S pojavom novih medija, bezbroj portala, ali i prije svega društvenih mreža, mediji u svijetu preplavljeni su lažnim vijestima. Primjere lažnih vijesti možemo vidjeti gotovo svakodnevno u raznim medijima, a one su toliko raširene da vrlo često nismo niti svjesni toga. Koliko god su te lažne vijesti neugodne one su još opasnije kod kriznih situacija kakvima svjedočimo proteklih nekoliko godina. Tu mislimo na pandemiju korona virusa kao i rat u Ukrajini. Primjera radi u prvih tri tjedna rata španjolski medijski istraživači primijetili su više od 700 lažnih vijesti. Taj broj je do danas sigurno i veći. I danas svjetska javnost priča o tenku koji gazi civilni auto za koji se do danas ne zna čiji je. Poznat je i slučaj uplakanoga dječaka koji sam prelazi granicu da bi se kasnije utvrdilo kako dječak ipak nije bio sam. Tu su i rušenja vojnih zrakoplova koja su preuzeta iz nekih igrica… Gotovo izvjesno je kako se mnoge od lažnih vijesti nikada niti neće razjasniti. O lažnim vijestima, što one znače, koliko ih ima i slično razgovarali smo s predavačem na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i medijskim analitičarom Tomislavom Levakom koji se već godinama bavi problematikom dezinformacija i lažnih vijesti.
Koja su pravila ratnog novinarskog izvješćivanja, a kako se ponašaju u ratu sukobljene strane?
-Philip Taylor ističe kako medijsko izvještavanje u ratu oblikuju tri glavna faktora – prostor, vrijeme i pristup bojnom polju. Ovdje se valja ponajprije osvrnuti na vrijeme. Naime, rapidan razvoj medijskih i komunikacijskih tehnologija značajno je skratio vrijeme koje je novinarima na raspolaganju za prikupljanje, obradu i objavu neke informacije s ratnog poprišta. Ratni reporteri su pod velikim pritiskom da informacije iznesu što prije, a pri tome često nemaju vremena za njezinu kvalitetnu provjeru iz drugih izvora, što je velika opasnost za vjerodostojnost ratnoga izvještavanja. Čerina upozorava na još neke specifičnosti ratnoga izvještavanja, u prvom redu na vojnu cenzuru. Ona se u okolnostima suvremenog načina ratovanja – što se odnosi i na rat u Ukrajini – naziva „sigurnosnom provjerom“ u funkciji zaštite informacija važnih za izvođenje vojnih operacija. S druge strane, ratno izvještavanje nerijetko poprima obilježja medijske propagande u ratne svrhe. Ona se u pravili izvodi po već poznatim i utvrđenim modelima argumentacije, a ciljevi su joj prikazati neprijateljsku stranu u što negativnijem svjetlu, preuveličavati uspjehe svoje strane i slično. Naravno, to nije zasnovano na regulama novinarske profesije, ali je razumljivo, čak i očekivano u ovakvim teškim i izvanrednim okolnostima.
Kako vidite novinarsko izvješćivanje u ovome ratu?
-Kao netko tko je godinama aktivno radio u medijima, želim vjerovati da velika većina ratnih izvjestitelja zbilja ima namjeru informacije i vijesti prenijeti objektivno i nepristrano. Na žalost, to se ne događa uvijek, ali, ponavljam, može se razumjeti. Naime, budući da je Ukrajina nedvojbeno napadnuta – što god Rusija tvrdila – logično je da su simpatije većine ljudi, pa tako i medijskih djelatnika, na njezinoj strani. U Hrvatskoj je to vjerojatno još izraženije, s obzirom na još uvijek svježa sjećanja na Domovinski rat i na posljedično poistovjećivanje uloge ukrajinske pozicije s tadašnjom hrvatskom. No, ako malo pogledamo susjedne države, već u Srbiji je situacija uvelike drukčija. Zbog njihove već tradicionalne povezanosti s Rusijom i dijametralno suprotnog pogleda na Domovinski rat, u dobrom dijelu srpskih medija, osobito onih bliskih državnom vrhu i “žutih medija”, ukrajinskom ratu pristupa se s izraženim simpatijama prema Rusiji, što, naravno, opet isključuje objektivnost kao komponentu.
(nastavlja se)
B.B.
