Splićanka Sonja Marinković – Hoffmann preko Zagreba je u Vinkovce došla zbog ljubavi. Priča mi kako je tada odgovarao ritam Slavonije, jer je već bila pomalo umorna od metropole i stresa novinarskog života. U Zagrebu se bavila istraživačkim novinarstvom primarno u sektoru zdravstva, no ni političke teme joj nisu bile strane, prvenstveno jer je jako puno naših liječnika upravo u politici.
Dolaskom u Vinkovce postaje glasnogovornica naše Opće županijske bolnice – posao je to koji još uvijek objedinjuje zdravstvo i novinarstvo, no u malo drugačijoj formi. Kaže mi kako je vinkovačka bolnica u vrijeme njezina dolaska imala katastrofalan rejting – dogodila se poplava slučajeva stvarnih i navodnih liječničkih pogrešaka, a veliki je broj pacijenata sa svojim pričama izašao u medijetražeći pravdu ili misleći da će na taj način dobiti bolju medicinsku skrb. To, kao i određeni broj sudskih tužbi, rezultirali su srozavanjem dobrog glasa bolnice. Pojašnjava mi kako je dio njezina posla komunikacije s novinarima i taj da se javnosti predoči i druga strana priče – ona prozivanih liječnika. Javnost ima pravo na kompletnu informaciju i istinu, a istina je uvijek negdje u sredini.
Priča mi kako je vinkovačka bolnica odmah prilagodila zarazni odjel stanju epidemije na način da je osigurana fizička izolacija odjela. Priznaje da su prvotna predviđanja struke bila katastrofična, no ona se srećom nisu ispunila. Broj zaraženih i onih na bolničkom liječenju relativno je mali, a posljednjih dana nema novozaraženih. No naglašava da je bolnica i dalje mjesto visokog rizika – i za pacijente, i za osoblje, i za sve one koji s njima dolaze u doticaj. I upravo zbog toga bolnica radi po posebnom režimu, kako bi se taj rizik minimalizirao.
Sonja posljednjih mjesec dana radi sve uobičajeno, osim što radi od doma. S jedne strane ima osjećaj kao da je život stao jer gotovo sve vrijeme provodi kod kuće, a s druge strane rad od kuće joj predstavlja povelik izazov jer doma ima živahnog šestogodišnjaka, supruga koji isto ne ide na posao i pomalo nervoznog psa koji stalno laje. Zaključuje da je u tim uvjetima puno teže raditi od kuće nego iz ureda.
Što se privatnoga života tiče, kaže kako je prvih 15 dana bila užasno nervozna. Ona je hiperaktivna osoba koju su zatvorili u kuću i teško prihvaća to izmijenjeno stanje stvari. Dane provodi u trenerci, bez frizure i nenalakiranih noktiju – i sve joj je to užasno čudno. Kroz smijeh mi priča kako sin već mjesec i pol ne ide u glazbenu školu, ali redovito vježba na glasoviru. Nažalost, svira samo jedne te iste skladbe koje je do tada naučio, pa Sonju ta glazbena podloga već pomalo umara. No, malac zapravo u ovoj situaciji boravka kod kuće uživa – ne mora ići u vrtić, a i mama je stalno tu, pa se poigra s njim ili mu čita priče.
Kad je pitam što joj nedostaje, kaže da joj nedostaje okus espressa i osjećaj da se ujutro mora dići na silu (definitivno nije ranoranilac!), da krene na posao, da vidi kako se budi grad. Nedostaje joj da zagrli prijateljicu, općenito ljudski kontakt i druženje. Pojašnjava: „Mi smo društvena bića koja emocije dijele dodirom. Pogled i riječ ne mogu prenijeti sve.” Fali joj da vozi bicikl; priča mi da biciklom ide na posao i kako ga je naučila voziti tek kad je došla u Slavoniju. Fali joj i knjižnica, fali joj razlog za urediti se.
Misli da ovo što se događa neće biti privremeno i ne zna kako će sve funkcionirati u nekom budućem vremenu. Kaže: „Virus se ne vidi i zbog toga se čovjek vrlo lako opusti. Sve što smo do sada napravili i žrtvovali ugrožavaju neki neodgovorni pojedinci. Norme i mjere treba poštivati, inače ćemo ciklički ponavljati razdoblja ograničenja.” Također smatra da privatni sektor vrši veliki pritisak i da će zbog toga neke mjere biti preuranjeno ukinute, što bi se dugoročno moglo pokazati problemom. Nadodaje kako se sama još dugo vremena neće se osjećati opušteno i ležerno u situacijama koje su do prije par tjedana bile sasvim uobičajene, te da će se osjećati relativno sigurna tek kad bude razvijeno cjepivo.
Razgovarajući o budućnosti, kaže mi kako jedva čeka da se pokrene politika, pa da počne pisati svoju kolumnu na ovome portalu. Dodaje kako je ova godina izborna i jedva čeka spletke i spačke na političkoj sceni. Unaprijed se veseli povratku života u normalu i povratku na posao. Dodaje da je ovih tjedana u izolaciji shvatila koliko joj je život inače lijep i ispunjen i zato je se pomalo pribojava kako će sve izgledati sutra. No, to više vidi kao izazov nego kao razlog za obeshrabriti se.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
