Sjećate li se svoje prve vožnje biciklom? Ili svog prvog pada? Sjećate li se svog prvog natjecanja? A poljupca?
Tijekom odrastanja, često čujemo tu riječ ”prvo”. Moj prvi trening, prvo natjecanje, prva utrka, prvi pad, prva pobjeda, itd. No, što se dogodi kada odrastemo? Da li je moguće da smo već sve napravili i da ne postoji ništa što bi mogli napraviti po prvi puta u životu? Ili nam možda ne odgovara izlazak iz naše komfor zone?
Nemoguće je da ste sve u životu napravili i isprobali, bez obzira na to koliko godina imate. Uvijek se može naći nešto što do sada još nikada niste napravili i to nešto će vama biti prvi puta. Bilo da se radi o situacijama kao što su: po prvi puta gledam operu; po prvi puta jedem humus; po prvi puta imam kućnog ljubimca i sl. Ili možda o situacijama kao što su: po prvi puta trčim maraton; po prvi puta idem planinariti; po prvi puta krećem u teretanu, itd.
Prije dva mjeseca zapitala sam se, kada sam zadnji puta napravila nešto po prvi puta?! Moram priznati da nisam imala odgovor na to pitanje. U tom trenutku odlučila sam da je krajnje vrijeme za izlazak iz komfor zone i da želim učiniti nešto što još nikada nisam.
Eto, tako je pala odluka da istrčim svoj prvi polumaraton u životu. Inače trčim rekreativno, sebi za dušu, ali to su udaljenosti 5 km do 10 km. Polumaraton, 21 km – na prvu pomislite da i nije tako strašno. Da se ne lažemo, samo na prvu.
Da skratimo priču, prošlo je sedam tjedana priprema tijekom kojih sam istrčala više od 140 km. Upale mišića, prenaprezanje ahilove tetive, bolovi, umor, temperatura, sve su to posljedice dugotrajnih treninga i iscrpljivanja. I tako dođe i taj dan – nedjelja ujutro, 09:05, sudac daje zvuk za početak utrke. Kreće 1.200 trkača i ja među njima. Prvih 10 km istrčanih kao od šale i taman pomislim ”pa i nije ovo tako teško”. Prođe još par kilometara i evo ga, umor. Na 15. km osjetim, puknuo mi je žulj na stopalu. Bol nevjerojatna, sa svakim korakom se pojačava. Ali mislite si, imam još 6 km, sada nema odustajanja. Na 16. km pomislite da ćete umrijeti, svaki mišić i svaka stanica u vama govori vam da odustanete. Ali i dalje se nedate. Usporite, kratko prošetate samo da si organizirate misli i smirite bolove i nastavljate dalje. Trčite i sada već mislite ”Što je meni ovo trebalo? Ja ovo ne mogu…”. Ali duboko u sebi znate zašto to radite, duboko u sebi znate što ste sve prošli u zadnjih sedam tjedana da bi bili baš tu gdje jeste, duboko u sebi znate i vjerujete da vi to možete. I tako dolazite do 19. km i pomislite kako imate još samo 2 km do kraja, još manje od 15 minuta i uspjeli ste. I ta 2 km nakon ovih 19 km zvuče smiješno. Ali vjerujte mi, to su mi bila najteža 2 km utrke, mišići vas već poprilično grče a na nogama kao da nosite betonske blokove umjesto tenisica. No i dalje se nedate i nastavljate trčati, jer vi to možete. I napokon ga ugledate – CILJ. Trčite prema njemu kao da ne postoji sutra. Protrčite kroz cilj nakon 2 sata i 24 minute, dobijete svoju zasluženu medalju i legnete na travu. I tada, dok ležite i oporavljate se, jedan dio vas pomisli ”Nikad više!” a drugi dio vas, sretan i ponosan, pomisli ”Bravo, uspjela si, pobijedila si samu sebe.”.
I eto, tako sam ja istrčala polumaraton, po prvi puta u životu. Da je bilo naporno, je. Ali isplatilo se. Osjećaj ponosa nakon tolikog truda i odricanja je neprocjenjiv.
A kada ste vi zadnji put napravili nešto po prvi put?
