ĐAKOVO, U božićnoj čestitki nadbiskup đakovački i osječki, metropolit Đuro Hranić ukazao je na mnoge izgovorene riječi tijekom proteklih mjeseci borbe s pandemijom koronavirusa, koje opisuju stvarnost u kojoj, najprije po ranama i boli, dodirujemo duboku istinu ljudskoga života.
„Iskustvo zatvaranja i redukcije društvenih kontakata te osobne i zajedničke ugroženosti zbog pandemije uzrokovane bolešću Covid-19 oblikuje našu svakodnevicu. Ipak, nije li i kršćanska vjera naša svakodnevica? I u njoj smo, premda nam može donijeti mir i utjehu, morali iskusiti momente napuštenosti, tamu noći, te šutnju kao odgovor na mnoga pitanja. Blizina srca zamijenila je susrete i izravnu blizinu s onima koji su je na području naše nadbiskupije najpotrebniji“, navodi u svojoj poruci nadbiskup Hranić dodajući kako je u tišini izgovorena molitva često jedino svjedočanstvo nade koju molimo za sve one koji se nalaze u životnoj pogibelji.
Ističe kako zahvala ide svima onima koji se žrtvuju, i po cijenu vlastitoga života, za spas i zdravlje svih nas, od liječnika i medicinskih sestara, preko tehničkoga bolničkog osoblja i čistačica, sve do drugih djelatnika u društvenim područjima.
„Svima navedenima zahvalni smo za nadu koju bude u svima nama i ne daju joj da prestane živjeti. Ta je nada moć. Ona daje smisao našoj svakodnevici. Ona oslobađa od sebičnosti straha i udobnosti – ovdje i sada. Nada je srce Božića! Svi su, dakle, borci za život, blagovjesnici božićne nade!“, kaže.
Poručuje i kako se kao vjernici ne trebamo bojati priznati da smo na mjesto Božje blizine u našem životu postavili stvari za koje nam se čini da nam obećavaju više radosti i ispunjenja smisla – od osobnih traženja sreće do ispunjenja profesionalnih karijera.
„Vrijeme tehnološkoga i znanstvenoga napretka čovječanstva sigurno je pridonijelo tomu da čovjek danas ljepše i bolje živi. Ipak, u ovim trenutcima pandemije i nesigurnosti uočavamo da su takva dostignuća tek otkrivanje vjerojatnoga, ali ne i izvor trajne sigurnosti čovjekova života“, navodi nadbiskup Đuro Hranić zaključjući kako iznova trebamo iskustvo velikoga Boga koji se objavljuje u malome, a ipak ostaje velikim kao i iskustvo poniznosti, koja će iznova ispuniti srce Božjom blizinom.
