U petom nastavku kronike o nastajanju “Vinkovačkih jeseni”, Davor Runtić detaljno se upušta u prikaz manifestacije 1972. godine, spominjući imena mnogih osoba koje su možda, pomalo i zaboravljene u ovih više od pola stoljeća trajanja vinkovačke jesenske manifestacije, a koja su duboko utkana u “Vinkovačke jeseni” i njihov indentitet.
Te “Vinkovačke jeseni”, sedme po redu, održane 1972. godine u svakom pogledu su nadmašile sve dotadašnje, a uzrok tome je silna želja svih koji su radili na organizaciji i koji su sudjelovali u programima da se uspije unatoč svemu. Bio je to prkos svoje vrste koji je bio posljedica svih prijetnji s kojima smo se tih dana svakodnevno susretali…Pitanje razglasa nismo Meštrović i ja postavljali pred nijednim odborom a kako nije bilo stalnog izvora financiranja, kao danas, kada grad snosi kompletne troškove, mi smo krenuli osigurati sredstva na način koji je bio u to vrijeme uobičajen. Prvo smo obišli sva vinkovačka poduzeća koja su preuzela pojedine priredbe i kao pokrovitelji ih financirali u potpunom iznosu. Već kod toga smo osigurali sredstva za kvalitetan razglas i Želimir Babogredac je mogao djelovati, a rečeno mu je da do početka rujna razglas mora biti nabavljen. Sponzore za sve glavne priredbe smo tražili u Zagrebu a Karla Žanić nam je dao auto i vozača, i Grga Mataković – Grša i ja smo se dali na posao koji nije bio nimalo lak no i u Zagrebu je bilo dovoljno onih kojima je itekako stalo da se usprkos svemu “Vinkovačke jeseni” održe. Neki su namjerno tražili da se njihov doprinos istakne, a neki su dali novce i naglasili da ih se ne spominje. Posebno je važno istaknuti da smo uspjeli da glavna novinska kuća “Vjesnik” bude glavni pokrovitelj te da Radio- Televizija Zagreb prati sva važnija događanja a posebice Smotru folklora i Svečani mimohod. Kada je u pitanju politika tu su odgovorni ljudi općine Vinkovci dogovarali tko će od republičkih političkih glavešina biti pokrovitelj i mi smo samo to primili na znanje. Pored razglasa se te godine tražilo i rješenje za profesionalne voditelje glavnih priredaba kao što su otvorenje, mimohod i smotra folklora. Izbor je pao na Kseniju Urličić i Olivera Mlakara, no on je postavio uvjet rekavši da on hoće, ali ne sa Ksenijom Urličić.
Postupio sam potpuno razumno i odbio bilo kakav ultimatum bilo koga, jer sam znao da ako jednom na to pristanem, da tome neće biti kraja. Nazvao sam Kseniju Urličić i rekao joj otvoreno što se događa i ona uopće nije bila iznenađena, rekavši da je to očekivala. Rekao sam joj da mi nemamo vremena za ta prizemna natezanja i neka ona predloži s kim ona želi biti voditeljica. Rekla mi je da postoji gospodin i đentlmen i da je to Ljubo Jelčić, zamolio sam je da ona sve s njim dogovori a ja ću napraviti ugovore i njoj poslati. Ugovorima je predviđeno o kojim je priredbama riječ, koji su datumi u pitanju i koji je honorar te da će surađivati s našim scenaristima i režiserom. Vrlo brzo sam dobio potpisane ugovore i tako je ovaj problem riješen, a Himzo Nuhanović je zadužen da sa Ksenijom i Ljubom izravno kontaktira.
Pišući ovaj tekst o vremenu u komu nije ništa bilo jednostavno ni lako i kada su udareni temelji svega onoga što su “Vinkovačke jeseni” postale i što jesu, razgovarao sam s Himzom Nuhanovićem i on je istaknuo da je izbor voditelja bio izuzetno dobar i da je riječ o vrhunskim profesionalcima koji su sve tekstove naučili napamet. Rekao mi je da je njima sve bilo jasno, a njemu onda lako surađivati, a istaknuo je da se posebice Ksenija Urličić vezala za “Vinkovačke Jeseni” i bila voditeljica glavnih priredaba godinama. Dodajem da je Ksenija Urličić zaslužna i za to da su mnogi Vinkovčani dobili priliku raditi na HRT-u, a ističem Ivanu Vidu i Gordana Nuhanovića.
“Pjesme i običaji rodnog kraja” oduševile mnoge
Nakon što je Želimir Babogredac u Vinkovce iz Londona dopremio razglas prvo pitanje kojeg su postavili u Općinskom komitetu preko dobronamjernog doušnika je bilo kako to da se našim socijalističkim novcem kupuje kapitalistićki razglas. Srećom je sestra Želimira Babogredca, Ljerka uspjela neke utjecajne partijske ljude urazumiti jednim sasvim logičnim pitanjem koje je glasilo “a gdje to u Jugoslaviji netko proizvodi razglase, pa zar su ga trebali ići nabaviti u Moskvu”? Svakako je to bio razlog zašto nisu ozbiljnije nasrnuli na nas, no i to što se sve lijepo moglo čuti bio je dobar razlog da se samo privremeno smire. Važno je znati da Komitet nije imao glavnu riječ i svakome koga su napadali, karijeru je zapečatio Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata. Ako je SUBNOR bio protiv, tvoja karijera je bila gotova, a zatvor siguran, no u našem slučaju na našu stranu je stao predsjednik općinskog odbora SUBNOR-a Drago Kozonić i razglas je stavljen “ad acta”. Znao sam dobro da je to privremeno jer protivnici “Vinkovačkih jeseni” su bili protiv svega što je imalo bilo kakav hrvatski predznak, a ovdje je to bilo jasno kao vedri dan.
Dakle, te 1972. “Vinkovačke jeseni” održane su od 10. do 24. rujna a sve je počelo s već uhodanom “Autokaravanom” koja je imala cilj najaviti manifestaciju u svim većim gradovima Slavonije i Baranje: glavni organizator je bilo turističko društvo i njihov nezaobilazni i legendarni tajnik Grga Mataković – Grša. Ovaj put se nakon povratka u Vinkovce organiziralo natjecanje sudionika u spretnosti vožnje i poznavanje pravila u prometu. Toga istoga dana započeli su “Folklorni dani” kojih je te godine održano pet, a nastupilo je ukupno deset folklornih skupina iz općine Vinkovci. Oni koji su profesionalno pratili “Vinkovačke jeseni” uz svečano otvaranje, Mimohod i Smotru folklora, posebno su isticali kvalitetu i važnost priredbe “Pjesme i običaji rodnog kraja” koja se održala u dva dijela i to 16. i 17. rujna. Voditelji te priredbe bili su Ksenija Urličić i Ljubo Jelčić i dok su prvu večer izvedene nove skladbe na stihove slavonskih pjesnika drugu večer su izvedena dva običaja i to “Dodole” u izvedbi Folklorne skupine Komletinci i “Tucanje suncokreta” u izvedbi folklorne skupine Privlaka. Vrijedno je istaknuti izuzetnu želju sudionika da se od zaborava spase ovi stari običaji i već sljedeće godine imali smo pritisak mnogih koji su htjeli izvest neki od starih običaja iz svoga mjesta. Nakon izvedbe ta dva običaja nastupili su svirači izvornih narodnih glazbala što je izazvalo opće oduševljenje publike, a mi smo onda kroz koju godinu prenijeli taj dio priredbe u Ilaču gdje se do danas trideset i devet godina poslije u “Hrvatskom domu” još uvijek svake godine održava pod nazivom “Smotra izvornih glazbala”. Za to da se priredba premjesti u Ilaču najzaslužniji je pokojni Matija Matošević, voditelj folklorne skupine “Matija Gubec” Ilača, koji nije žalio vremena da se nešto tako u njegovom mjestu održi. Obišli smo zajedno mnoga mjesta u kojima smo doznali da svira netko zaboravljena glazbala i malo pomalo okupili smo ih gotovo dvadeset, a pravo iznenađenje su bile diplice, instrument koji se najčešće pravio od trske…
Bilježim da sam od te godine ostvario suradnju s kompozitorom i novinarom Brankom Mihaljevićem koji je kroz niz sljedećih godina napravio mnoge dokumentarne tonske zapise folklornih skupina koje su nastupale na “Vinkovačkim Jesenima” za radio Osijek i radio Zagreb. Bile su to u svakoj prilici male seoske svečanosti i događaj kojeg su članovi društva željno iščekivali i dobro se pripremili, a mnogi voditelji skupina su me molili da nagovorim Branka Mihaljevića da dođe upravo njima. Bio je to veliki prestiž da se govori kako je baš o njima snimljena dokumentarna radio-glazbena emisija. Te večeri, o kojoj govorim uz skladbe Branka Mihaljevića izvedene su i skladbe Davora Kačića, vinkovačkog glazbenika, a publika je posebno pozdravila nastup Gite Šerman – Kopljar, članice Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka. Otvorenje “Vinkovačkih Jeseni” te godine se prvi put dobro čulo, a kroz program su publiku proveli Ksenija Urličić i glumac vinkovačkog kazališta “Joza Ivakić” Franjo Jelinek – Beli, najbolji samonikli glumac ovog kazališta svih vremena. Nastupila su gradska folklorna društva “Maksim Gorki” i “Lisinski” te seoske folklorne skupine iz Prkovaca i Lipovca. Nastupio je i dječiji orkestar limene glazbe iz mjesta Tisno sa otoka Murtera a pjevače zabavne glazbe Veru Svobodu i Bojana Kodrića pratio je orkestar Marija Boljunija. Ovaj orkestar i ovih dvoje pjevača nastupilo je i sljedećeg dana 16. rujna na plantaži jabuka Borinci na priredbi “Svečanost berbe jabuka” a još su u programu sudjelovali Nela Eržišnik, folklorna društva “Šokadija” iz Starih Mikanovaca i “Gara” iz sela Gara iz Mađarske. Kroz program su vodili Ksenija Urličić i Ljubo Jelčić i tu se vidjelo da je angažman ovih dvoje vrhunskih profesionalaca bila prava odluka jer ih je publika oduševljeno prihvatila.
nastavlja se
Davor Runtić rođen je 1941. u Splitu, a od djetinjstva živi u Slavoniji. Profesor je povijesti i zemljopisa. Sudionik je Domovinskog rata i slikar sa statusom slobodnog umjetnika. Davor Runtić je autor preko trideset knjiga o Domovinskom ratu. Runtić je bio dopisnik Hine iz Vinkovaca i s istočnoslavonskoga bojišta. Objavio je više knjiga, među kojima i serijal “Junaci Domovinskog rata”, “Domovinski Rat – rat prije rata”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira” te “Vukovar i istočno bojište”.
