U najistočnijem dijelu današnje Hrvatske, na nekadašnjim područjima Vukovske i Srijemske županije, oduvijek je bujao život. Bezbroj je dokaza o kontinuitetu života na tom području, još od prapovijesnih vremena.
Tu je u srednjem vijeku bilo izuzetno mnogo utvrda – mađarski istraživač Csánki u bivšoj ih je Vukovskoj županiji (koja je obuhvaćala i dio koji je danas u sastavu današnje Srbije) nabrojio čak 37. Nažalost, vrlo malo ih je sačuvano. Ostaci mnogih tako su neznatni da je nemoguće ustanoviti o kojoj se radi, a za veliki se broj utvrda ne zna ni točno mjesto na kojem su se nalazile.
Hrvatski povjesničar Gjuro Szabo tvrdio je da su utvrde duž Dunava bile i najveće i najznačajnije, jer Dunav je od pamtivijeka na ovim prostorima bio granica. U antičko se doba tuda protezalo područje rimskog limesa, na kojem su se uzdizale prepreke prema uvijek nemirnom i nesigurnom istoku. Za takav obrambeni pojas posebno je bila pogodna povišena desna obala Dunava, na kojoj su se oblikovala utvrđena naselja.
Erdutska utvrda, autor: Gordana Ilić-Ostojić
Ostaci velike erdutske utvrde smješteni su gotovo stotinu metara iznad dunavske obale, na strmim naslagama prapora. S te uzvisine puca pogled na ravničarske dijelove lijeve obale rijeke, prostrane ravnice Bačke i okolne vinograde. Neki tvrde da se za vedrih dana s erdutske utvrde može vidjeti čak 38 naselja.
U prošlosti je Erdut bio poznat kao ribarska postaja, a vjerojatno su ga naselili Mađari, budući da mađarski nazivi za Erdut (u oblicima Erdöut i Erdwed) u prijevodu znače “šumski put”. Erdut se prvi put u povijesnim izvorima spominje 1359., potom kao posjed potkraj 14. stoljeća, a kao utvrđeno trgovište (oppidum) sredinom 15. stoljeća.
Utvrdu su najvjerojatnije gradili talijanski vojni inženjeri, obzirom da podsjeća na građevine tog tipa u nekim talijanskim gradovima. Stručnjaci smatraju da je utvrda izgrađena u velikoj žurbi, nakon pada Carigrada, jer od svih utvrda u Podunavlju erdutska ima najtanje zidove. Taj su nedostatak graditelji pokušali nadoknaditi brojnim i velikim topničkim otvorima i strijelnicama. Također se pretpostavlja da je branič-kula imala iskošene široke otvore za topove, a na donjem dijelu i ugrađene puškarnice. Sudeći po širokom kamenom stubištu, te ostacima kamina i fresaka u kapelici na drugom katu kule, utvrda je služila i za stanovanje.
Utvrda tri puta izgubljena
U starim se spisima kao vlasnik isprva spominje titeljski priorat, odnosno prepošt. Nakon toga vlasnik Erduta je obitelj Bánffy (Banfiü) od Donje Lendave, koji su podrijetlom bili Nijemci iz Thuringije, a od njih je potekla loza hrvatskih plemića Banića od Lendave koji su Hrvatskoj i Slavoniji davali brojne vojne zapovjednike i banove. Godine 1499. listine spominju Nikolu V Bánffyja od Lendave, koji je bio meštar kraljevskih vratara na ugarsko-hrvatskom dvoru. Iz istog je izvora poznato da je već tada postojala snažna erdutska utvrda sazidana od čvrstih opeka, s velikom četverokutnom branič-kulom. Obitelj Banića izumrla je u Hrvatskoj smrću Nikole VIII, 1627. godine.
Bánffyji su ostali vlasnicima utvrde i erdutskog posjeda sve do dolaska Turaka. U velikom vojnom pohodu koji je Sulejman Veličanstveni 1526. poduzeo protiv Ugarske i Hrvatske, turska se vojska pod zapovjedništvom smederevskog sandžakbega Mehmed-paše Jahjapašića (Jahjaoglua) s kopnene strane približila Erdutu, a Dunavom su doplovili turski brodovi. Budući da nakon strašnog poraza ugarske vojske pod Mohačem nije bilo vojnika za obranu, kaštelan Erduta je bez borbe predao ključeve tvrđave.
No, s tim se gubitkom utvrde nije pomirio hrvatski junak i srpski despot Stjepan Berislavić koji je poslije samo nekoliko mjeseci uspio Turcima preoteti Erdut. Berislavić je navodno bio uvjeren da će njegov manevar pružiti priliku vojnicima Ferdinanda I – prvog kralja iz dinastije Habsburg – da oslobode Osijek. No, kako Berislavić nije imao dovoljno ljudstva, hrane, niti streljiva da zadrži utvrdu, bio je prisiljen ponovno je prepustiti Turcima.
I nakon deset godina – 1537. – ponovno su se vodile borbe oko Erduta. Nesretni i nesposobni Ferdinandov vojskovođa Hans (Ivan) Katzianer uzaludno je jurišao na Osijek, a zbog slabe je opskrbe ostao bez hrane. Vjerujući da Turci u Erdutu drže velike zalihe, naredio je Baltazaru Bánffyju, gospodaru Korođa, da zauzme svoju negdašnju utvrdu. Ovaj je to i učinio, na čelu jurišne konjice, ali je u utvrdi zatekao vrlo malo hrane. Tada je počelo povlačenje Katzianerove vojske koje je završilo teškim porazom kod Gorjana, pa je Erdut tako i treći put pao u turske ruke. Pod njihovom je vlašću ostao sve do 1687. godine.
Erdutski grad, Autor: Maksmimilijan Prendstäter, 1608.
Za vrijeme turske vlasti rijetki su putnici posjećivali Erdut i svi redom opisuju jadno stanje utvrde koja je polako propadala. Kada je carski poslanik Adam Herberstein 1608. godine putovao u Carigrad, pratio ga je tajnik Maksimilijan Prandstätter koji je sastavio putopis opremljen crtežima. Upravo su ti opisi i crteži jedan od glavnih izvora o izgledu i stanju niza tadašnjih dunavskih utvrda. Iz njegova opisa Erduta saznajemo da na utvrdi nije bilo krova i da je iznutra sve bilo razrušeno, iako su vanjski zidovi bili dosta visoki i prilično sačuvani. U toj su razvalini stanovali Turci u podrumima i zakucima, a pred utvrdom je bilo veliko selo koje je – prema Popisu sandžaka Požega iz 1579. godine – imalo 117 kućanstava.
Posljednji turski zapovjednik koji je živio u utvrdi bio je Hasan-beg sa svojom braćom. Austrijska je vojska osvojila utvrdu 1687. godine, skršivši žestok otpor malobrojnih Turaka i Vlaha koji su je branili.
(nastavlja se…)
Gordana Ilić Ostojić
