Prvi proboji iz Borova Naselja započet će šest dana prije pada ovog dijela vukovarske obrane. Cilj je otići u Vinkovce i dovesti pomoć, odnosno, organizirati deblokadu. Granata za „Krnju“ već duže vrijeme nije bilo. Neprijatelj je ušao u Bosansku ulicu i taj Bosanski odvojak i vjerojatno je bio vrlo oprezan naučen onim što mu se do tada dogodilo.
Po svemu je jasno da će se sve završiti loše, pa Ivica kaže: „Mi smo se sastali u kafiću „Mustang“ u 20 sati i dogovarali smo se što dalje. Pitanje je bilo da li ćemo se braniti ili ćemo postupno skupina po skupina ići u proboj. Tu je vladala među nama velika dilema i podjela, jer se trebalo suočiti s nečim što mi nismo očekivali. Mi smo očekivali da ćemo se obraniti, jer će nam sigurno doći pomoć. Bili smo svjedoci njihovih brojnih neuspješnih navala, a sada smo svijesni da se više ne može. Netko se bojao ostati, a netko se bojao krenuti. Bilo koja odluka da se donese, nosi u sebi velike opasnosti“. U tim dilemama može se reći da oni ljudi koji su imali cijele obitelji, nisu ni pomišljali njih ostaviti i ići u proboj. Računalo se da će prema civilima biti postupano po Međunarodnom ratnom pravu, kao i prema vojnicima koji se predaju. Sve to bi vrijedilo da se s druge strane nije našao neprijatelj zadojen tolikom mržnjom, ali i koji je žudio za osvetom zbog ogromnih gubitaka koje je imao.
Ivica Trehub je odlučio ići u proboj, no prije je smjestio majku u obućaru kombinata Borovo među civile. Sreća je da je autobus s civilima otišao prema Dalju na vrijeme. Nakon Dalja završiti će u Novom Sadu, gdje je došao susjed koji je stanovao preko puta Trehubovih, a studirao je u Novom Sadu i sa svojom majkom izvukao i majku Trehubovih i majku Gorana Serenčeša. Pola sata iza njihovog odlaska prema Dalju došli su tražiti majku Ivice i Dragana Trebuha, tvrdeći da su joj sinovi do lakata u krvi. Ivica kaže: „Što im je to značilo, ja nisam nikoga ubijao ni klao, već sam čisto vojnički bio na dužnosti. Nisam ni palikuća, niti sam išta zla učinio. Po svim pravima ja sam obavljao najsvetiju dužnost, branio sam svoju domovinu“. Svoju odluku o odlasku braća Trehub su rekla svojoj majci, no ona nije znala što da im kaže. Znali su oni da je pravilo da dva brata ne idu zajedno u pogibelj i da bi trebao jedan ostati živ.
U noći 13. na 14. studenog u pola jedanaest navečer kreću 22 branitelja Borova Naselja u proboj, a poznato je da je to najsloženija bojna aktivnost. U proboj idu tri para braće: Ivica i Dragan Trehub, Josip i Zvonko Šego i blizanci Anđelko i Ivica Kuća. Tu su još Goran Serenčeš, Mirko Brekalo, Željko Vučemilo, Miljenko Filipović i drugi. Zbog lošeg vođenja naletjeti će na zasjedu. Krenuli su Jadranskom, a Bobotski kanal prelaze preko željezničkog mosta. Da ih očekuju, vidjeti će po spaljenoj travi. Svi su crnih lica, jer su se prije polaska dobro zamaskirali. Mjesečina je i potpuno vedra noć, pa će bršadinski, odnosno, silos Đergaj obići u velikom luku. Odbacili su se prema Lipovači. U jednom trenutku preletjeti će zrakoplov iz smjera silosa Đergaj, koji će izbaciti svijetleću bombu. Ivica Trehub kaže: „Tu su nas mogli poskidati kao zečeve, no mi smo polijegali i nisu nas primijetili. Bili smo tamno obučeni i nismo se ničim isticali“. Ustaju s te čistine i ulaze u kukuruze.
Zrakoplov je uskoro ponovo bacio tzv. „jelku“, odnosno, svjetleću bombu. Svi su u tom trenutku stali kao ukopani i čekali da se ugasi. Negdje na pola puta između silosa Đergaj i sela Lipovača nailaze na stari betonirani bunker iz Drugog svjetskog rata. Ivica Trehub je treći od kraja kolone, iza njega su Goran Serenčeš i Mirko Brekalo. Vodič je bio na 30 – 40 metara ispred Ivice i on prolazi kraj bunkera, a za njim i svi iz kolone. U trenutku kada je začelje kolone došlo u ravninu bunkera, očito je da se četnik u bunkeru probudio i odmah je počeo pucati. Otada se ništa ne zna o Zvonku Šegi i Ivici Kuća. Više branitelja, među kojima su oba brata Trehuba, su ranjeni a Ivica kaže doslovno da je gledao u tu strojnicu. Očito je da ovi iz bunkera nisu bili svijesni koliko su naši blizu, jer su ručne bombe bacili puno dalje od njih.
Kada su oni bacili bombe, Mirko Brekalo je bacio bombu u bunker i ispalio cijeli rafal na ovoga koji je pucao. Sve ovo je uzbunilo Srbe i od silosa Đergaj su se čuli oklopni transporteri i čula se vika na sve strane. Vodič se vratio u Borovo Naselje, a skupina je nastavila dalje. Vrativši se u Borovo Naselje reći će da se probiti ne može i da ptica ne može proći. Ivica Trehub nastavlja: „Poslije toga je vrlo malo ljudi izašlo iz Borova Naselja. Izašao je pokojni Robert Zadro, Tomislav Jakovljević, pokojni Ante Brkan iz Kotora. Robert Zadro i Ante Brkan poginuli su na Kupresu. Izašao je Nevenko Mauzer i sve su to divni dečki. Tomislav Jakovljević je rođen 1971.godine kao i ja, a isto kao i ja pobjegao je iz jugovojske. Tomislav Jakovljević je bio neustrašivi branitelj, koji je skinuo nekoliko tenkova. Mauzer i Jakovljević su danas zajedno sa mnom u petoj brigadi“.
Kako su neprijateljski vojnici u Borovu Naselju napredovali, naši neprijatelji su sve civile upozoravali da napuste kuće i da se povuku u obućaru ili u „Borovo – Comerce“. Srbi nisu htjeli napustiti svoje kuće računajući da dolaze osloboditelji. Osloboditelji su prvo u podrum među civile bacali bombe, pa su onda išli vidjeti tko je unutra. Tako su oni pobili mnoge Srbe optužujući za to branitelje Borova Naselja. Ivica misli da za taj zločin nad civilima Srbima, Srbi koji su ušli u Borovo Naselje trebaju odgovarati jednako kao i za ubijene Hrvate.
Čuđenje u Vinkovcima nakon što su uspjeli u proboju, bilo je kada su tražili piće, a na kraju im je konobar to htio naplatiti. Oni su davno platili neki račun u nekom kafiću i to je za njih bilo nešto zaboravljeno. U Starim Mikanovcima rane im je sanirao dr. Luka Kuruc, a nakon dva dana su završili na Rebru u Zagrebu. Ivica Trehub će nakon Starih Mikanovaca imati još jednu operaciju, a brat Dragan još dvije. Uskoro će završiti na oporavku u Stubičkim Toplicama. Kada se okupila 204. brigada javljaju se, i Ivica Trehub će nastaviti ratovanje kod zauzimanja vojarne u Čapljini. Zapovijedati će jedno vrijeme topništvom i djelovati će po zapovijedima Slobodana Praljka. Nakon svih situacija svoje ratovanje će završiti u Petoj gardijskoj brigadi kao zapovjednik minobacačkog voda minobacača 120 mm. Ono za čim danas kao umirovljeni branitelj činom poručnika žali, je činjenica da u Vukovar nije ušao kao hrvatski vojnik s oružjem.
