Vinkovčanina Davora Runtića ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Donosimo prvu od tih priča, naslovljenu “Boris i Ari”.
Borisa sam upoznao u vrijeme kada sam dolazio svakodnevno u zapovjedništvo 124. vukovarske brigade HV, koje se nalazilo u zgradi bivšeg Socijalističkog saveza radnog naroda i Saveza sindikata u Vinkovcima. Svakog dana sam tu razgovarao s braniteljima Vukovara i bilježio njihove priče i sudbine no do 14. kolovoza 1992. godine teško sam uspijevao nešto saznati što već nisam znao i što je bilo opće poznato. Shvatio sam da među njima vlada zavjet šutnje jer nisu željeli na bilo koji način ugroziti svoje suborce. Uskoro će u postrojbu početi stizati oni koji su prošli pakao srbijanskih koncentracijskih logora, mučilišta koja su posljednji relikt fašizma u Europi. Našao sam se dakle na izvoru i zabilježio niz ljudskih sudbina koje su mi ispričali samo zato što im je od zapovjednika rečeno da se meni može vjerovati i da sam ja prijatelj i suradnik Mile Dedakovića – Jastreba.
Za mnoge od njih vrijedila je izreka koju sam pronašao u “Bunjevačkom kalendaru”, tiskanom u Subotici 1997. godine koja glasi: “Pokažite mi heroja, i ja ću vam napisati tragediju”. Upravo tako je bilo, jer mnogi od njih su imali trgičnu sudbinu i teško su se nosili s onim što im se dogodilo. Upravo takav je bio Boris koji nikada nije htio progovoriti ništa o sebi, a kada bi sjeli popiti kavu on mi nije odgovarao na pitanja već bi mene ispitivao o raznim životnim pitanjima, otvarao je razne teme kao da me procjenjivao, ima li smisla uopće razgovarati. Shvatio sam da on u dubini svoje duše krije nešto što bi svakako trebalo zapisati i nisam odustajao.
On je nastavljao po svom, ja po svom i bilo je tako dok ga nisam upitao da li mu treba pas u njegovom poslu izviđanja neprijateljske linije na Borincima. Čim sam ga to upitao on je postao potpuno drugi čovjek i odmah me upitao; “a gdje ti je taj pas”. Rekao sam da je kod moje kuće u dvorištu i da treba biti oprezan jer taj njemački ovčar je opasan. Objasnio sam mu da ga želim dati, jer sam vidio da Ari ne voli biti svezan i da moj mlađi sin koji treba brinuti o njemu, voli imati psa ali da netko drugi vodi računa o njemu.
Predložio je da odmah odemo da on vidi toga psa. Sjeli smo u njegov terenski auto i čim smo ušli u dvorište on je kerenuo prema Ariju i dogodilo se nešto što nikad neću zaboraviti, jer je Boris krenuo prema Ariju tepajuči mu: “Pa di si ti mili moj, pa tko to tebe drži svezanog, sad ćeš ti meni biti slobodan”. Ari je skočio na njega tako da su mu šape bile na Borisovim ramenima, dok mu je on i dalje stalno umiljato govorio. Ari ga je lizao po licu a Boris ga je ljubio u glavu. Odvezao ga je i vodeći ga u svoj auto govorio: ” Mili moj sada ćeš ti vidjeti što je život i što je sloboda”. Njih dvojica su napustili naše dvorište kao dva stara prijatelja, a na sinovo pitanje “gdje je moj pas”, odgovorio sam mu da je Ari sada postao vojnik i da je vojni pas.
Prošlo je desetak godina i ja sam sasvim slučajno vidio jedan video zapis gdje je Boris postrojio svoje izviđače, a Ari sjedi kraj Borisa i prati što se događa, a onda ustane, napravi krug oko postrojenih vojnika i vrati se na svoje mjesto. Poglaedao bi prema Borisu, onako kako psi znaju gledajući ga u oči i kao da mu kaže, i iza leđa postrojenih, je sve u redu. Borisovi suborci su mi pričali da je Ari njega pratio u stopu i da su postali nerazdvojni.
Kada god bi se ponovo sreo s Borisom, on je i dalje od mene, a to su mi potvrdili i drugi krio sve ono što je on u obrani Vukovara bio i što je sve proživio u srbijanskom zarobljeništvu. Moja želja da nešto više saznam o Borisu je na kraju urodila plodom jer su mi njegovi suborci s položaja “kod Džeke” u Iločkoj ulici na Mitnici ispričali da je on u obranu Vukovara došao sa skupinom Zagrepčana u noći 28. na 29. rujna. Njegov suborac Zlatko je ispričao da je Boris bio po svemu poseban i uvijek među prvima kada je trebalo vratiti neki izgubljeni položaj, no nije mi znao objasniti od kud mu nadimak “Židov”. Ono po čemu su ga svi posebno zapamtili to je da je on postao jedan od onih koji se znao primaknuti najbliže neprijatelju i imati ulogu “Oka”, odnosno onog tko navodi našu topničko – minobacačku vatru na neprijatelja. Verao se na krovove kuća i na drveće i često se izlagao stvarnoj pogibelji no kada je on to činio granate su pogađale cilj a pratio je sve pokrete neprijatelja od Negoslavaca do Vučedola i Sotina na Dunavu.
Nakon svih pitanja o tome što je Boris bio u obrani Vukovara sasvim slučajno doznajem da je on do Domovinskog rata bio ugledni filmski montažer i da nikada nikom od svojih suboraca to nije rekao. Isto tako doznajem da svojoj obitelji a niti svojim kolegama iz filmskog svijeta nije pričao ni o Vukovaru ni o logoru ni o suđenju na vojnom sudu u Beogradu.
Nakon što se Mitnica predala i to prije svega zbog spasa civila odnosno djece, žena i starijih ljudi, Boris je završio u Sremskoj Mitrovici. Čim se otkrilo da je on iz Zagreba došao braniti Vukovar bio je posebno mučen, premlaćivan i ponižavan. Kad su ga neki svjedoci dovedeni iz Vukovara optužili, da je bio posebno opasan završio je među izabranima na Vrhovnom vojnom sudu u Beogradu. Dok su ih u Sremskoj Mitrovici ispitivali umirovljeni pukovnici a tukli svirepi mladi vojni policajci, u Beogradu je sve bilo drugačije. U Beogradu, Boris koji se rodio u Ruskom Krsturu u Vojvodini, četrdeset i pet godina prije ovog nesretnog događaja, sude mu oficiri visokih činova, s doktoratima vojnog prava, a nisu ih ni tukli, pa je izgledalo kao da je sve po zakonu. Sudom je predsjedao general major dr. Tihomir Stanišić, a presuda je 11 godina strogog zatvora zbog “Oružane pobune”. Da se ova presuda donosila u slučaju da su ovi koji im sude bili pobjednici, svi bi bili po kratkom postupku strijeljani.
Kako je u Budimpešti nakon dugih pregovora postignut sporazum o razmjeni “Svi za sve”, Boris je sa svojim supatnicima razmijenjen 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu kraj Osijeka. Vratio se u Zagreb svojima, no njega je stalno vukao nazad isti onaj razlog koji ga je i doveo u Vukovar. Njegovi najbliži majka supruga i kći nisu to dobro primile, no kako on nikad nije pričao o tome gdje je bio i kroz što je prošao nisu mu mogle reći da se svojoj domovini odužio i on je jednostavno otišao u Vinkovce.
Nastavio sam i u vrijeme kada je Boris postao domobran, raspitivati se o onom drugom Borisu, Borisu umjetniku, filmskom montažeru. Kako sam prije rata u svijetu kulture i umjetnosti imao brojne prijatelje i kako sam od 1971. do 1978. godine vodio “Vinkovačke jeseni”, na pamet mi je došao Ivo Vrdoljak koji je o “Jesenima” snimio nekoliko dokumentaraca i s kojim me je vezalo iskreno prijateljstvo. Ivo me je odmah uputio na Borisove kolege montažere i onda se sve otvorilo. Prvo mi je o Borisu kao svom prijatelju i kolegi govorio Drago Bilić iz “Jadran filma” i rekao mi je da Boris nije bio samo montažer nego i snimatelj i da zna da je u Vukovar otišao s kamerom. Doznajem da je na Akademiji za kazališnu umjetnost bio u generaciji s Martinom Tomićem i Damirom Germanom a da im je profesorica bila Radojka Tanhofer. Pokazuje mi fotografiju gdje su zajedno Martin, Damir i Boris i njihova profesorica Radojka u jednoj opuštenoj i prijateljskoj atmosferi. Martin Tomić mi kaže da je bio oženjen Marijetom rođenom Perica i da ima kćer Ivanu, te kako njih dvije svakodnevno dolaze Borisovoj majci i da su ostali zaista bliski.
Kada je Boris podnio molbu za prijem u Društvo filmskih djelatnika u njoj je napisao da je radio za TV Novi Sad i da je montirao više od 150 emisija i dokumentarnih filmova, a za OZEHU više od stotinu reklamnih spotova. Napisao je da je u Beogradu 1975. godine dobio drugu nagradu za montažu dokumentarnog filma “Izgledati atletski”. Boris je postigao i ono što je san svakog montažera da montira dugometražne filmove i on se montirajući “Tajnu Nikole Tesle” Krste Papića i “Medeni mjesec” Nikole Babića svrstao među najbolje.
Kada sam mislio kako ću sada moći pitati Borisa za taj njegov dio života, koji je krio, nazvao me njegov suborac Mladen Novak – Mrakan i silno potresen, jedva da je uspio izgovoriti rekao: “Poginuo je Boris”. Našao sam se u silnoj tuzi i nevjerici i nazvao zapovjedništvo njegove Domobranske pukovnije. Oni su mi potvrdili da je vijest točna ali da je najbolje da dođem u zapovjedništvo i da će mi dati potpunu informaciju. Poginuo je u silnoj želji da točno vidi od kud dolazi neprijateljski napad iz kog dijela neprijateljskih položaja na crti Ostrovo – Gaboš. Popeo se na trafo stanicu i kako je bila kiša i kako je bilo sve vlažno ubila ga je struja ili možda trajna želja da bude najbolje “Oko”. Mrakan mi je kada smo se okupili u zapovjedništvu rekao: “Otkrili smo ga zahvaljujući Ariju jer je on stalno kružio oko trafo stanice i lajući i zavijajući pokazivao nam da on zna što je s njegovim prijateljem Borisom. Svih tih dana na Borincima, oni su bili stalno zajedno”. Ari je nakon svega izabrao Mrakana za svog novog prijatelja i oni su nastavili svoj vojnički život u sanitetu Domobranske pukovnije u Novim Mikanovcima.
Kada sam prvi put napisao nepotpunu priču o Borisu nazvala me je jedne večeri jedna gospođa koja mi je rekla da je ona Borisova majka i bio je to moj prvi kontakt s nekim bliskim Borisu. Rekla mi je da je vidjela to što sam napisao i da je to njoj potpuno nepoznato, jer on nije i kad su ga pitali, ništa htio reći. Rekla mi je da svakog petka kupuje na istom kiosku “Večernji list” i da je kad je došla kući u svojim novinama našla jedne druge novine i listajući ih nalazi tekst u kome se govori o njenom pokojnom sinu kao branitelju Vukovara. Javila je to unuci i snahi i onda su se njh tri okupile i još jednom oplakale sina, muža i oca Borisa.
Sada na kraju ove priče o Borisu i Ariju doznajem još jedan podatak, a to je fotografija koju mi šalje jedan prijatelj iz Zagreba, a riječ je o nadgrobnoj ploči s “Mirogoja” na kojoj piše: BORIS ERDELJI, 24 listopada 1948. – 18. travnja 1994. i MARIJETA PERICA, 27. veljače 1949. – 29. siječnja 2007. Tako je to dvoje ljudi našlo svoj mir, iako nisu više bili zajedno, u istom grobu.
Davor Runtić (1941.) je jedan od najplodnijih pisaca knjiga o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Pisanje temelji na osobnom iskustvu i istraživanju koje traje od 1991. godine, kada je djelovao kao ratni izvjestitelj i glasnogovornik Mile Dedakoviće – Jastreba i Vinka Vrbanca. Poslao je u Hinu više od 5.000 vijesti o Vukovaru, Vinkovcima, Županji, Đakovu i bosanskoj Posavini, te mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
