Ovaj je predsjednik Domovinskog pokreta načisto izmučen. Otkako je prop’o na izborima terete ga bar dvije (koliko znamo) dileme, a koliko ih ne znamo pitaj dragog Boga. Hoda s upitnicima iznad glave evo bit će skoro mjesec dana, sav se skofrčio u vidu kifle i pretvorio u veliki znak pitanja.
Slobodno pretpostavljamo, odnosno dajemo mašti na volju, gledajući ga takvog, da se ovih dana dogodio npr.ovakav scenarij:
“Da l’ da uđem il’ da ne uđem”, kontemplira predsjednik o svojoj eventualnoj političkoj karijeri u Vladi RH dok šeta između japanskih trešanja na šetnici u Vukovaru tik uz Dunav. Taj je dašak dalekog Japana namjerno nabavio dok je još bio gradonačelnik i dao nalog da se trešnje posade pa sad kad su narasle (ove što se nisu posušile u medjuvremenu) on lijepo može gore-dole prešetavat i rješavat svoje dileme. K’o pravi Japanac. Platili smo ih više nego sv.Petar kajganu, ali nema veze, izgleda da pomažu kod uklanjanja nedoumica, a vjerojatno i artritisa.
“Ako uđem, ne gine mi motika”, duma on između stabala o onom što mu se nudi, a to je da vodi ministarstvo poljoprivrede tj. da izvoli radit, a ne sjedit u vladi bez portfelja i svirat mandolinu preko naših leđa za skoro pet ili šest tisuća eura mjesečno.
“Po ovoj vrućini da obilazim njive, svinjce i izbore za miss sela, jao majko mila”, očajava predsjednik pred začuđenim trešnjama. Pa one su znale stajat na žarkome suncu bez kapi vode jer je u gradskom komunalnom poduzeću višak uhljeba, a manjak ovih što zalijevaju cvijeće, grmove i stabla i nikome se nisu žalile te skromne i tihe Japanke.
“Ma nema šanse, kakva poljoprivreda, poticaji, pesticidi, balega, GMO, svinjska kuga i vesele snaše, odo’ ja u baljezganje bez glave, sredine i repa o svim teškim i emocionalnim pitanjima za Hrvate pa makar me to stajalo stranke, rejtinga i svega što uz to ide. Treba mijenjat Hrvatsku i ja sam pravi čovjek za to u iduće tri godine tj.glavni državni ideolog, komesar, ajatolah i veliki vođa, a pomalo i mesija s Dunava, prelomi odlučno naglas predsjednik i veselo otrča da prezentira ideju premijeru.
Iza njega trešnje ostadoše zabezeknute.
Odsad pa nadalje ima da nema labavo. Državno tijelo za ideologiju propisuje, a glavni ideolog, po struci profa zgrčke i raznoške, potpisuje:
1.Prvo i osnovno, moramo se opet razračunat s komunizmom. Apsolutno je nevažna činjenica da smo se s tom pošasti žestoko pobili ’90 i ’91, nastavili ’95 i konačno završili ’98.
Predsjednik je za to vrijeme ves’lo i ničeg se ne sjeća pa treba njemu za ljubav, a i da ima šta radit, ponovno dobit već dobivenu bitku odnosno treba izvojevat bitku nakon bitke da bi on mogao glumit generala. Ili krstit jariće.
Također, vrlo je važno, za tu priliku simbolično oživit aveti prošlosti tako da se imamo protiv koga borit pošto komunista u Hrvatskoj više nema, odnosno, ako ih i ima, njihov je postotak i dalje manji od rejtinga predsjednikove stranke, dakle ima ih u tragovima. Uglavnom se okupe jednom godišnje u Kumrovcu da proslave Titin rođendan i razgibaju ukočena koljena u partizanskom kolu pa im se tamo može postavit strateška sačekuša, sve ih pohvatat, strpat u jedan starački dom i nek si tamo pjevaju borbene sa zvijezdom petokrakom na čelu.
Druga je varijanta tzv.produžena borba s komunizmom ili trogodišnji akcijski plan, tj. da ove što idu u Kumrovec svake godine sačekuju i satjeruju u domove po grupama od “dvajs” (ne eura, komunista), tako da antikomunistička borba u Hrvatskoj izgleda uvjerljivije, odlučnije, logistički organizirana, s vizijom i ciljem da se u iduće tri godine koliko će predsjednik još bit u politici, kontinuirano hvata neki broj komunčerosa dok se ne postigne konačno rješenje tj.istrebljenje.
2.Pod dva, ista metoda ima da se primjeni i za sve koji ne misle kao glavni državni ideolog. Takve locirat, uhapsit i transferirat, vještice naročito.
Svi moraju mislit k’o jedan tj.on. U protivnom ih označit k’o izdajnike svega hrvatskog i poslat na Odjeveni otok. To je onaj goli od prije, ali mi smo bolji od komunista i ima da se zove kako mi kažemo. Dodatne prostore odvojit za gejeve i intelektualce, a intelektualke pogotovo.
3.Pod tri, promjenit cijelu povijest tako da počne od i završava nakon glavnog državnog ideologa
Nema before and after. Ima samo on.
4.Žene da rađaju, muški da hajcaju
Bar četvero djece. Dečkići poslije da nose pušku na ramenu. U ovom i samo ovom slučaju smiju prešišat glavnog državnog ideologa.
5.Djecu školovat pod sloganom “Kad narastem bit ću kao glavni državni ideolog”
Ništa Zeko i potočić. Bajke se ukidaju.
6.Predmet zemljopis ograničit na Hrvatistan, Iran, Afganistan i Sjevernu Koreju.
Na političkoj razini uspostavit krajnje srdačne i prijateljske odnose s tim trima tiranskim vukojebinama kako bi se izmjenjivao know-how.
7 Nema dalje. A i neradni je dan.
Tako nekako otprilike, ali tko zna, može i sočnije od ovoga.
Kada se umjesto motike dohvatiš ideologije imaš jako puno vremena da osmišljavaš budalaštine. Njiva barem ima svoju granicu. Ideologija probija sve granice i od ljudi pravi ovce.
Valjda onaj ljubitelj Bruxellesa, naš premijer to zna. Ako ne zna i ozbiljno shvaća ovog što ‘oće bit general, sam si je kriv ukoliko se jedno jutro 2025.godine probudi i kaže beeeeee.
Autor: Miljenko Šojić
(Satirični, ironični i parodični stavovi izneseni u ovom tekstu, ne predstavljaju mišljenje uredništva portala)