Moja prijateljica A.K. je medicinska sestra u vinkovačkoj bolnici. Zanimanje je to koje je i u normalnim okolnostima stresno i zahtjevno, no uvođenjem posebnih mjera zbog epidemije nekima doslovno postaje test psihofizičke izdržljivosti. Medicinsko osoblje u našoj bolnici ovih dana radi ubrzane turnuse po modelu 12-24. U praksi to znači da odrade noćnu smjenu od 12 sati, dođu doma malo nakon 7 ujutro, odspavaju koliko stignu, obave svakodnevne obaveze koliko uspiju i sljedećeg jutra idu u dnevnu smjenu koja opet traje 12 sati. Tjedan dana rade tim tempom, tjedan dana ostaju kod kuće u izolaciji.
Pitam je kako to ludilo od posla i ostalih propisanih izvanrednih mjera utječe na njezin privatni život. Kaže mi da je sva društvenost u njezinom osobnom životu nestala: nema kava, nema šopinga, nema druženja, nema putovanja. Zbog specifičnosti posla i rizika od zaraze već je danima odvojena od svoje djece, a niti ne zna kada će biti u mogućnosti ponovo biti s njima. Roditelje i sestre koji žive u drugim mjestima također neće vidjeti do daljnjega. Naravno, komuniciraju telefonom i putem društvenih mreža, ali slab je to nadomjestak.
Kaže mi da joj ovoga trenutka najviše nedostaje komoditet odlaska u trgovinu. Problem je koordinirati se s radnim vremenom trgovina, banke, pošte. U danima kada je u dnevnoj smjeni, prije i nakon posla ništa ne može obaviti jer je sve zatvoreno, a u dane kada odmara od noćne smjene prisiljena je birati između spavanja i odlaska u nabavku ili plaćanja računa. Ako živiš sam i nemaš nikoga da ti uskoči, nekad sasvim uobičajene radnje postaju poprilično komplicirane. Predviđa da će joj uskoro početi jako nedostajati i frizer, a vjerojatno i još ponešto.
Kad radiš i živiš takvim ubrzanim tempom, nema vremena za dosadu. Ako se i nađe malo slobodnoga vremena, A. se najbolje opušta uz knjigu, a uživa i kada je u prilici nešto skuhati.
Pitam što planira prvo uraditi jednom kada sve ovo prođe i završi. Odgovara kako će potrpati klince u auto i odvesti se s njima u šoping i McDonald’s.
Čini mi se kako je najbitnija lekcija koju učimo ovih dana ta koliko su male, obične stvari u životu zapravo bitne. I koliko nam nedostaju kada ih nema. Potrudimo se zapamtiti to.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
