Vinkovci se s pravom ponose brojnim velikanima koji su u različitim vremenima ponikli u ovome gradu i njegovo ime pronijeli diljem svijeta, ne stideći se vinkovačkih korijena i nekadašnjih prašnjavih ulica kojima su kročili dok ni slutili nisu da će jednoga dana biti “netko i nešto”, ličnosti svjetske klase. A bilo ih je, i ima ih, različitih svjetonazora i opredjeljenja koji počesto i nisu bili suglasni s vizijama i moralno-političkim kodeksima vinkovačkih gradskih politika što su se kroz prošlost mijenjale u gradu na Bosutu, tako da su neki u rodni grad bivali rado dobrodošli, a o nekima se s ponosom pričalo pod debelim navodnicima, tek da lijepi maniri budu zadovoljeni, ali nije ih se pretjerano željelo vidjeti u gradu u kojem su odrasli i stasali.
Takva smo, nažalost sredina. Ponekad širokogrudna poput ravnice u kojoj se najstariji europski grad smjestio, a ponekad uža od ušice igle. Jedan od vinkovačkih velikana svakako je slikar i kipar Slavko Kopač čiju veliku izložbu je moguće pogledati sve do 27. ožujka u Zagrebu, a na kojoj je moguće vidjeti najbolja slikarska i kiparska djela toga velikog umjetnika, prikupljena iz muzejskih i privatnih zbirki iz cijeloga svijeta, pa i i vinkovačke Galerije likovnih umjetnosti Gradskog muzeja Vinkovci koja nosi ime toga velikog Vinkovčanina koji je najveći dio života proveo u Parizu, diktirajući ondašnje trendove u umjetnosti i družeći se s umjetničkim velikanima onoga doba. U toj je galeriji u svibnju 2004. godine, a koja je od te godine i nosi ime Slavka Kopača, otvorena izložba djela koja je Kopač darovao rodnim Vinkovcima, njih 20, koje je obitelj pokojnog umjetnika darovala Vinkovcima godinu ranije. Osim djela iz te darovnice izloženo je bilo i 11 Kopačevih djela iz fundusa Galerije te dva djela koje je Kopačeva udovica Paulette darovala Galeriji Klovićevih dvora u Zagrebu.
Tadašnji ravnatelj Gradskog muzeja Stjepan Jozić, koji nažalost danas nije među živima, podsjetio je kako je Slavko Kopač u tri navrata, 1971., 1986. i 2003., darovao svoja umjetnička djela Vinkovcima u kojima je rođen 1913., dokazujući da unatoč 50-godišnjem boravku i umjetničkom stvaranju u Parizu nije zaboravio rodni grad. U Vinkovcima se inače čuvaju ukupno 54 Kopačeva vrijedna dijela što je, pa da ih je i puno manje, više nego dovoljno za stalni vinkovački postav bogatog Kopačevog umjetničkog opusa. Međutim, duboko ukorijenjena praksa u gradu na Bosutu je da se sve ono što se ima, a vrijedno je, čuva daleko od očiju javnosti, u bunkerima i fundusima mračnih skladišta i podruma ili pod zemljom, kao što je slučaj s ostacima čuvenih rimskih Cibala (Colonia Aurelia Cibalae). Pomalo nevjerojatno zvuči da u Vinkovcima, koji se toliko ponose s Valentinijanom i Valensom, rođenim u tim istim Cibalama i jedinim rimskim carevima rođenim na tlu Hrvatske, a da od njihove, odnosno rimske ostavštine, u prostoru grada nemate gotovo ništa oku vidljivoga. Ono što se pronašlo, odmah se i zatrpalo i ostavilo nekim, valjda, puno boljespoznajnim naraštajima od nas samih. Kao da se bogate kulturne ostavštine plašimo.
Slična je priča i s ostalim velikanima i njihovom ostavštinom (čast rijetkim izuzetcima poput rodne kuće Ivana Kozarca, za čiju je izgradnju opet zaslužan prije svega vlasnik sveprisutnog vinkovačkog trgovačkog lanca Boso, Bosiljko Stanić i supruga mu Katarina). A o kulturnoj valorizaciji arheološke spoznaje o Vinkovcima kao najstarijem europskom gradu odnosno naselju u Europi da se ne govori. Replika Oriona i zdenac u središtu grada, koji s obzirom na navade pojedinih građana, ponekad više sliči na koš za otpatke nego li zdenac u kojem bi se trebala razaznati prapovijest Vinkovaca, jedino podsjeća na tu činjenicu. I da, tabla koja se nalazi na ulazu u grad s oznakom da ulazite u najstarije naselje u Europi i koja je tek odnedavno zamijenjena većom jer je stara bila toliko malena da ju se nije niti primjećivalo. I to je to. Kao da svi zaboravljaju da ljudi koji požele doći u Vinkovce žele nešto i vidjeti od onoga o čemu se s toliko ponosa priča. Tako i s Slavkom Kopačom. I s Vanjom Radaušom. I kolekcijom rimskog srebrnog posuđa pronađenog prije još deset godina u iskopinama pokraj robne kuće. Doduše, kažu da će to posuđe bit izloženo u novoj zgradi muzeja koja se namjerava graditi iza nove zgrade Gradske knjižnice i čitaonice. Jedne godine. Razumno je zaključiti da će, kada gradnja i započne, a još nije niti na vidiku jer se tek gradi knjižnica, proteći od današnjeg dana još najmanje deset godina dok se ne otvore vrata toga kulturnog hrama.
Nažalost, desetljeća za realizaciju nekih projekata su već odavno vinkovačka stvarnost i dijelom smo i zato tu gdje jesmo. Mladi naraštaji jednostavno nemaju vremena čekati da im prođe pola života dok se realizira neki vrijedan i značajni projekt i idu dalje, u prostore i kulture u kojima se snovi pokreću i ostvaruju puno brže. Kažu da je veliki Kopač često govorio da gdje god da ide sa sobom nosi i vinkovačku prašinu. Ne bi bilo zgorega i da Vinkovci Kopača počnu sagledavati upravo u tom svijetlu, kao promicatelja vrijednosti ovdašnjeg podnevlja i iskažu mu zahvalnost barem kroz uređenje stalnog galerijskog postava u kojem će trajno biti izložena dijela koja je darovao rodnom gradu. Kako god to nekima zvučalo začudno, kulturna i povijesna ostavština je možda jedno do najprepoznatljivijih obilježja Vinkovaca, ali i nasljeđe s kojim mnoge gradske uprave jednostavno nisu znale što bi. A stječe se dojam, ne znaju ni što bi danas.
