Htjeli mi to ili ne, a isto tako, željeli mi to ili ne, svjedoci smo izborne kampanje predsjedničkih izbora koji se održavaju 22. prosinca. Birači će imati priliku zaokružiti nekoga od čak 11 kandidata koji imaju želju zasjesti u fotelju Predsjednika RH. Kada se gleda lista s njihovim imenima i prezimenima neke od njih jako dobro već poznajemo, neki su manje poznati, treći potpuno nepoznati, za neke smo mislili da su nestali s političke karte Hrvatske, a za neke se svi zajedno pitamo što im to treba u životu. Kako god građani Hrvatske više ne moraju brinuti jer ćemo svi zajedno od 22. prosinca, a najkasnije od 5. siječnja iduće godine prestati brinuti o svim problemima s kojima se suočavamo. Najjednostavnije rečeno započinju godine blagostanja u Hrvatskoj koje će nam donijeti bilo koji od tih kandidata. Vukovarci, ali i oni ostali koji žive uz Dunav, moraju biti spremni jer vrlo brzo Dunavom će krenuti da teku med i mlijeko. Neće više biti nezaposlenih, plaće će značajno porasti, počet ćemo turistički putovati širom svijeta, voziti nove i skupocjene automobile… Jednom riječju – IDILA. A, sad šalu na stranu. Probnim balonima potencijalnih kandidata za predsjednika i prvim njihovim predsjedničkim obećanjima svjedočimo već mjesecima tako da smo se i prije početka službene kampanje mogli naslušati najrazličitijih gluposti. Za neke njihove izjave čovjek se treba zaista dobro zamisliti jer one su sve samo ne normalne, realne, korektne… Opet s druge strane nejasno je kako netko na kraju 2019. godine, poslije svega što je radio, obećavao, govorio i slično može građanima ne samo obećavati nešto nego uopće izaći na oči ili se pojaviti u medijima. Međutim, tu su političke stranke koje u manirama iz Sjeverne Koreje organiziraju predsjedničke skupove, „spontani“ pljesak okupljenih, mahanje zastava, izvještačene osmjehe i sve drugo čemu već svjedočimo iz dana u dan. Ne prepušta se ništa slučaju niti u medijskom pojavljivanju pa sada više nije problem dobiti izjavu ili odgovor na bilo koje pitanje iako se upravo novinari najbolji mogu sjetiti njihove bahatosti. Obećavaju nam i kako će se svom snagom boriti protiv korupcije ali ne pojašnjavaju kako su i na koji način njihovi bankovni računi toliko „debeli“, a imovinske kartice prepune nekretnina. Toliko i o tome. Nekada se običan čovjek s razlogom zapita tko nas to vodi, a onda opet i zaključi kako nas vode i tko nas vode mi zapravo super živimo. Zato i danas, tijekom kampanje, slušamo priče o tome tko je gdje bio 1991. godine, prepucavanja o partizanima, ustašama i četnicima, prebrojavanju krvnih zrnaca i slično. O tome pričaju jer kada bi trebali pričati o konkretnim stvarima velika većina njih ostala bi nijema. Stoga njima i odgovaraju teme kojima se bave jer su tu, sportski rečeno, na „domaćem terenu“. Pri tome naveliko računaju na zaboravnost birača koji bi trebali zaboraviti sva njihova dosadašnja obećanja, izjave, gafove, afere i slično. Trebali bi zaboraviti i na niske plaće, nezaposlenost, brojne stranačke uhljebe, činjenicu da školovana djeca ne mogu napredovati od sinova, kćerki, kumova, rođaka ali i na to da su radi svega toga mnogi od običnih ljudi morali na kraju sreću potražiti izvan granica Hrvatske. Toliko o njihovom radu i djelovanju. Stoga se ne treba čuditi ako pri prebrojavanju glasova i 22. prosinca i 5. siječnja neki budu glasovali za Robin Hooda, Zagora, Batmana i druge.
