U Vukovarsko – srijemskoj županiji niz je uspješnih i prepoznatljivih žena koje su se tijekom godina istaknule sa svojim radom i djelovanjem. Jedna od njih je Vukovarka Lilijana Radobuljac, inače rođena Vinkovčanka, koja radi profesorica hrvatskog jezika i književnosti, sa zvanjem izvrsne savjetnice, u Tehničkoj školi Nikola Tesla u Vukovaru. Radobuljac je tijekom godina postala ne samo poznata i prepoznatljiva nego je za svoj rad dobivala i razne nagrade. Nedavno je gostovala i u poznatoj HRT-oj emisiji „Nedjelja u 2“ gdje je u razgovoru s voditeljem Aleksandrom Stankovićem pričala o Vukovaru i svome životu. Radobuljac je i samohrana majka kćerke Aurore kojoj je dijagnosticiran downov sindrom. Predsjednica je i Udruge za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama Vukovarske iskrice.
Govoreći o svome životu vraća se u mlade dane kada joj je dijagnosticiran rak. Međutim, niti ta teška bolest i sve terapije nisu je zaustavile u tome da završi fakultet. Prošla je i dvije operacije, a od 1997. godine se vodi da je ozdravila. O svojoj borbi sa rakom napisala je i knjigu „Kažete rak pa što onda“ koju je napisala 1997. godine. Ta knjiga se kasnije dijelila oboljelima od raka kao primjer osobe koja se izborila s tom opakom bolesti. Napisala je još dvije knjige i to „Gdje sam ono stala“ koju je napisala kada se iz Poreča vratila u Vinkovce i „Na pragu“ koja govori o Vukovaru gdje i danas živi.
„Obožavam rad s djecom i uvijek se radujem kada idem u školu. Kada razmislim ja nikada sa djecom nisam niti imala problema nego samo sa odraslima. Djeca i ja se jako dobro slažemo i nadopunjujemo. To nema veze s ocjenama jer su one kod mene zaista šarolike pri čemu je petica najmanje. Sa djecom razgovaram o svemu jer oni vrlo često o nekim stvarima niti ne mogu razgovarati. Učim ih da imaju kritičko razmišljanje, da sve sagledavaju iz raznih kutova kako bi došli do prave i potpune informacije. Mislim da će im to u životu jako trebati. U isto vrijeme ne smijem si dozvoliti da me „pregaze“, odnosno moram stalno biti u tijeku“, kaže Radobuljac.
Dodaje i da ona sama na isti način radi i razmišlja te da je uvijek spremna reći svoje mišljenje i braniti svoj stav. Pokazalo se to možda najbolje u vrijeme dok Tehnička škola nije bila obnovljena i kada su nekoliko godina profesori i učenici radili i školovali su se u nemogućim uvjetima. Upravo je Radobuljac bila jedna od onih koja je uvije spremno medijima govorila o uvjetima u kojima radi, kako sve to podnosi, kako je djeci… Rezultat svega toga je da je škola obnovljena i moderno opremljena, a interesantan je i podatak kako je u obnovu škole bilo utrošeno 16 milijuna kuna, a da su oni do sada kroz razne projekte povukli preko 20 milijuna kuna.
Kako smo i napisali za svoj rad je dobivala i razne nagrade pa je tako 2005. godine dobila nagradu Ponos Hrvatske. Par godina kasnije, 2011., dobila je najveću državnu nagradu iz područja obrazovanja Ivan Filipović. Prije dvije godine dobila je i Plaketu Grada Vukovara.
„Ne patim za nagradama i ne trčim za njima ali lijepo je kada te se netko sjeti i nagradi te za sav rad i trud. Svaka od tih nagrada je drugačija i posebna je tako da ne mogu niti jednu od njih posebno izdvojiti“, ističe Radobuljac.
Kada govori o sebi i svome radu uvijek posebno ističe Vukovarske iskrice koja je udruga koja ne teži masovnosti. Ipak, imaju 10 volontera koji svih pet radnih dana u tjednu, po svome izboru, potpuno besplatno provode radionice s korisnicima.
„Mi smo slobodna udruga i uvijek kažem kako smo prava ekipa. Nismo udruga čiji se rad svodi da tri puta godišnje idemo na neka obilježavanja i dva puta putujemo. Djelujemo 14 godina i dosta radimo s čime se ponosimo ali za nas nema gradskog prostora. Prepoznati smo u cijeloj Hrvatskoj tako da imamo prijatelje sa svih strana koji nam pomažu na razne načine. Dobivamo paketiće, imamo hodočasnike koji svake godine dolaze do Iskrica, a prijatelj s Krka Miro Kačić, koji je i kum udruge, svake godine za sve naše članove osigura besplatno ljetovanje. Kada sam nedavno gostovala u emisiji „Nedjeljom u 2“ i ispričala o Iskricama počeli smo dobivati uplate iz cijele Hrvatske od potpuno nepoznatih ljudi. Neki u Vukovaru naš rad ne prepoznaju ali zato je jako puno onih u Hrvatskoj koji prepoznaju i cijene naš rad“, kaže Radobuljac.
Za kraj navodi kako misli da bi žena trebalo biti više na svim razinama odlučivanja ali da su one i danas podcijenjene tako da ih nema na izvršnim funkcijama u gradskim i županijskim tvrtkama gdje se vrti veliki novac. To su mjesta, kako ističe, i dalje rezervirana za muškarce dok žene mogu biti neke zamjenice ili pročelnice najviše.
„Mislim da su žene bolje voditeljice i rukovoditeljice jer imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju. Ako žena može držati tri kuta kuće zašto ne bi mogle voditi i neke gradske i županijske tvrtke. Mi smo i dalje patrijahalno društvo što se pokazuje na svakom koraku. Za boljitak svih nas mislim kako jako treba slušati ali druge slušati. Kako ja slušam svoje učenike tako grad i država trebaju slušati svoje građane i mijenjati što ne valja. Mi ne slušamo. Slušamo samo one koji su nas doveli do toga mjesta, a to su oni koji su nam već naklonjeni. Međutim, ne čujemo nekoga drugoga. Njih trebamo pridobiti i steći povjerenje“, zaključila je Radobuljac.
B.B.
