Karte su na stolu! Zoran Milanović je kandidat SDP-a na predstojećim predsjedničkim izborima. Drugog izbora nisu ni imali.
Naime, teško je povjerovati da bi Tonino Picula, da se strelica stranačkog bubnja i okrenula u njegovu korist, ostavio svoju udobnu fotelju u Bruxellessu i ušao u više nego neizvjesnu utrku za Pantovčak, a Ivo Josipović, koji je prije pet godina, kao tadašnji favorit, izgubio „već dobivene izbore“, na ovima objektivno nema nikakve šanse.
No, u SDP-u kao da su smetnuli s uma da na Pantovčaku ne stanjuje vlast, a predsjednik postaje „osoba od naroda“, osoba koju sebi bira narod, a narod pamti!
Zoran Milanović poznat je kao čovjek velikog ega, solo igrač, koji se iz svoje premijerske fotelje hladno i bučno rješavao svojih neistomišljenika, pa mu oni i danas javno zamjeraju da je oko sebe skupljao poslušne, a ne stručne. Poznat je i kao premjer koji nije previše mario za odnose sa susjedima, pa se bahato svađao sa Slovencima, Srbima, Nijemcima, a sada bi kao predsjednik svih Hrvata trebao promovirati dobrosusjedske odnose.
No, što je najvažnije za budućeg predsjedničkog kandidata, bio je on premijer koji nije pokazao previše empatije za socijalne probleme građana. Iz svoje je fotelje nemilosrdno rezao beneficije ukinuo sve što se ukinuti dalo pod paskom štednje, a za sindikalne zahtjeve i prava radnika imao je malo ili nimalo sluha. Štrajkali su u to vrijeme medicinari, policajci, prosvjetni djelatnici.
Branio se tada Milanović da njegov posao nije da bude popularan i voljen, nego da nas rastrijezni pa je Hrvate svakodnevno „dizao iz mamurluka“ visokim porezima i nametima, ukidanjem poticaja na stambenu štednju, smanjenjem plaća prosvjetara, dok je javni dug rastao i nezaposlenost rasla. A onda je njegova Vlada i „službeno“ postala ona koja je najviše zadužila građane.
Nakon svega SDP se, očito u nedostatku boljih kandidata, odlučio pokušati uvjeriti narod da se taj isti Milanović, u ovih par godina izbivanja sa političke scene i plutanja po poduzetničkim vodama, promijenio i odjednom postao onaj koji oko sebe okuplja narod, lijeve i desne, tješi gladne, staje uz bok sindikatima. Novi vođa koji je zaboravio stare navade, promijenio svoje stavove, pripitomio ego i sada je spreman Hrvatsku, pretvoriti u modernu, progresivnu, otvorenu i znatiželjnu zemlju, koja se trenutno, kako sam kaže, nalazi u stanju koje je „ popravljivo“.
Stranačka mašinerija krenula je u ofenzivu umanjujući i opraštajući greške svom bivšem predsjedniku, uvjerena kako još jednom može narodu prodati isti trik, staru priču u novom ruhu. A, to i ne čudi kada je sam Milanović, još 2014. godine dok nije želio biti predsjednik, rekao kako predsjednik ne smije lagati ali i ne mora govoriti istinu. A možda se ipak promijenio. Možda je baš on taj Predsjednik s karakterom. Čuda su moguća.
Ipak čini se da su u SDP-u, u žaru s kojim su na krilima rezultata posljednjih EU izbora krenuli u osvajanje Pantovčaka, ipak zaboravili na jedno, a to je da se u narodu Milanovićevo vrijeme pamti kao vrijeme „stezanja remena“, a takva vremena ostavljaju ne baš lijepa sjećanja i gorak okus u ustima.
