U nedjelju, 29. prosinca, očekuju nas predsjednički izbori s kojima će i završiti ova „superizborna“ 2024. godina. Kada je pak riječ o predsjedničkim izborima tu će građani imati priliku da biraju čak između osam kandidata, među kojima su i tri žene. Međutim, unatoč tome birači zapravo nemaju što da biraju jer niti jedan od kandidata se ni po čemu ne ističe zašto bi trebalo baš on da bude izabran. Pokazala je to i predsjednička kampanja za koju se može reći kako je bila kratka, bezidejna i bez ikakvog posebnog sadržaja.
Sve se svelo na nekakvo međusobno optuživanje pri čemu niti jedan od kandidata nije izašao s nekim svojim realnim i provedivim programom. Većinom se svelo na lupanje obećanja kakva građani žele čuti, a da se pro tome niti ne razmišlja je li to provedivo i moguće kao i ono što je još važnije ima li Predsjednik RH ovlasti da tako nešto provede. Ako i ima onda se postavlja pitanje zašto već do sada to nisu proveli kada su gotovo svi imali prilike za to. Nejasno je u svemu tome daju li kandidati takva obećanja jer misle da su građani neuki i ne znaju, računajući da će tako doći do glasova, ili pak niti oni sami zapravo ne znaju predsjedničke ovlasti koje i nisu prevelike. Ako je ono prvo onda to ne bi bilo prvi put da se na taj način gledaju građani i birači, a ako se radi o drugoj mogućnosti onda je to opasno i pokazuje zapravo u kakvom nam je stanju politika, kakvi su nam političari i slično.
Kada je riječ o samim kandidatima niti tu se nema što posebno reći. Aktualni predsjednik Zoran Milanović, kojemu ankete daju najveće šanse za pobjedu, niti nije ni vodio kampanju. Suzdržavao se od izjava i samim tim s nikim novim nije ušao u novi sukob. Njegovih pet godina na Pantovčaku bi se i moglo svesti na razne sukobe pri čemu nikoga nije štedio. Na meti su mu bili Plenković, Butković, Grlić Radman, Jandroković, Turudić, Habijan, Pupovac, Anušić… Ipak, najviše je nastradao Mario Banožić. Ako se govori o nekim njegovim odlukama koje su donijele boljitak državi i građanima Hrvatske onda toga i nema te se sve svodi da je tih pet godina bio najveća oporba vladajućem HDZ-u.
Njegov najveći protukandidat Zoran Primorac slična je priča. Svaki njegov istup u javnosti je toliko usiljen i neprirodan da ga je postalo i naporno gledati. Njegovo odlučno dizanje ruku je komično. To jednostavno nije on. Pri tome čovjek obećava brda i doline pa se postavlja pitanje zašto to onda sve već nije napravio i proveo Andrej Plenković i HDZ. Šteta je što nitko od novinara nije brojao njegovo spominjanje imena Zorana Milanovića barem tijekom službenog dijela kampanje. Oni koji se sjećaju kada je on obnašao dužnost ministra kažu i da se nije najbolje snašao, a i u ovoj kampanji nije do kraja pojasnio svoju ulogu u prijeratnom Splitu, kako je došao do stana, ugovore za svoje poliklinike i slično.
Na trećem mjestu je Marija Selak Raspudić od koje se također očekivalo puno više u kampanji a zapravo smo dobili mlaku kamilicu. Prije same kampanje se govorilo kako samo ona u drugom krugu može ugroziti Milanovića ali nas je ona svojom kampanjom demantirala. Njene izjave su se svele na to kako je ona neovisna i da kao takva može najviše napraviti za Hrvatsku.
Slično se gleda i na Ivanu Kekin koja do posljednjeg dana kampanje nije uspjela javnost uvjeriti u to zašto se njen suprug nalazio sa Nikicom Jelavićem. I ona je pokazala kako osim dobre volje i nema nešto posebnoga pokazati i dati kao buduća predsjednica. Njen problem će biti i činjenica da stranka Možemo! nije nacionalna stranka, odnosno ne djeluje u svim županijama i svim gradovima i općinama.
Osim vrlo često nerazumljivih i nesuvislih izjava više nam nije u kampanji dao niti Miro Bulj. On je gotovo svakodnevno govorio kako je on autentičan i po tome jedinstven i od toga više ništa. Stječe se dojam da u Mostu nisu imali koga predložiti pa se on prijavio misleći da nešto može učiniti. Uglavnom, za njegovu kampanju se može reći da je bila – NIKAKVA.
Branka Lozo je kandidatkinja stranke DOMINO. Ona je u kampanji bila tiha i po malo povučena tako da ništa posebnoga nije rekla, a niti obećala. Vodila je kampanju na način kao da je natjerana na to.
Tomislav Jonjić je u nekom svom filmu i svojim unutrašnjim ratovima. I njegove izjave su često nerazumljive i nejasne.
Na kraju što reći o Niki Tokiću Kartelu. Njegova kampanja ostat će zapamćena po suzama i riječima kojima se obraća majci i govori da će biti predsjednik. Sve ostalo nije važno spomena.
Uglavnom, ako niste pratili posebno kampanju niste ništa propustili. Ako pak i ne izađete u nedjelju na izbore također nećete ništa propustiti jer zapravo se nema za koga glasati. Možete se odlučiti, kako to obično i bude u Hrvatskoj, da glasate protiv nekoga pa kako na kraju bude. Međutim, kada se zna da je bilo još toliko kandidata koji su najavljivali svoju kandidaturu ali nisu uspjeli prikupiti dovoljan broj glasova može se reći da smo dobro i prošli. Tih 7-8 kandidata, koji na sreću ili nesreću nisu skupili dovoljan broj glasova, su tek priča za sebe. Sve to govori kako bi se trebalo razmisliti o načinu kako se u Hrvatskoj bira predsjednik, odnosno hoće li to biti na izborima ili u Hrvatskom saboru. Možda i razmisliti kako je kandidaturu potrebno prikupiti više od tih 10.000 potpisa kako bi se spriječila mogućnost kandidature raznih avanturista i ljudi koji samo žele nekakvu svoju promidžbu.
Ono što je najgore u svemu ovome je da nas gotovo izvjesno očekuje i drugi krug predsjedničkih izbora tako da ćemo još dva tjedna slušati razna obećanja, međusobne optužbe, političke floskule i sve drugo što ide uz jednu izbornu kampanju.
AUTOR: Branimir Bradarić
