O Davoru Runtiću – Sivom mogla bi se napisati ne jedna, već više knjiga i svima bi kao zajednička odrednica mogla biti neupitna Runtićeva ljubav prema ravnici, Slavoniji i Vinkovcima, iako obiteljske korjene taj 76-godišnji slikar, književnik, povjesničar, nastavnik povjesti i zemljopisa, ratni izvjestitelj i šta još sve ne, vuče iz Splita, grada u kojem se rodio u listopadu 1941. godine. Od djetinjstva boravi u Slavoniji, najprije u Osijeku, a potom doseljava u Vinkovce u kojima i danas živi u skladnom braku s suprugom Nadom. Vinkovčani ga ponajprije prepoznaju ako slikara ravnice, a potom i kao ratnog izvjestitelja Hine te neumornog kroničara Domovinskog rata. Iz toga je razdoblja svoga života, vezanog za 109. vinkovačku brigadu i 11. domobransku pukovniju, Runtić objavio 40 knjiga te time postaje najplodnijim autorom knjiga iz Domovinskog rata.
Radim na novoj knjizi, nakon 40 do sada napisanih i objavljenih knjiga, koja će se zvat “Spremanje radnog stola”, a u kojoj ću objaviti sve ono što nisam želio do sada pisati da bi nekoga zaštitio. Ali, mislim da je prošlo dosta godina da ne štitim više nikoga i da ću to staviti sada na papir. U svojoj radnoj sobi imam preko 30.000 stranica dokumenata o Domovinskom ratu.
Koliko je važno čuvati takva svjedočanstva i je li bilo jednostavno doći do svega toga?
Što se tiče Vukovara, dobar dio dokumentacije je tamo izgorio, dijela se dočepao okupator, a dio je propao u proboju. Iznešeno je tek nešto tu i tamo. Sve ono što je išlo i izlazilo iz Vukovara išlo je preko Dedakovića i Vinkovaca, a ja sam s njim bio svaki dan. Kao povjesničar sam znao da je važan svaki papirić. Recimo, pokojni Treber mi je dao sve svoje rokovnike i ja sam fotokopirao svaku stranicu. Vinkovački župnik Tadija Pranjić je svaki dan slao biskupu neko izvješće. O onome dakako što je on znao i primjećivao. Dakle, postoje pisane stvari i one su silno važne, da bi se znala istina. To ljude silno zanima, ali u Vinkovcima nažalost, ne, priča prisječajući se vremena u kojem je u 109. vinkovačkoj brigadi i 11. domobranskoj pukovniji obnašao dužnost pomoćnika zapovjednika brigade i pukovnije za IPD. Može govoriti tko što želi, ali 109. brigada je bila najspremenija, najjača i najzaslužnija postrojba u Hrvatskoj za obranu Vukovara. 204. vukovarska brigada je odradila ono što je mogla i trebala u Vukovaru, ali to ne bi mogla učiniti da nije bilo potpore 109. brigade. Generalštab (JNA) je zaključio: “Možemo zauzeti Vukovar, kada neutraliziramo Vinkovce”. To je zaključak Blagoja Adžića. Vukovar je pao kada ga se više nije moglo braniti. Vukovar je u 90 dana obrane učinio ono što je bilo najvažnije, dao je vremena Hrvatskoj da se drugi mogu naoružati i obraniti. Kritično je bilo na svim stranama. Pa, Zadar je bio pred padom, kaže dodajući kako je te 1991. godine od 42 posto uključenih snaga JNA u agresiju na Hrvatsku, 36 posto bilo angažirano u istočnoj Slavoniji.
Do Domovinskog rata Davor Runtić je javnosti bio poznat kao plodonosni slikar sa statusom slobodnog umjetnika za čije su izložbe recenzije pisali Dubravko Horvatić, Juraj Baldani, Zvonimir Balog, Dionizije Švagelj, Mirko Rogošić, Josip Škunca, Ivan Baranjek, Tomislav Ladan, Željko Graff, Vladimir Rem, Đuro Vanđura, Ivan Berislav Grigić i mnogi drugi.
Izlagao sam na stotine mjesta i uvijek se znalo da sam iz Vinkovaca. Jesam rođen u Splitu, došao u Vinkovce iz Osijeka, ali se uvijek se smatram Vinkovčaninom, iako i dan danas imam osjećaj da me se ovdje uvijek smatra nekim od tamo, od niotkuda. Ali, nisam je niotkuda. Ja sam odavde.
U tom razdoblju Vinkovci su bili plodna umjetnička sredina.
Treba se podsjetiti da je u Vinkovcima djelovala Grupa 3 u kojoj su pored mene, bili pokojni Branko Skender i Ivan Herman. Izlagali smo jednom prigodom u švedskom Göteborgu gdje nam se pridružio i pokojni Joza Mataković. Iz toga je proizašla cijela afera jer nam je tamo došla jedna skupina koja se predstavila kao “ustaše”, rekli da će nam oni otkupiti sve slike, ukoliko ih Šveđani ne kupe. I od toga je nastala cijela gužva i komitet je raspravljao o tome. Nama je to uzeto za minus. I danas nažalost politika ima upliva u sva područja, pa i u kulturu. Treba podsjetiti i da su Vinkovci 1990. bili grad kojega je Osijek smatrao brojem 1. u Slavoniji i Baranji, kada je kultura u pitanju. Bilo je 36 slikara koji su djelovali. Imali smo pet, šest književnika u članstvu Društva književnika, a Osijek je u to vrijeme ima jednoga ili dvojicu, a prije sedamdesetih godina niti jednoga. Vinkovci su u to vrijeme strašno puno značili u kulturnom smislu. Da se ne govori o kulturi narodnog stvaralaštva. Imali smo člana društva pučkih književnika, pokojnog Tunu Garvanovića koji je slovio za izvanrednog čovjeka. A danas smo došlo dotle da ne znam čega bi se mogao spomenti. Ne vidim da u gradu postoji osjećaj što su Vinkovci u prošlosti bili, a što su danas. Nitko ne želi otvoriti o tome raspravu, diskusiju, da se sjedne i vidi šta je.
Nedavno ste ostali bez ateljea.
Da, Grad mi je uzeo atelje koji sam dobio 1976. godine i iz kojega sam napravio stotinjak izložbi od kojih u Njemačkoj i Švicarskoj barem 50. Atelje su mi uzeli dok sam ležao na Rebru. Svaki put je bilo ročište dok sam ja ležao u bolnici nakon operacije i dođem kući i nađem rješenje da nemam više atelje. Ne znam kako bih to nazvao.
Vidite li neke nove vinkovačke likovnjake koji su u stanju osigurati kontinutet Vinkovaca kao središta vrsnih likovnih umjetnika?
Vjerujem da postoje mladi ljudi. I oni koji u Vinkovcima rade i nešto su napravili. Međutim, dobar dio tih mladih, nadarenih vinkovačkih umjetnika, vidi jedino perspektivu u Zagrebu i da to nešto napravi u Zagrebu, a ne u Vinkovcima. Ovdje za njih perspektive nema. Ovdje, čini mi se, ostaje samo onaj koji je lud ili je privše zaljubljen u ovaj grad. Imaš primjerice, ovdje jednu Lanu Skender, Matakovića, Sinišu Durakovića. Ima ljudi, ali rješenja pronalaze negdje drugdje, u Osijeku jer ovdje rješenja za njih očito nema. Došlo je i do promjene strukture stanovništva. Ti sada ponovno moraš učiti ljude da slika nije rama i nije slika da se kupi, da je platiš malo više od rame i da je nosiš nekome u svatove. Od 1985. do 1990. ja sam živio od slikarstva. Imao sam status slobodnog umjetnika i od toga se moglo živjeti. Danas nema šanse da bi ti rekao “ja sam slobodni umjetnik slikar u Vinkovcima i živim od svoga slikanja”. Ja i sada slikam intezivno, ali ne računam da ću i jednu sliku od tih prodati. Vjerojatno i neću. Potpuno sam slobodan od bilo kakve komercijalizacije i želim jedino da napravim dobru sliku. Ali, to nikoga ne interesira. Nitko nije došao i rekao, hajde da vidimo šta ovaj čovjek radi.
Nezadovoljni ste odnosom prema kulturi?
I više nego nezadovoljan. Neku večer u Gradskoj knjižnici otvorena je izložba Antuna Babića, a ne vidim tamo gradonačelnika. A jedino što je ostalo od predratne kulture Vinkovaca je Antun Babić. On je apsolutno čovjek kojega ne možete i ne smijete zaobići.
Politika vas nikada nije zanimala ili vi nju niste zanimali?
Uvijek sam isticao zasluge HDZ-a za stvaranje današnje Hrvatske, ali HDZ je tražio da uđem, i da vičem, i tapšem po ramenima. A ja to nisam htio. Ja sam htio da budem svoj čovjek. Ja sam cijelo vrijeme svoj čovijek. Iako svi misle da sam ja u HDZ-u. Tu je vjerojatno problem. Nitko nije napisao nikada ljepšu priču o našem bivšem gradonačelniku od mene, a on je mene i Branka Popovića najurio iz Vinkovačkih jeseni. Kada sam 1971. bio glavni tajnik Vinkovačkih jeseni prvi put smo Vinkovačke jeseni otvorili s Lijepom našom. Prvi puta i nikada više do samostalnosti. To su stvari o kojima ljudi nemaju pojma, ali to je istina. Da ne govorim da smo Šokačke divane prenijeli iz Otoka u Vinkovce. Imali smo smotru izvornih glazbala u Ilači i našli smo instrumente koje su bili potpuno zaboravljeni. Jedan je iz Lipovca svirao okarinu i svu rekli pa to je srpski instrument. Nije istina. Svirale su se diplice od trske. Godinu dana su Vinkovačke jeseni kontinuirano odrađivale nešto u kulturi i to ne samo u Vinkovcima. Stalno smo bili na terenu. Tu su dolazili Zdenka Lehner, Vanja Radauš, Stjepan Stjepanović, Ivo Vrdoljak koji je napravio u vrijeme Vinkovačkih jeseni nekoliko dokumentaraca.
Što današnjim organizatorima te manifestacije koja je prošla 52. godinu postojanja zamjerate?
Centar grada je dobar za otvorenje, ali ne može 30 metara dalje, dok traje smotra, treštit neki tamburaški orkestar, a kod gradske kavane zabavni orkestar. Smotra mora biti glavna i sva pozornost mora biti usmjerena na nju. Ja ne vidim što je novo napravljeno, a što nije postojalo i prije. Vinkovačke jeseni se održavaju inercijom. Kao što je s zemljom. Kao što kažu stari agronomi seljaku, samo nemoj da je zaboraviš posijati. Jer ako je zaboraviš posijati nećeš imati ništa. Ovo je isto tako. Nemoj samo zaboraviti odredit datum i pozvat ljude da dođu.
Djelujete pomalo razočarano.
Moram biti jer nema više zanosa i duha. Ne samo u kulturi. Politika utječe na sve sfere, ali nažalost, čini mi se, više negativno nego pozitivno. Sve postaje estrada, a to nije, niti može biti dobro. Treba sjesti i razgovarati, tko smo, što smo i kamo kao Grad i građani želimo ići. Inače ćemo izgubiti vlastiti indentitet i naraštajima nećemo imati šta za ostaviti.
