Marko Žurić je rođen u Apševcima, selu na lijevoj obali Bosuta, u zapadnom Srijemu na samoj granici s Vojvodinom, odnosno Srbijom, zemljom iz koje će se izvršiti agresija na našu domovinu Hrvatsku.
Okruženje Apševaca je izuzetno nepovoljno, isto kao i Podgrađa sela koje se nalazi sjeverozapadno od Apševaca, također na lijevoj obali Bosuta. Nekoliko kilometara južnije nalazi se selo Lipovac, no Lipovac je na desnoj obali pa je to prednost, jer je rijeka Bosut kvalitetna prirodna prepreka. Ipak treba znati da se sva ta tri mjesta nalaze tek nekoliko kilometara od susjedne države u kojoj se kuju planovi o zauzimanju Hrvatske. Od Lipovca istočno su Batrovci od Apševaca sjeveroistočno i sjeverno su Adaševci, Vašica i Ilinci i sva su ta sela neprijateljski raspoložena prema Apševcima, Lipovcu i Podgrađu. Preciznije rečeno, u njima se nalaze postrojbe tzv. JNA i četnici, koji su „naoštrili noževe“, kako je u ratu znao reći današnji pričuvni general Hrvatske vojske Vinko Vrbanac. Još ćemo reći radi boljeg razumijevanja daljnjeg tijeka događaja da se sjeverozapadno od Apševaca nalazi selo Nijemci koje se većim dijelom nalazi na desnoj obali Bosuta. Marko Žurić koji će nam ispričati priču o Apševcima i sebi u vrtlogu rata. Rođen je u veljači 1946. godine od oca Ilije i majke Marije rođene Lucić.
Marko Žurić je cijeli svoj život bio poljporivrednik i živio je od svojih deset prstiju, a s folklornom skupinom „Apševački veseljaci“ nastupao bi na „Vinkovačkim jesenima“ pokazujući sav raskoš i bogatstvo šokačkog narodnog duha. Svoje najdulje izbivanje iz Apševaca imati će od ožujka 1965. godine do ožujka 1966. godine, kada je kako se to kaže u narodu služio vojni rok. Kako je u toj vojsci završio kurs desetara izlazi iz tzv. JNA s činom vodnika. Kaže da ga je na kurs za desetare, njega i jednog Hrvata iz Paljevina kod Đakova poslao pukovnik koji je bio podrijetlom iz Karlovca. Kada su se vratili s kursa pukovnik ih je upitao : „Di su moji Hrvati, takvih vojnika nema“. Marko ovome još dodaje : „Ne znam što je njima došlo da oni napadnu Hrvatsku. Ja sam čitao knjigu u kojoj kaže da je Gavrilo Princip rekao Srbima da mogu napasti i boriti se protiv Albanaca, Muslimana, Slovenaca ili Madžara, ali da Hrvate ne diraju“. Kako je Marko Žurić bio pričuvni vodnik biva često pozivan na vojne vježbe, ili, kako se to onda zvalo u rezervu. Na vježbama će biti u Komletincima, Vinkovcima i nekim mjestima oko Vinkovaca. Sjeća se da su u Narodnoj obrani časnici uglavnom bili Hrvati, pa nabraja Josipa Matića, Ivu Petrinovića i Branka Jukića. Kako mu je specijalnost pješaštvo sudjelovati će redovito u vježbama pješaštva, a za jednu vježbu iz 1988. godine kaže: „Bilo je to na Starim Kunjevcima. Zapovjednicima vodova predavanje je držao Branko Jukić. Bilo je tu i Srba i sjećam se jednog visokog iz Markušice, a Jukić je nas pitao što mi mislimo otkuda bi mogao doći napad na Hrvatsku? Svi su odreda govorili iz Madžarske, a ja sam šutio. Onda se on okrenuo i rekao nam: „Što vi znate, to će biti odavde iz Mirkovaca. Okrenuo se meni i smije se“. Poslije će kada sve počne, sresti Jukića, a ovaj mu kaže: „Pa to sam ja onako rekao, tko bi to mogao predvidjeti“. Marko Žurić ipak vjeruje da je Branko Jukić imao neki predosjećaj ili je razgovarao s nekim tko je znao više.
U vrijeme kada će se u Apševcima početi pripremati za obranu Marko Žurić će vrlo brzo pokazati svoje znanje. Svjestan je da je Apševce teško braniti, zato kaže : „Nama ne može ovdje ništa pomoći da spriječimo ulaz Srba. Veliko je prostranstvo, prema strani otkuda nas mogu napasti velika je čistina“. Ipak Marko Žurić radi na tome da napravi obranu od šume do šume koja se nalazi južno, sjeverno i zapadno od sela. Dio prostora smatra da treba minirati, a i šumu čuvati. Treba na sve strane iskopati rovove i povezati ih tranšejama. Kada je to sve iznio Ivi Petrinoviću koji je vodio brigu o obrani bivše općine Vinkovci, on je vojničkom logikom zaključio: „Ne možete vi, samo čekajte i izvucite se kada navale da ne bi netko stradao“. Marko Žurić dodaje: „Stvarno to je kopnena granica, a mi smo na lijevoj obali Bosuta, dakle rijeka i most su iza nas, odnosno, u smjeru kuda bi se Apševčani morali povlačiti“.
U razgovoru se vraćamo na vrijeme kada su se u selima bivše općine Vinkovci osnivali ogranci HDZ–a. Marko Žurić će se uključiti od prvog dana dolaska te ideje u selo Apševce. Kako se u susjednom selu Lipovac već osnovao ogranak reći će mu jedan od onih što su u ravnicu stigli „vlakom bez voznog reda“, „E vi Šokci, vi ne znate što bi“. Marko Žurić kaže: „Točno, mi sada čekamo nešto. Vidimo da su tu promjene. Došao mi je iz Lipovca Tadija Babić koji je bio osnivač HDZ-a u Lipovcu. Rekao mi je da okupim par ljudi i ja odem kod Plavšića i dogovorim s njim. Okupili smo se Mirko Vujić zvani Ivanetić, Marko Rakinac, Ivan Balić od Luke i Ivica Balić od Ive Balića, pokojni Antun Plivelić kojeg su ubili u Sremskoj Mitrovici. Bilo nas je dvanaest. Marinko Bašić je htio osnovati SDP. Dolazio je i pokojni Karlo Žanić osnivati HSS. Bilo je dakle tu višestranačje. Na izborima je pobijedio Jakov Plavšić kojeg su Srbi ubili, odnosno, tako izmasakrirali da su mu odsjekli glavu, ruke i noge“.
HDZ je osnovan početkom 1990. godine, a gotovo pola sela će postati članovi te stranke a na izborima će HDZ pobijediti s gotovo 99% dobivenih glasova. Marko Žurić dalje kaže: „Žene su me u trgovini u Ilincima pitale što se to dogodilo da su ustaše došle na vlast. Takva su pitanja postavljale žene Hrvatice udane za Srbe. Pitao sam ih što one to sada vide u meni, vide li nešto što ne priliči i jesam li se ja promijenio. Razgovaram li ja nekako drugačije. Rekao sam u trgovini i to da se meni čini da zapravo njih nešto muči i podsjetio sam ih koliko su im Hrvati iz Apševaca pomogli u Drugom svjetskom ratu, da su ih spašavali. Oni su puno ranije počeli i već su imali više od četrdeset članova Srpske radikalne stranke i od njih su dolazili problemi“. To samo po sebi govori u kako složenim uvjetima i prilikama Apševčani dočekuju 1991. godinu.
Kako je njima Šid najbliže gradsko središte, uglavnom se u tom srijemskom gradiću obavljaju poslovi trgovanja. U Šidu je inače veliki stočni sajam i Marko Žurić kaže da je zadnji put bio tamo 15. srpnja 1991. godine. Na vašaru se i tada razgovaralo na temu što se to događa i što će biti. Srbi seljaci jesu za razgovor, ali iskazuju strah, jer su eto Hrvati postali povampirene ustaše. Ne pomaže nikakvo objašnjenje, pa ni to da su upravo Srbi u Borovu Selu ubili dvanaest hrvatskih redarstvenika i većinu izmasakrirali. Razgovor je potpuno otvoren, ali nema nikakvog rezultata osim jasne poruke da se više ništa ne može vratiti na miran početak.
U Apševcima su tijekom jeseni 1990. godine trebali dobiti puške, ali nisu. Oslanjaju se samo na lovačko oružje kojim organiziraju noćne straže. Marko Žurić je predsjednik Lovačkog društva, pa će iskoristiti to što zna tko ima oružje. Uskoro će ipak dobiti nešto oružja i upravljati će svoje aktivnosti prema uputama iz Vinkovaca od strane vodstva HDZ–a.
U travnju 1991. godine Marko Žurić postaje zapovjednik Narodne zaštite i polako će utvrđivati najvažnije prilaze selu. Ljude uvježbavaju u rukovanju oružjem, a glasine o njima stižu na drugu stranu u čemu značajnu ulogu ima Radio Šid. Tako se na drugoj strani tvrdi da na tom području ima 5.000 do zuba naoružanih ustaša. Najveći strah izaziva to što se zapadno od Lipovca, Apševaca i Podgrađa nalazi ogromni prostor šume. To je područje Spačve, poznate kao najveći kompleks šume hrasta u Europi. Strah od šume ostao je Srbima zbog iskustva iz Drugog svjetskog rata, odnosno, vremena Srijemskog fronta kada je Đoko Jovanić partizanski general tu imao ozbiljnih problema. Prema srpskoj logici i priči, sve te ustaše su tu u šumi, a ovo malo što Hrvati pokazuju to je samo kamuflaža. Marko Žurić i njegovi branitelji Apševaca znaju tko prenosi dezinformacije, ali ih i ne pokušavaju spriječiti. Znaju da ih jedino srpski strah može spasiti jednako kao i hrvatska odvažnost i hrabrost. Tako kada ga je učiteljica Branka Stanković pitala: „Imate li vi one kruške ?, on odgovara: „ Reci bombe, imamo, kako ne bi imali“. Ona nastavlja i pita ga, koliko ih imaju, a on uvjerljivo odgovara da ih imaju koliko hoće. A tada zapravo nisu imali niti jednu. Svi ti koji šalju te „povjerljive informacije“ nestati će preko noći što je Hrvatima bio ozbiljan znak da je vrag odnio šalu i da će uskoro biti gadno.
Što se tiče snaga koje brane Apševce njih je oko sedamdeset od 438 koliko ih imaju prema popisu pučanstva iz 1991.godine. Od 438 žitelja svi su Hrvati a samo troje su Srbi i jedan Jugoslaven. Dio položaja drži Hrvatska policija, a dio iz pojačanog voda 109. Vinkovačke brigade. Marko Žurić ističe da je upozoren od Srbina Slobodana Alipića iz Batrovaca s kojim je igrao nogomet, da je opasno imati bilo kakve veze na drugoj strani. Radilo se kao što smo rekli o trgovanju, a obitelj Žurićevih u Batrovcima je godinama prodavala krastavce. Kod postavljanja otpornih točaka slušaju savjete iz Vinkovaca, no najviše su ipak učinili sami. Marko Žurić ističe doprinos Mirka Vujića koji je danas u Vojnoj policiji, odnosno, predavač je na Vojnom učilištu Hrvatske vojske u Zagrebu. Za njega kaže: „On je zaista pravi inženjerac i iako je rođen 1968. godine znao je o minama puno“…(nastavit će se)
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje.
