VINKOVCI, Pandemija koronavirusa poremetila je mnoge tokove uobičajenog života, a neke branše dovela na sami rub održivosti. Među onima koji plaćaju visoku cijenu propisanih epidemioloških mjera su i umjetnici, svih kategorija, pa i glumci. Glumac vinkovačkog Gradskog kazališta Joze Ivakića, Vladimir Andrić, ne skriva koliko ga ljuti i čini nesretnim izostanak pravog kontakta s publikom i nemogućnost planiranja bilo kakvog novog glumačkog projekta.
“Korona nas je uništila. Nas su prve zatvorili, a zadnje nas otvaraju i to je možda i najveći izazov s kojim smo se sreli zadnjih deset godina. Umorni smo i ponestaje nam snage da glumimo za trećinu ili četvrtinu kazališta, da nam publika nosi maske pa da nakon pola sata ljudi već postanu nervozni jer im maske smetaju. Niti vidiš im osmjehe, niti izraze lica, niti tko je došao, nikoga ne prepoznaješ. To je jako frustrirajuće ali nadamo se da će uskoro sve skupa to proći i da ćemo se ponovno moći nakloniti publici u prepunom kazalištu”, kaže Andrić koji je proljetos proslavio deset godina umjetničkog rada i pored kojega je, u vinkovačkom kazalištu, profesionalno uposlena i Osječanka Mateja Marušić, mlada glumica, ali već dobitnica nekoliko glumačkih nagrada za glumačka ostvarenja na vinkovačkim daskama koje život znače. Akademiju dramskih umjetnosti Vladimir Andrić završio je u Tuzli gdje je 2010. diplomirao kao jedan od najboljih studenata u klasi profesora Vlade Keroševića. Od tada do danas odigrao je na desetke uloga u vinkovačkom kazalištu, a svaka mu je, kaže, draga na svoj način. “To ti je kao što kažu roditelji za svoju djecu, da su im sva draga, tako i uloge, svaka mi je draga zbog nečega i na svoj način. Ako ćemo govoriti o najzahtjevnijima, to je svakako monodrama “Slučajni perverznjak” nastala po tekstu američkog autora Andrewa Goffmana, čiju je režiju potpisao Goran Grgić. To mi je bio najveći glumački izazov do sada. Odigrao sam ga skoro 50 puta, ali prava su nam istekla tako da je ta priča završila”, napominje navodeći kako mu je jedna od izazovnih uloga bila i uloga Roberta u komediji “Boeing, boeing” Marca Camolletia i režiji Nine Kleflin. “Tu je i “Staklena menažerija” gdje igram brata Toma i koju sam već dugo htio igrati. U tu priču krenuli smo s odličnim redateljem Draženom Ferenčinom i briljantnom Aretom Ćurković kao i Ivanom Vukelićem, jednim od najtalentiranijih mladih glumaca u Hrvatskoj, i mojom malenkosti. Dali smo sve od sebe i mislim da smo Vinkovcima donijeli dašak glamura tako da su gledatelji nakon predstave bili nekako lijepo tužni”, kaže dodajući kako iz cijelog niza ne može ne spomenuti “najvinkovačkiju” predstavu, “Štajgu” i ulogu Andrije.
Sa petero glumaca u ansamblu, samo nebo bi nam bilo granica
Vinkovačko Gradsko kazalište Joze Ivakića, kaže Andrić, imalo je sreću što su njegov kvalitetni rad prepoznali brojni vrsni redatelji koji rado dolaze u Vinkovce i prave odlične predstave. “Spomenuo bih tu Dražena Ferenčinu kao i Jasmina Novljakovića koji je napravio “Štajgu” te Aidu Bukvić koja sada radi “Gospođicu Juliju”. Ima ih još. Oni sigurno ovdje kod nas ne dolaze do novaca jer njihovi honorari nisu nešto što si mi možemo priuštiti. Ali, mi im nudimo nešto drugo, sjajnu atmosferu i dobro i uhodano kazalište”, pojašnjava Andrić čiji je privatni i profesionalni cilj bio i ostao, kako kaže, da radi posao glumca u Vinkovcima. “Taj sam cilj ispunio i dakako da se nameće pitanje, što sada? Ništa. Šuti i radi. Ja naprosto ne želim otići iz Vinkovaca. Moja djeca ovdje odrastaju, moja supruga je tu kao i prijatelji i ne želim mijenjati ovu sredinu. Ne tražim kruha preko pogače”, navodi dodajući kako je sebe pronašao u potpunosti u kazalištu te ga ne privlače uloge u sapunicama i serijama. “Volim se baviti onime što ja volim gledati. Ako nešto ne gledam, ne volim niti sudjelovati u tome”, kaže napominjući kako je s filmom druga stvar te je imao ulogu u ratnom filmu “Šesti autobus” Eduarda Galića, koji ovih dana treba ugledati svjetlo dana. “Volim raditi sve ono što me drži u Vinkovcima. Imam dvoje male djece i nisam za akcije od tri mjeseca u kojima ih neću vidjeti”, kaže dodajući kako želi ostati u gradu na Bosutu i graditi još bolje kazalište. “Imamo sjajne mlade glumce Vedrana Dakića, Ivana Simona, Domagoja Ivankovića. To su sve Vinkovčani koji su završili Akademiju. Mladi su, pametni i talentirani i moj je plan da sa njima u idućih deset godina glumim u Vinkovcima. Želja mi je da nam se poveća ansambl jer mi sa petero glumaca možemo učiniti čudo. Samo nebo bi nam bila granica”, poručuje spominjući i mlade glumice Vinkovčanke Magdalenu Tadić i Martinu Andek. Navodi kako ne treba izgubiti iz vida činjenicu kako su Vinkovci, pored Osijeka, jedini grad u Slavoniji koji ima profesionalno kazalište. “Nema ga do Zagreba. Na sjeveru imate Viroviticu i to je to što se tiče ovoga dijela Hrvatske. Ja sam neizmjerno sretan što se profesionalno glumom, koju neizmjerno volim, mogu baviti u svome gradu, kojega također neizmjerno volim. “Šovagovićem” sam se pokušao zahvaliti između ostalog i Vinkovcima i svemu onome što je ovaj grad dao meni”, priča dodajući kako je vinkovačka publika odgojena i zna prepoznati dobru od loše glume, a tu vještinu, kako kaže, stekla je kroz sve dosadašnje Festivale glumce, koji po njemu, predstavlja nešto najbolje to se ovom dijelu Hrvatske dogodilo u kazališnom smislu. Pa i njemu samome.
Kazalište je gledanje u budućnost
Naime, odlukom ocjenjivačkog suda 27. Festivala glumca, koji je zbog koronavirusa, umjesto u svibnju održan prošli mjesec, Vladimir Andrić je zajedno s Goranom Grgićem dobio nagradu “Fabijan Šovagović” za najboljeg glumca. “Da. Prvi sam Vinkovčanin čija je statua “Fabijana Šovagović” ostala u Vinkovcima, a dobio sam je za ulogu u predstavi “Štajga” Ivane Šojat, u režiji Jasmina Novljakovića i produkciji moga matičnog kazališta. Jasno da sam neizmjerno sretan i ponosan na tu nagradu, posebice jer nosi ime Fabijana Šovagovića kojemu se mi glumci svi istinski divimo. Kada Grad ulaže u kazalište, kada Grad vodi brigu o kazalištu i zapošljava glumce, kao što to Vinkovci rade, onda to glumci vrate na ovaj način”, kaže Andrić ocjenjujući kako se Vukovarsko-srijemska županija, što se tiče kazališta, nema čega postidjeti jer uz profesionalno, “Jozu Ivakića”, postoje još i amaterska kazališta u Vinkovcima, Retkovcima, Vukovaru i Županji. Napominje kako s nestrpljenjem očekuje ovotjednu premijeru predstave “Gospođica Julija” Augusta Strindberga koja je nastala u koprodukciji HNK Osijek i Gradskog kazališta Joze Ivakića. “To je predstava u kojoj ja ne glumim, ali sam siguran da će oduševiti publiku jer je puna glumačkih velikana. Uz moju kolegicu, Mateju Marušić, u glumačkoj postavi nalaze se i imena poput Petre Blašković i Vladimira Tintora, a sve u režiji Aide Bukvić. U Vinkovcima smo trebali postaviti jedan tekst Ive Brešana, ali nam je propalo zbog korone kao i “Gospođa ministarka” s Pečuhom. Imamo međutim, “Gostioničarku Mirandolinu” i tekst Ive Brešana koji nas čekaju, ali tek nakon što prođe ovaj koronavirus”, kaže Vladimir Andrić navodeći kako kazalište ipak ne miruje te se iza brda “valja” dječji mjuzikl “Mačak u čizmama”, a ponajprije tradicionalna dječja božićna predstava. “Hajde što ne možeš raditi posao koji voliš, hajde što ti smije doći samo pola kazališta, ali kada ne možeš ništa planirati, što ti se tri dana prije čitaće probe otkaže cijeli projekt, to te dotuče. A kazalište je gledanje u budućnost”, kaže dodajući kako se pomalo osjeća beskorisno ali je svjestan da iz ove kože se ne može. “Nadam se nekom cjepivu do Božića, pa da nam se vrati sve ono što nam je bilo oduzeto u ovoj godini, a nama glumcima to je mogućnost stvaranja. Bez stvaranja novih uloga ili mogućnosti da kroz već postavljene predstave damo ono najbolje publici, mi kao da ne postojimo. I to je ono što mene osobno pogađa i čini nesretnim, ali nadam se kako ova situacija neće još zadugo”, kaže Vladimir Andrić kojega smo zatekli u odlasku na probu “Gospođice Julije”. Ide, kako kaže, da vidi kako je to kada nisi ti na sceni već kolege gledaš iz gledališta, neopterećeno, ali i pomalo s nestrpljenjem da što prije i sam ponovno staneš na scenu i okušaš se u novom glumačkom stvaralačkom procesu.
