Nakon više od stoljeća i pol najveći dio slavonskog prostora oslobođen je osmanske vlasti. Taj je prostor već krajem 17. stoljeća dijelom vraćen malobrojnim prvotnim plemićkim posjednicima koji su vlasništvo mogli dokazati pismenim potvrdama i diplomama, a dijelom je ustupljen stranim plemićkim obiteljima. Još za vladavine Leopolda I. brojne su stare plemićke obitelji – posebno one neposlušne – izgubile imanja i časti, a car je sustavno promovirao novo plemstvo, najčešće vojno i činovničko, koje je bilo mnogo lojalnije. Koncem 17. stoljeća, a posebno tijekom prve polovice 18. stoljeća, posjedi u Slavoniji najvećim su dijelom podijeljeni među strane plemićke obitelji koje su zadužile Habsburgovce pozajmicama, kreditiranjem i službama.
Polovicom 18. stoljeća, točnije 1745. godine, na prostoru provincijalne Slavonije bilo je dvadeset plemićkih vlastelinstava, šest crkvenih, te pet komorskih posjeda.
Do 1697. na erdutskom su imanju živjeli uglavnom krajiški konjanici i pješaci raznih narodnosti, a u tvrđavi je boravio njemački zapovjednik. Iz pisama njemačke posade koja je u gradu bila stacionirana saznaje se kako se već tada jedan dio zidova urušio u Dunav. U to doba Erdut je bio okružen obrambenim zidom i grabom.
Erdutska utvrda, autor: Gordana Ilić-Ostojić
Posljednji onodobni muški potomak iz dinastije Habsburg – kralj Karlo VI. – dao je 1730. godine Erdut kao zalog svom komorskom savjetniku barunu Ivanu Maximilianu Zuany za 15 000 forinti. Posjedu su u to vrijeme pripadala naselja Aljmaš, Sarvaš, Tenja, Hrastin, Koprivna i Laslovo, te Novo Selo i Sv. Lovro na drugoj obali Dunava.
Barunova udovica prodaje 1746. godine čitavo imanje za 30 000 forinti hrvatskom banu i ugarskom palatinu Ivanu Pálffyju de Erdődy. Obitelj Erdödy nije imala plemenitu i dugu srednjovjekovnu prošlost na hrvatsko-slavonskom prostoru, ali je od 15., odnosno 16. stoljeća ušla u velikaške krugove i istaknula se na raznim najvišim dužnostima u Kraljevstvu, te bila u uskoj sprezi s Habsburgovcima. Novi vlasnik Erduta, grof Ivan, ostao je zapamćen kao zaštitnik i ključni savjetnik mlade carice Marije Terezije, prve ženske glave na tronu Carstva i Kraljevstva. Što više, kraljevsku krunu na glavu carice i kraljice Marije Terezije u ceremoniji krunidbe položio je upravo Ivan grof Palffy 1740. godine.
Lukavi plemić
Pálffy je ostao vlasnik Erduta do 1785., kada ga je kupio Ivan Kapistran I Adamović-Čepinski. Erdut je kasnije ženidbom prešao u ruke Erwina pl. Cséha de Szent Katolna. Bio je on vrlo obrazovan, no siromašan plemić koji je bio veliki župan srijemski, a poslije i ministar u ugarskoj vladi.
Ervin je imao jedan veliki problem – svoju ženu Faniku. Kako je ona bila vlasnica imanja, od plemenitog se Ervina očekivalo da živi prema njezinim pravilima. Iako je i sama Fanika voljela vino, te je ostala zapamćena po tome da je proizvela prvi erdutski šampanjac, svom je suprugu branila pretjerano uživanje u životnim radostima – odnosno, u kartanju i piću.
Ervin je svojedobno proširio nasade vinograda na području Erduta i tako zapravo postavio temelje suvremene proizvodnje vina koja je opstala do današnjih dana. Za vinariju u Erdutu dao je izraditi i prve zidane bačve u tom kraju. Vrhunski bečki majstori izradili su koncem 19. stoljeća pet bačvi čija je unutrašnjost obložena glasovitom keramikom Zsolnay, te ih dopremili u Erdut. Iako one danas zjape prazne, u Ervinvo doba bile su u upotrebi – ali ne sve. Vino je odležavalo u četirima, no jedna je bačva bila posebna. Nju je Ervin koristio kao sklonište u kojem bi danima pio i kartao, dok je Fanika bila uvjerena da joj je plemeniti suprug na važnom državničkom poslu u Pešti. Kako bi i dokazima potkrijepio svoj navodni boravak van doma, Ervin je mudro unaprijed pisao pisma svom komorniku, te tražio od njega da ih s vremena na vrijeme šalje u Erdut, u kojem je on – dobro sakrivan – uživao u kartama i piću.
Nakon njegove smrti 1918. godine posjed je naslijedila jedna od njegovih sedam kćeri. Sve do konca svog života 1973. godine Irena pl. Cséh živjela je u Erdutu, u obiteljskom dvorcu koji je izgrađen krajem 18. stoljeća.
Od nekadašnjeg dojmljivog zdanja, koji se na uzvisini iznad Dunava isticao veličinom i crvenom bojom opeka, danas se mogu vidjeti tek ruševine dviju kula i zida. Najbolje je očuvana okrugla trokatna kula s izbočenim gornjim dijelovima na konzolama u stilu talijanske renesanse. Četverokutna je kula 1891. godine značajno i nestručno restaurirana. Snižena je za jedan kat, dodano joj je neodgovarajuće krunište, a u glavno je pročelje ugrađen uresni portal s grbovima obitelji Adamović i Cséh. Nakon obnove, kula je prenamijenjena u – obiteljsku grobnicu.
Erdutska utvrda, autor: Gordana Ilić-Ostojić
Legende o Erdutskoj kuli
Ruševine Erduta koje leže na visokom grebenu slikovite su kao i legende vezane uz njih. Jedna od njih kaže:
„Prije mnogo godina gospodari ovoga dvorca željeli su se zaštititi od neprijatelja s Dunava. Brdo je bilo idealno za osmatračnicu, jer se sa njega vidi daleko na drugu obalu Dunava, ali i na sve strane uokolo. Tadašnji gospodar dao je izgraditi kulu koja će poslužiti za obranu. Vojnici bi na puškarnicama mogli vidjeti neprijatelja i braniti selo, ako tko pokuša nepozvan ući. Da zaštite i grobove svojih umrlih, gospoda su odlučila u podrumu kule napraviti grobnicu, uvjereni da tako neće biti plijen pljačkaša kao do tada. Radovi su trebali početi kad se navuče dovoljno građe. S početkom gradnje počeli su i problemi. Koliko su graditelji sazidali danju, noću bi netko razrušio. Graditelji su objasnili gospodaru da to rade vile, koje su mu poručile da će s tom rabotom prestati ako u glavni stup ulaza uzidaju najljepšu mladu ženu iz kraja, koja još doji dijete.
Pročulo se to po selu. Zavladao je strah. Svi su skrivali svoje mlađe žene. No, jednog je dana mužu na radilište do kule ručak donijela prelijepa žena. U naručju joj bilo djetešce. Ugrabe je gospodarove sluge i majstori je uzidaše pored ulaza u kulu. Plakalo je dijete, zapomagala je mlada žena, no uzalud. Kad je vidjela da ne pomaže ništa, preklinjala je žena da joj ostave otvor za oči i dojke, te da joj donose dijete na dojenje dok ne umre. Na kraju joj to ispuniše. Muž joj je donosio dijete, ne zna se koliko dugo. Kada se jednog dana nije pojavio s djetetom, znali su da je umrla. Muža više nitko nije vidio u selu. Govorilo se da je svoju malu djevojčicu odnio daleko od svojih zlih gospodara. Neki su pričali da je poludio od tuge, a neki da djevojčica prosi po svijetu.
Sjećanje na ovu legendu osvježeno je u novije vrijeme, kad su lopovi opljačkali grobnicu u podrumu kule. Provalili su i opljačkali grobove, a na ulazu srušili dio stupa o kojem govori legenda. Nakon toga se pričalo da je na tom mjestu pronađen kostur visine oko 180 centimetara, te pletenica kose duga 150 centimetara.
Navodno je i dobro znani danski pisac bajki Hans Kristijan Andersen ploveći Dunavom prema Crnom moru zapisao jednu legendu o Erdutskoj kuli. Ta verzija govori o grješnom sinu koji je udario svoga oca, zbog čega mu se na čelu pojavio plameni žig. Sin je pokušao otići što dalje od rodnoga kraja, kako bi mu taj žig nestao s čela. Otišao je daleko na sjever, no žig je i dalje plamsao, pa su ga ljudi tog podneblja izopćili. Nakon toga je otišao na jug, no i tamo se sve ponovilo. Na koncu se vratio pod zidine svog rodnog grada i kleknuo pred oca, tražeći oproštaj zbog udarca koji mu je zadao.
Gordana Ilić Ostojić
