru 55”, gdje sam u organizaciji Seada Arsnalagića Šišala imao nezaobilaznu izložbu u vrijeme djelovanja “Grupe 3” a to je u to vrijeme bilo prije 25. godina.
Nastavljam sa svjedočenjem Martina Božanovića nakon što je bilo nužno opisati događaj koji mi je pomogao da on iskreno i iz srca progovori o tragediji koja je zadesila njegovo selo. Dok su se snašli, osam je tenkova već projurilo prema Nijemcima. Međutim, iza prvog ešalona koji je odjurio u bojnom poretku, lenijom su u koloni nastupala još tri tenka i dva transportera. Zastajkivali bi svakih tridesetak metara, opalili po jednu granatu i onda opet produžavali. Izviđačima nije preostalo ništa drugo nego motorolom objašnjavati zapovjedništvu gdje su i što vide. Negdje oko podneva čula se zapovijed da se svi branitelji povuku prema Komletincima. Ivica Grčić, koji je zapovijedao obranom Nijemaca i Donjega Novog Sela, ponovio je ovu zapovijed nekoliko puta. Dakle, prvi su tenkovi ušli u Nijemce! Međutim, povlačenje se zbog neočekivanog razvoja situacije odvijalo uz velike poteškoće. Nastao je problem, kako o povlačenju obavijestiti sve branitelje, koji su bili razasuti po raznim položajima? Martin u svojem svjedočenju kaže: “Ta moja grupa imala je samo dva kalašnjikova i jednu motorolu. Od onih ostalih 16 branitelja, koji su se tada nalazili tko zna gdje, svaki je imao po četiri okvira municije i ništa drugo. Nisu imali nikakve motorole jer je ta jedina koju smo imali bila kod mene. Bombe nije imao nitko. Nisu nam ništa drugo ni davali jer nas nisu ni predviđali za borbu. Mi smo se više bavili prognanicima nego pucanjem.” U Donje Selo najprije su ušla dva transportera i jedan tenk, a onda još nekoliko tenkova. Glavnina oklopa ipak je ulazila u Nijemce.
Pojavljivali su se sa svih strana, kao da su prije napada stvorili obruč iz kojeg su sada izlijetali. Martin je siguran sam da je u obrani djelovala jedna protuoklopna skupina koja se zvala “Alvorada”. Martin o njima svjedoči: “U Nijemcima je uništila dva tenka. Trebali su doći i u naše selo jer smo im javili da je ušlo pet ‘konzervi’. Konzervama smo tada zvali oklope. No, nisu stigli. Da će se ići na povlačenje, bilo jasno i prije te nedjelje, 17. studenoga, jer su dan ranije u poslijepodnevnim satima naši izvlačili haubice”. Znači, radilo se na novoj linija obrane. Kad je povlačenje konačno i naređeno, u tu šumicu gdje su se izviđači sklonili silom prilika, došli su i ostali, pa su se zajednički dogovarali kuda dalje. Dotle su dobili i detaljnije upute kako ne bi bilo stihije i panike. U Nijemcima i Donjem Novom Selu i poslije povlačenja glavnine ostaju manje skupine branitelja koje su pružale otpor čitavoga tog dana. Izgledi za uspjeh bili su im minimalni. Na kraju su se i oni morali povući.
Bilo je 13 sati kad su četnici i JNA potpuno ovladali Donjim Novim Selom. Civile koji se nisu uspjeli izvući tjerali su da piju vodu iz bunara ne vjerujući im da je nisu zatrovali. Nisu vjerovali čak ni tvornički začepljenim bocama mineralne vode u dućanu u koji su provalili čim su ušli u selo. Domaćine su prisiljavali da prvi kušaju svaku bocu! No ni nakon toga, čak jedanaest dana nisu se usudili piti ni vodu iz bunara, ni iz vodovoda. Pili su iz cisterne koja je vodu dovozila tko zna odakle. Svjedoci tvrde da je među vojnicima bilo sve moguće četničke žgadije – i šešeljvaca i arkanovaca i belih orlova no to je bila obmana jer svi su oni bili dio tzv. JNA koja ih je sve organizirala i vodila. Kad su se rastrčali po selu tražeći plijen, usput su se rješavali i zaostalih “neprijatelja”. Četnik koji je upao u dvorište Mande i Marka Kovačevića imao je na sebi dugački kožni kaput. Svjedoci kažu da taj čovjek upravo zbog toga kožnog kaputa nije ni sličio na četnika, prije bi rekli da je bio udbaš. “Ima li koga?”, zaviknuo je odmah s kapije. “Ima, ima… Ja sam tu”, rekao je Marko izašavši preda nj. “Đe ti je sin?” “Ja nemam sina”, iskreno je odgovorio starac.
“Ne laži! Znam da je u ustašama”, gnjevno je viknuo zločinac i sasuo rafal Marku u prsa. Vidjevši što se dogodilo, prema krvlju oblivenom Marku s kuhinjskog je praga vrišteći potrčala nesretna Manda. Nije napravila ni pet koraka, dočekao ju je drugi rafal iz iste strojnice. Treća osoba koja je izletjela iz kuće plačući i zapomažući bila je njihova prija Katica Lukić. Treći rafal upučen je prema njoj srećom, nju će samo raniti, makar teško, ali će preživjeti. Neka druga dvojica ubili su Evu Nikolić i Mandu Cvitković, dvije bake stare oko osamdeset godina, koje su, najvjerojatnije, s noževima u zubima i puškama u rukama junački jurnule na neustrašive četnike?! O premlaćivanju je suvišno i govoriti. U kući Ivana Mijića pronašli su dvije ručne bombe, pa su ga teško mučili. Petar Mesić je od posljedica teškog premlaćivanja umro u logoru u Nišu. Poslije nekoliko dana pokupili su civile koje nisu stigli poubijali, odvezli ih u Šid, a odande porasporedili po srbijanskim logorima. Branitelji koji su se onog dana povlačili uspjeli su stići u Komletince, gdje je već bilo tridesetak naoružanih ljudi. Oko sebe ih je okupio bojnik Ivan Petrinović. Kazao im je da je stigao Merčep sa svojim ljudima, a da bi uskoro trebala stići i bjelovarska brigada. Bojniku Petrinoviću trebali su dragovoljci koji bi ostali u Komletincima na novouspostavljenoj crti obrane. Martin Božanović prvi se javio, a odmah poslije njega i Janko Katić, jedan Tomislav zvani Čop i jedna žena zvana Micika, svi iz Nijemaca. Pridružit će im se i mnogi drugi branitelji koji su morali napustiti Nijemce, Donje Novo Selo, Đeletovce, Berak, Ilaču… Merčep je, istinabog, sa svojima došao, ali su odmah
i otišli. Uz domaće Komletinčane i dragovoljce iz okolnih sela ipak ih je bilo premalo. Srećom, najavljena 105. bjelovarska brigada ipak je stigla. Bilo je to zaista u zadnji čas! Neprijatelj je zaustavljen i bio je to kraj njegovog napredovanja u ovom dijelu Hrvatske.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
Ž.D.
