Kažu da ideš u moju školu. Našu školicu, kako je ja zovem. Ne poznajem te. No, jednom ćemo se već sresti. Samo da te pitam, jer moram.
Zašto?
I tko ti je dao te naljepnice? Odakle ti? Jesi ih dobro proučio, jesi li shvatio što lijepiš?
Znaš, učenici kojima predajem toliko se raduju kada na satima govorimo o Vukovaru, nekada, sada…O Vukovaru kakav treba biti.
Znaš, predajem i učenicima koji slušaju nastavu na srpskom jeziku i učenicima koji slušaju nastavu na hrvatskome jeziku.
I jednima i drugima kažem- ne mogu i neću zamisliti budućnost u kojoj ću se, jednom, skrivati u podrumu, a vi ćete uletjeti s noževima u zubima. Jer mislite da baš tako treba.
Pojedinci i jednih i drugih.
To nije Vukovar.
To nisu Vukovarci.
Nije bilo dosta?
Nema opravdanja. Za takvu mržnju, nema opravdanja.
Ne postoji.
Svim učenicima kažem- čim primijetite neko devijantno ponašanje- prijavljujte!
Koliko smo puta gumicama brisali neprikladne natpise? Vidimo. Obrišemo. Nastavimo raditi. I jedni i drugi.
I pričamo. O tome što vama danas znači biti čovjek? Biti Čovjek? Na jednom sam portalu čitala reakcije. Strašne. Prestrašne. Pa se javi druga strana. Objašnjava. Prijeti.
I oni stabla imaju.
Umjesto da ih sadimo, uljepšavamo grad, vi ih gledate kako rastu da bi netko na njima visio?
Pretužna sam danas.
Pretužna.
Hoće li netko početi liječiti traume ove djece i dece? Hoćete li, konačno, vi u državi pogledati na njih? Otrovani, bez perspektive, budućnosti, nade.
Svi smo krivi. Baš svi.
