“Mi smo se vratili na svoj temeljni položaj čuvati topništvo u krušiku. Moje se ranjavanje dogodilo pri smjeni straže, 1. listopada 1991. kod jednog topa. Vodio sam jedne na stražu, a druge vraćao na odmor, pa onda dežurao na cesti jer je bilo pravilo da zapovjednik odjeljenja ne može spavati. Tu su cijelu božju noć iz Plavne (s bačke strane) tukli naš položaj, svaki puni sat po dvije granate. Prevarili su me jer su u 4,05 sati, pet minuta nakon što su ispucali uobičajene dvije granate, opucali i treću! Dakle, čim su u četiri sata ispalili te dvije granate, mi smo krenuli u smjenu straže. Vidjeli smo da su one dvije zapalile jednu kuću u blizini, gorjela je i drvarnica s lož uljem… Prošli smo kraj te kuće i taman došli do kuće u kojoj smo se odmarali kad je grunula ona treća nepredviđena granata.”
Uz Dubravka Dujića ranjena su i dvojica braće Šimunovića, Mišo Nadardi i Florijan Šloser. Odvest će ih u bolnicu, no odmah ih vraćaju natrag jer je bolnica bila pretrpana ranjenima. Na Mitnici, u podrumu svog prijatelja Florijana Šlosera brigu o njemu i o teže ranjenom prijatelju Miši Nadardiju vodit će dvije žene – Dubravkova i Florijanova supruga.
Valja mi spomenuti da je Dubravkova supruga još tijekom ljeta s jednom grupom vukovarske djece otišla u Crikvenicu. Bila je zadužena za njihovo čuvanje. U Crikvenicu po njezine Dunju i Ivanu dolazi djed Ante i odvodi ih k sebi u Vodnjan. Sredinom kolovoza, ocijenivši da stanje više nije tako opasno, svu djecu vraćaju natrag u Vukovar. Njene su curice ostale s djedom Antom i bakom Maricom. Vrativši se u Vukovar, prihvaća se saniteta. U podrumu Tinke i Zlatka Gestija improvizirali su bolničke ležajeve te sve tako uredili da je, prema Dubravkovu mišljenju u ovom podrumu bilo bolje nego li u samoj bolnici. Ovdje će kasnije ležati i ranjeni Ivo Šoljić – Veliki Džo, koji će od Dubravka zatražiti da preuzme zapovjedništvo voda. Dat će mu i radio-postaju kako bi mogao imati bolju vezu s ostalim braniteljima.
“Šoljić je to zatražio nakon svog ranjavanja. A i ja sam već bio ranjen! Ispada da mi je ranjavanje donijelo i unapređenje. No, jednostavno, moji životni prijatelji Marko Nuić, Doco Janković i sam Ivo Šoljić nisu dopustili da ne pristanem”, crveneći kao mlada djevojka brani se Dubravko.
Šloserov podrum nalazio se u stambenoj zgradi sa četiri stana. Skrovište su otprije uredili i osigurali bagremovim stupcima i mramornim pločama da ranjenike ne bi zahvatio kakav geler. Istoga dana u popodnevnim satima zrakoplovi JNA primijetili su tu veliku količinu bagremovih stupaca navaljenih na ulaz u podrum, pa misleći da se tu krije neko zapovjedništvo, raspalili i po ovoj zgradi. Napalmom su pogodili i zgradu i sam ulaz tako precizno da se između Vere i njenog supruga ispriječila vatra; u podrumu je sve gorjelo. Dubravku se zapalio čak i pokrivač. Shvativši da sve gori, iako teško ranjen, ustaje s ležaja i pokušava gasiti vatru. Ne uspijeva. Pokušava izići iz podruma, ne uspijeva ni to. Zavoji se odmataju, krv nezaustavljivo teče niz njegovo tijelo… Pomaže mu supruga i gospođa Šloser izvodeći ga na svjež zrak. Istodobno, iz podruma se izvlače i ostali ranjenici, neki sami, neki uz pomoć drugih. Upravo u tom trenutku isti onaj zrakoplov koji je maločas izbacio napalm bombe ponovno se obrušava na njih pucajući iz mitraljeza. Srećom, ni jedan projektil upućen iz zraka ne pogađa nikoga. Prelaze kratku čistinu i spuštaju se u podrum prijatelja Zvonka Čuture (poginut će 15. studenoga, tri dana prije potpunog pada grada!).
“Zvonko je bio u prvom redu veliki katolik i vjernik, pa tek onda Hrvat. Njega sam posebno cijenio i uvažavao skoro svako njegovo mišljenje i stav”, veli Dujić.
Razgovarajući o svemu pomalo, neumitno dolazimo i do – neumitnog kraja Mitnice: njene predaje. Dubravko Dujić naći će se u ulozi prevoditelja predstavniku Crvenog križa. Zvao se Nikolas. Taj je Nikolas tražio nekoga od naših tko zna engleski, kako bi svojim ljudima objasnio da će ih nakratko napustiti jer mu valja otići na povišeniji teren uspostaviti vezu sa Ženevom. Čim je razumio što Nikolas hoće i što kani učiniti, Dubravko se požurio k njemu na svojim štakama upozoravajući Nikolasa na tečnom engleskom jeziku da ne bi bilo dobro da ode, pogotovo ako se brzo ne vrati jer da im je on jedina nada. Rekao mu je da ga je čuo da spominje Ženevu, pa ga je upitao o čemu se radi. Nikolas se okrenuo prema njemu, položio mu ruku na rame i rekao da o svemu što čuje jednostavno – odšuti. Ako je obnašao kakvu zapovjednu dužnost na svojim položajima, savjetovao ga je Nikolas, neka i nju prešuti. Spomenuo mu je Srijemsku Mitrovicu, spominjao ispitivanja, spominjao da je ovo rat, spominjao volju i zapovijedi JNA, govorio da će on sam kao predstavnik Crvenog križa poslije Mitrovice otići u Hrvatsku i sve učiniti… Avaj!
Dujić nije mogao saslušati do kraja što je sve govorio i što je kanio reći Nikolas, nego se okrenuo svojima i održao kratak govor. Zajednički su zaključili da se ranjeni ni slučajno ne smiju predavati zajedno sa zdravim braniteljima. Vjerovao je da će ranjene zbog toga voziti u Negoslavce gdje je bilo zapovjedništvo JNA.
Međutim, ni on ni drugi ranjeni neće tog časa shvatiti da se u Negoslavcima uz JNA nalaze i formacije suvremenih četnika. Nisu se ni sjetili da se ni jedan od ranjenih koji bi tamo iz bilo kakvih razloga i prilika još tijekom vukovarske opsade dospio, nikada nije vratio.
Dujić se sa zahvalnošću sjeća prijatelja Josipa Budimira, koji će mu na Mitnici onako ranjenom mnogo pomoći dok su ih razdvajali i ukrcavali u kamione.
U kamione koji će voziti prema logoru ubacit će na silu i sina pokojnog Zvonka Čuture, koji je imao jedva šesnaest godina. Makar je bio premlad, JNA ga je držala vojnikom.
Dio ranjenika, među kojima i Dujića ukrcat će dakle u kamione koji će se u pratnji Crvenog križa uputiti prema Srijemskoj Mitrovici. Pratnja će im biti srbijanski rezervisti. Jedan od njih, koji je sjedio na kamionu kraj samog Dujića pričat će da ih je do Vukovara došlo čak 128, a da su još samo četvorica živi…
Voze ih preko Negoslavaca gdje srećom nisu stali, pa na Orolik, a onda lijevo na Tovarnik i preko Šida u Mitrovicu. S Dujićem će na kamionu biti i njegova supruga. Na kamionu su se šapćući dogovorili da ono koje od njih dvoje prvo iziđe ili ga puste najprije ode do Ante i Marice Dujić, Dubravkovih roditelja u Vodnjan i da ondje čeka…
Od supruge će ga razdvojiti odmah nakon dolaska u Srijemsku Mitrovicu
Mladog su Dunju strpali u sobu broj pet. U njoj će ostati četiri dana i pet noći. S njim je bilo još 160 sužnjeva. Treće noći u prostoriju su uveli i Dubravkova prijatelja dr. Jurja Njavru. Kutiju cigareta koju je uspio sačuvati, Njavro je podijelio istog časa.
“Čim je Njavro ušao”, priča Dujić, “u zboru ga zapitasmo ima li što za zapaliti. Da je ušao netko drugi, ne bi ga vjerojatno ništa ni pitali, ali njega… Njavru… U njega su ljudi imali povjerenja u svemu. Vjerujte mi, i dan-danas za toga istog Njavru i za Dedakovića vukovarski bi branitelji sve dali…”, skoro pa Dunja zaplaka.
Dubravko je već imao trideset i osam godina, pa su ga kao starijeg salijetali i zarobljeni sinovi njegovih prijatelja. Vodit će brigu o njima kao o svojoj djeci savjetujući ih i hrabreći u teškim trenucima robijanja, posebice nakon ispitivanja i mučenja. Među ovom djecom bio je i Igor Garbac kojemu je otac poginuo prevozeći mine i oružje.
Najteže mu je bilo jer nije znao što se događalo s njegovom suprugom. Kasnije će saznati da su je dvanaest dana držali u Mitrovici, a onda zajedno s drugim ženama odvezli prema Šidu, pa u Bogdanovce i Vukovar, pa opet natrag u Mitrovicu stalno tvrdeći da ih Tuđman, eto, ne želi primiti.
Jednu će skupinu muškaraca, među kojima i Mladog Dunju iz Mitrovice odvesti čak u Aleksinac. Vezali su ih žicom po dvojicu tako da je jednom bila zavezana lijeva, a drugom desna noga. U Aleksincu, u Centru za obuku vojne policije gdje su ih smjestili strahovito će ih tući. Ovdje će ponovno susresti Zlatka Borića. Zvali su ga Beli zbog boje njegove kose, no Dubravko ga u prvi mah nije prepoznao. Borić je bio tako strašno isprebijan da mu je kosa od osušene krvi posmeđila, a oči je imao skoro potpuno zatvorene.
“Tu su nas razbili!”, ogorčen je Dubravko. “Uspjeli su razbiti i takve ljude kao što je Matija Mandić, Ante Damjanović – Šanto… Prave hrvatske vojnike!”
Aleksinac je u to vrijeme pokrio snijeg, no nije dugo nosio svoju bijelu boju. Čitav se krug crvenio od hrvatske krvi. Skidali su ih do kosti i onako gole i okrvavljene tjerali da po nekoliko sati leže na hladnom snijegu.
“Vidio sam da su Matiju Mandića iznijeli jer nije mogao hodati. Tog čovjeka inače nikad ništa nije slomilo! Poslije ćemo biti zajedno i u logoru u Nišu”, nastavlja Dujić.
Zašto u Nišu?
Dubravko pretpostavlja da je u Aleksincu uzbunu digao Međunarodni Crveni križ tvrdeći da im srpske vlasti skrivaju neke zatočenike. Bila je velika gužva, pa su u roku dva sata svi odbačeni u Niš.
U Nišu ih je prvi dočekao jedan oficir s naočalama koji im je nakon uvodnog slova o ponašanju i svrsi njihova prebivanja na ovom mjestu prvo spomenuo – novac. Lupež je znao da zarobljenici pri sebi imaju još podosta novaca, a da ga oni ne mogu pronaći ni na sto načina, pa im je otvoreno priznao da on to zna. Zatim je rekao da shvaća da su im najpotrebnije cigarete, pa da im, eto, pruža priliku da novac dragovoljno predaju njemu, a on će to zapisati, staviti u banku u gradu Nišu, pa ono što ne potroše, moći će podići kad pođu kući – u njemačkim markama. Koliko je bio uvjerljiv, ne treba raspravljati. Zarobljenicima su, međutim, cigarete bile prijeko potrebne, pa su pristali. Nakon zapisivanja tko je što i koliko predao, otvorena je i kantina. Uz cigarete, logoraši su mogli kupovati i kekse i sokove. O skupoći ove kantine ne treba uopće trošiti riječi. Izmuzli su ih do kraja! Kantina je pak predstavnicima Crvenog križa koji su često dolazili u kontrolu bila izvrstan primjer da se uvjere da su uvjeti – sve bolji!?
Za logorske čuvare Dubravko kaže da su bili svi loši. Između loših moglo se izabrati tek ponekog manje lošeg. Logoraši su brzo uočili koji od njih najviše tuku. Čim bi se takvi pojavili, znali su što će ih snaći. Znali su i one koji će ih tući samo onda kad nije bilo onih prvih. Jer su to onda morali sami činiti! Bilo je i takvih koji su tukli uvijek jedne te iste logoraše. Zločinački nagon da im se netko zamjerio ni kriv ni dužan, ovdje je izbio svom snagom na ljudsku površinu.
Nekoliko mudrijih logoraša uvijek bi pozorno pratili tko je na straži ili u krugu logora, pa bi tek onda izlazili van iz zatvorenih, zagušljivih prostorija, ali uvijek u skupini, nikad pojedinačno.
Dubravko priznaje da ni logorski čuvari u njihovu zgradu nisu ulazili pojedinačno.
“Kao da su bili uplašeni, hrabrost su dobivali tek u grupi”, čudi se Dubravko i danas. “Mi smo zbilja bili nemoćni, no oni su nas se – doslovno bojali. Mnogo sam puta koristio taj njihov strah, pa kad bih vidio da na ulazu stoji manje loš stražar, odlazio bih k njemu i otvoreno tražio cigarete za mene i, primjerice, Zlatka Borića. Stražar bi se zbunio, a ja bih mu nabacio da to učini što brže jer može naići oficir i vidjeti ga da sa mnom razgovara… Palilo je! Brzo bi mi dao cigarete, a onda se pokušavao udaljiti, no ja bih mangupski tražio i vatre, a on bi mi drhtavom rukom pokušavao što žurnije pripaliti, pa tek onda nervozno otići stražarskom šetnicom…”
Sitna lukavstva za sitne potrebe! Međutim, znali su i teže stvari. Kad bi ih prisiljavali pjevati, znali su da dok pjevaju, u drugoj sobi njihove prijatelje ne tuku. I upravo zbog toga više nisu odbijali ni zapovijedi da pjevaju njihove četničke pjesme. Obično bi gudili tobožnju četničku pjesmu “Prošetale beogradske frajle”, a onda “Tamo daleko…” Najčešći trio koji je pjevao činili su Dujić, Josip Pinjuh i Zlatko Borić.
“Borić je bio sličan Mandiću. Njima će dvojici na kraju krajeva i suditi u Beogadu na Vojnom sudu. A Zlatka su Borića još iz Mitrovice čak dva puta odvodili do Beograda na lažno strijeljanje…, no ostao je živ. Nije se dao!”, ponosno će Dujić.
Dubravko se sjeća i jednoga vojnog policajca imenom Slaven, koji je tvrdio da je igrao košarku za beogradski KK “Partizan”. Slaven je jednom prilikom sa šestoricom svojih jarana, među kojima je bio i svirepi Nebojša Kubura, ušao u njihovu prostoriju te ih prostodušno pitao mogu li mu oni kao Hrvati, dakle oni koji sebe drže pametnijima i boljima od njih Srba, objasniti što njima Srbima znače glasovita “tri prsta”. Masa ljudi je šutjela, pa je išao od jednoga do drugoga. Kome bi god ponovio pitanje, nitko nije odgovarao. Na kraju je počeo prijetiti da će batine dobiti čitava soba ako netko ne odgovori.
“Taj Kubura je zbilja bio svirep, a i čitava ta šestorica bila su znani kao najgori. Kubura se posebice često okomljavao na Matiju Mandića. Znajući što bi se moglo dogoditi, ja sam se javio i Slavenu objasnio da prvi prst znači Bog Otac, drugi prst Bog Sin, a treći Bog Duh Sveti – dakle Presveto Trojstvo”, skromno će Dujić.
Je li pogodio?
“Slaven mi je podrugljivo rekao da sam vrlo pametan, pa da eto kad sam tako pametan, izaberem jednog kolegu i iziđem s njim van. Osjećajući da neće biti baš tako loše, biram Zlatka Borića koji mi je inače čuvao donji krevet jer se ja na gornji kat nisam ni mogao popeti…”
Izašavši van, ugledaju četvoricu koji im daju metle i krpe te naređuju da operu hodnik. Nisu se ni okrenuli s kantama i krpama kad dotrčava Slaven i obojicu ugurava unutra na hodnik uzbuđeno vičući:
“Vas prva dvojica ste straža, ovi su izvidnica, ovi patrola…”, te grabio druge zatvorenike za revere i svakomalo pridodavao po još dvojicu u kolonu nasred hodnika.
Blesavu igru još nitko nije shvaćao sve dok Slaven nije oštro upitao Dujića:
“Čije su, bre, straže?”
“Od Mihajlovića Draže!”, izletilo je sponatno Dujiću jer mu se u bunilu riječ “straža” nekako rimovala s njihovim “Dražom”.
“Vrlo dobro!”, dreknuo je Slaven. “Vi prvi ste Kalebićevi, a ovi zadnji Đurišićevi četnici! Sada ti, Dujiću, objasni mojima, ali i svojim ustašama tko je tko!”
Dujić više nije znao što bi objašnjavao. Sa strane su šestorica divljaka jedva čekali da nešto ne krene kako treba, a on sam nije znao što bi trebao ni raditi, a kamo li što govoriti, pa počinje mucati da je to iz neke pjesme…
“Nije tačno! Ovde nije reč da je iz neke pesme, nego je reč o samoj pesmi!”, ispravlja ga Slaven.
“Ja govorim o pjesmi!”, blesavo će Dujić.
“A ja o pesmi!”, drekne Slaven počevši se već smijati.
“Mislio sam da pjesma…”
“Ne seri dalje! Ajde, može i pjesma, samo reci o čemu se bre radi!”, udobrovoljio se Slaven do kraja.
Što je dalje rekao, Dubravko se ne sjeća. Zna samo da su poslije te svađe on i Zlatko sljedeće dane glumili četničke stražare koji su čistili hodnike i zahode. Od Slavena su kao nagradu dobivali cigarete “Camel” koje je uvijek imao u džepu makar sam nije pušio. Međutim, svakog puta, čim Slavena nije bilo u blizini, posebice kad bi duže bio odsutan, njih su dvojicu neka druga dvojica policajaca tako nemilosrdno lemali da su im prisjedale i metle i straže i Camelove cigarete. Došlo je dotle da je Zlatko Dujiću obećao da će ga, ako ikad iziđu, ubiti usred Zagreba zbog ovoga što im je svojim “pjesmama” i “pesmama” priuštio.
Dubravko se sjeća da su on i Ante Damjanović pušili i po noći u sobi. Pepeo su tresli u neku tetrapak kutiju koju su po danu ipak skrivali. Noću ih nije bilo strah jer stražari u sobu prije šest ujutro nisu ulazili. Uglavnom su se vrzmali po hodnicima.
Nakon pet mjeseci robijanja Dubravko je zajedno s Antom Damjanovićem, Ivicom Dugandžićem i još dvojicom kojima se ne sjeća imena određen za rad u kuhinji. Kuhinja se nalazila na prvom katu, a glavnog kuhara glumio je neki Makedonac. Nije to bila prava kuhinja jer su po hranu odlazili u vojarnu Bubanj. Ovdje su je samo dopremali i pripremali za podjelu. Skupina koja je išla po hranu, ali i ona koja je vraćala oprano suđe obvezno bi dobivala batine. Makedonac koji je uvijek bio u pratnji nije im mogao puno pomoći, ali je zato za sto maraka koje mu je jednom Dujić ugurao među zapomijane prste dovukao pedeset konzervi piva. Zgužvane limenke logoraši će toliko istiskati i sabiti da su ih uspjeli posakrivati u madracima.
Koga su u Nišu najviše tukli?
Dujić tvrdi da je primjer beskrajnog batinanja koje je netko od naših pretrpio bio njegov prvi zapovjednik Stipe Mačković – Mačak. Njega nisu samo tukli nego doslovno mučili. Jedan od težih načina mučenja bilo je pendrečenje po tabanima. Onaj tko je nosio cipele broj 42, nakon tabananja nije mogao obući ni broj 48. Toliko bi im stopala otekla! Tako istučeni nisu mogli ni puzati, a kamo li hodati. Pravilo i obveza da se hrana ne smije donositi u sobu vrijedila je i za te pretučene ljude. Tko nije mogao sići u kantinu na objed, nije ni – objedovao. I tako danima…
Dunja spominje i mučenje Ota Blaževića, kojeg će kasnije pustiti u razmjenu ne dajući mu ni suhi obrok za put jer su vjerovali da ga u onakvom stanju neće moći ni pojesti. Govorili su da će tako i tako umrijeti nakon samo nekoliko kilometara puta.
Teško je prebijan i fra Branimir Kosec.
Dubravku je najviše pak bilo žao Matije Mandića. Jedan od svetih zadataka koje si je zadao tijekom robijanja bilo je i saznati ime najsvirepijeg mučitelja njegova prijatelja Matije. Malo-pomalo, od “svog” će Slavena saznati da se nečovjek koji se namamio na Mandića glavom i bradom zove Nebojša Kubura. Uza sve, saznao je da je Kubura i – rođeni Sarajlija!
Dujić ne može spomenuti logor u Nišu, a da se ne sjeti Branka Vukovarca, rođenog Zagrepčanina, sina roditelja koji su s Mitnice odselili u Zagreb još pedesetih godina. Eto, njihov se sin vratio braniti roditeljsku grudu! Brankov kajkavski izgovor izuzetno je iritirao Srbe. Prema njihovu mišljenju, u ovom su se čovjeku stopile dvije najgore stvari – pripadnost ZNG-u i kajkavština. Za njih nije bilo većeg dokaza o Branku kao ustaši! Kad je dragovoljno došao u Vukovar braniti Hrvatsku, Vukovarac je imao punih 48 godina. U Zagrebu je imao više nego dobar posao, no to ga nije sprječavalo da se odzove neupućenom pozivu da brani domovinu. I dan-danas Dunja se sjeća trenutaka kad bi u Nišu, usred Srbije, u logoru pripremljenom za hrvatske branitelje prozivali Vukovarca, a on otegnuto odgovarao:
“Kaj pak je…?”
Jednom su ga tako prebili da sam nije mogao doći u sobu. Donijeli su ga i bacili nasred sobe. Dunja je skinuo svoju majicu, krišom je navlažio i tiskao mu je po tijelu. Kasnije će mu Branko ispričati da ga je tukao neki oficir koji ga je pitao zašto je iz Zagreba uopće dolazio u Vukovar? Branko ga je dočekao protupitanjem, da zna li on njegovo prezime? Kad je ovaj odgovorio da zna, onda je Vukovarac njemu rekao da mu ne treba boljeg odgovora! Ispitivač je blenuo posramljen, a naivni Branko ispalio da još imaju sreću što se preziva Vukovarac, jer da se mogao prezivati i Zemunac, pa bi onda Hrvatsku branio u Zemunu!
Pobiješnjela životinja nije shvatila Brankovo prepucavanje, pa da bi ga uvjerila da od Zemuna neće biti ništa, nastojala je ubiti Boga u njemu!
Predstavnici Međunarodnoga Crvenog križa u Niš će prvi puta doći pred Božić 1991. godine. Da nešto nije u redu i da se nešto sprema, logoraši su primijetili kad su mučitelji na brzinu u trpezariji napravili knjižnicu. Htjeli su pokazati što su sve spremni pružiti zarobljenim protivnicima.
Sobu broj jedan logoraši su sami prozvali ZNG-sobom. Iz te su sobe najčešće izvodili ljude. Prije samog dolaska ovih predstavnika Crvenog križa sobu su doslovno ispraznili. Ljudi su nestali. Da ih nema, prvi je primijetio Dubravko. Matija Mandić kasnije će potvrditi da su ih sklonili – odveli su ih u neke barake izvan Niša.
Drugi dolazak istoga tog Međunarodnoga Crvenog križa naši su dočekali spremnije. Dubravko se sa svojima dogovorio da prevoditelja Jovicu nekako zaokupe i izoliraju dok bi on dotle sa strancima na tečnom engleskom jeziku progovorio nekoliko riječi. Trenutak je sretno bio izabran, pa će Dujić jednoj gospođi uspjeti reći da Srbi kriju dio logoraša. Značajno ga pogledavajući, gospođa je pitala laže li samo zato što mrzi Srbe, ili zbilja govori istinu? Šokiran ovakvim protupitanjem, Dubravko će na brzinu izlaprdati da ne mrzi nikakve Srbe, nego da voli svoje ljude i da se brine zbog njih.
“Zatražite da vam pokažu ljude iz sobe broj jedan! Tamo u toj sobi trebala bi biti trideset i tri čovjeka, a sad nema ni jednoga! Obukli su ih u uniforme JNA i negdje ih skrivaju”, bilo je zadnje što je uspio reći prije nego se Jovica ponovno dovukao.
Dujićev istup ipak je imao smisla. Sve će ih popisati, pa i one posakrivane te će tako prema tim popisima kasnije svi biti i razmijenjeni.
Tešku su muku logoraši imali s pojedinim vojnim policajcima – lopovima. Jedan od težih slučajeva bio je izuzetno visoki vojni policajac kojeg su prozvali Oliva. Lupež nad lupežima, uz batinanje logoraša znao im je ukrasti i zadnju sitnicu koju su jadni ljudi ljubomorni skrivali i čuvali. Nekome je tako ukrao benzinski upaljač Zipp.
Oliva nije krio da ga je ukrao. Okradeni se pak nije usudio ni javiti. Uglavnom, upaljač je i prečesto koristio pri postrojavanju u polumraku. Dok su ljudi morali držati ruke na leđima, a glave sagnuti prema dolje, on bi prilazio i upaljačem osvjetljavao stroj gledajući kako se drže logoraši.
“Taj česti zvuk kad se poklopac diže pa spušta, pa opet diže, školjca i pali…”, ražestio se Dunja. “Koga bi svjetlost benzinskog upaljača osvijetlila i uhvatila da nije dobro držao glavu, dobivao bi istog časa teškim upaljačem po njoj, a onda bivao prepuštan Olivinoj pratnji da ga dokusuri.”
Isti taj Oliva uhvatio je jednom prilikom Dujića kako na kutiji od keksa crta karikature kolega iz sobe. Crteži su mu se svidjeli jer su bilo izuzetno vjerni, pa je zatražio da nacrta i njega.
“Budući da si izrazito ružan, što god budem nacrtao, ispast će dobro!”, rekao je Dujić glasno pred čitavom sobom. “Sjedi… Da te ucrtam, lepotane!”
Oliva nije sjeo. Teško uvrijeđen, zaprijetio je:
“Za ovo će da platiš!”
I otišao.
S njima je u Nišu logorske dane provodio i Nebojša Balen, jedan od šezdesetak Našičana, branitelja Vukovara. Nebojša je svakodnevno dobivao strašne batine.
“Mi Vukovarci s Mitnice, pa i svi branitelji Vukovara znali smo cijeniti junaštvo i hrabrost. Mi smo hosovcima skidali kapu ne do zemlje, nego i tri metra ispod zemlje. Isto što smo mislili o hosovcima, mislili smo i o Našičanima. Mi smo i inače posebno cijenili one koji su došli braniti grad koji nije njihov, dakle onaj grad u kojem nisu živjeli…”, pokušava objasniti Dujić.
Jednog popodneva, u vrijeme odmora poslije ručka Balena dopalo da s Dujićem pere kupaonicu. Prema recepturi vojnih mučitelja, uz pranje kupaonice išla bi i makljaža. Ispred vrata već je čekao nadrilani dripac. Dok su oni mlatili krpama po kupaonici, on je objašnjavao da je pjesma “Ustani, bane Jelačiću” ustaška.
Dujić ga pita zna li on svoju pjesmu “Oj, vojvodo Sinđeliću”, a ovaj ponosno odgovara:
“Dabome!”
“E, taj ti je ustaša ko i ban Jelačić!”, spusti mu Dujić.
“Po čemu?”
“‘Ajde, da ti otpevamo bana, pa ćeš videti da nema ništa ustaško”, veli mu Dujić.
“Prati nas od reči do reči, pa ćeš videti ima li štagod ustaško”, prihvatio je igru Nebojša.
“Može u cigaru?”, lupeški mu je Dujić ponudio i okladu.
“Da čujem! Zevaj!”
Iz kupaonice je jeknula hrvatska koračnica, razlegla se hodnikom, doprla i do ušiju prijatelja po sobama. Logoraši su mislili da su izgubili pamet. Kad su provirujući kroz poluotškrinuta vrata shvatili tko koga pravi budalom, prvo što im je palo na pamet bilo je da se ova dvojica neće vratiti živi u svoje krevete.
Ostali su ipak živi. Toga ih puta čak nisu ni istukli. Od onoga razuvjerenog vojnog policajca svaki je dobio po cigaretu u usta, te po jednu “za uvo” kao rezervu da mogu zapaliti kasnije. One dvije cigarete koje su zatakli iza ušiju kasnije će pušiti čitava soba – svakome po dim!
U sobi broj četiri navečer, na Badnju noć 1991. godine fra Branimir Kosec će potajno služiti i misu. Gdje su dobili čašu vina bez koje se misa ne bi ni mogla služiti, Dujić se danas ne sjeća, ali se sjeća da je Koseca nagovorio da zapjevaju božićnu pjesmu “Radujte se, narodi”.
Gledam u Dubravka i ne mogu vjerovati.
“Je, je, pa mi smo stalno nešto morali pjevati. Više ni oni nisu znali jesu li to njihove četničke ili naše katoličke pjesme!”, ponosno će Dujić.
Jedan od rijetkih koji nije pušio bio je Pero Mlinarić. Mlinarića su često vodili na ispitivanja. Njegovo jedno ispitivanje znalo je potrajati satima. Dujić je bio čest gost istražiteljima, ali nikad nije bio toliko dugo saslušavan kao Mlinarić, osim zadnjeg puta kad se ispitivanje odužilo na čitavih pola dana.
“Sedam puta! Sedam su me puta ispitivali”, potvrđuje Dubravko. “Oni su svakim novim ispitivanjem pipali ima li neke nelogičnosti u mome prijašnjem iskazu”, objašnjava. “Sva su ta ispitivanja prošla, a moj istražitelj nije shvatio da sam ja Dunja. Koga bi god od mojih s Mitnice pitao tko je zapovijedao, on bi odgovarao da je zapovijedao Dunja. Međutim, u njegovim očima pred njim nikad nije stajao Dunja nego Dubravko Dujić. Najviše što ga je zanimalo u vezi mene bilo je što sam radio na Mitnici ako sam rođen u Borovu? Zašto se dakle, kad sam rođen u Borovu, nisam borio u Borovu? Uvijek sam mu odgovarao da sam se tu borio jer sam tu i stanovao.”
“U obrani otadžbine na prvom je mestu rodno mesto!”, uvijek isto otadžbinski mu je objašnjavao kosovac.
Skoro su svi ispitivači koje je sretao što licem u lice, što po hodnicima i sobama na Dujića ostavljali dojam teške sirovosti.
“Oni su bili uglavnom batinaši!”, objašnjava Dujić. “Međutim, bilo je pojedinaca i više nego pametnih! Ti koji su nas ispitivali uvijek su bili u civilu. Tek na pozdrav ili odzdrav vojnih policajaca kad su ih oslovljavali sa ‘druže pukovniče’ ili ‘druže majore’ znali bismo da su i oni vojne osobe. No ti ‘pametni’, kako ih ja zovem, često su znali biti gori od onih ‘sirovih’. Jedan od njih je na tom zadnjem mom ispitivanju desetak minuta šutio i čistio nokte. Ništa me nije pitao, ali je ispod oka pratio svaki trzaj moga napetog lica.”
Zašto napeto lice?
“Ama nisam ga napinjao od straha jer sam strah već prošao”, buni se Mladi Dunja. “Lice sam napinjao da spremnije dočekam šamarčinu. Dok je čistio nokte, ispod oka me pogledavao i pitao: ‘Gledaš?’ ‘Gledam’, odgovarao sam. ‘Gledaj me u oči’, mirno je naredio i – nastavio čistiti nokte.”
Dujić tvrdi da se nitko od njih nije bojao.
“Nitko od nas nije tim istražiteljima rekao da je natjeran da bude hrvatski vojnik. To ih je više smetalo nego čudilo. A taj što je čistio nokte bio je obučen k’o da je jučer došao iz Trsta! Po zadnjoj modi.”
“Zašto me ne gledaš u oči? U šta bre gledaš?”, dreknuo je isljednik kad je shvatio da Dujić šara po njemu.
“Gledam kravatu… I odijelo”, odgovorio je smireno Dunja. “Fine cigare”, dodao je.
“Izvini”, iskreno i uslužnički će istražitelj. “Zapali!”, i dodaje mu čitavu kutiju.
Dujić vadi jednu, pa vraća kutiju, ali je ovaj usrdno gura natrag među njegove šake:
“Uzmi, tvoje je.”
“Šta je moje?”
“Celo paklo.”
Vidno uzbuđen zbog cigareta, Dujiću su zatitrali prsti što je isljednik jedva dočekao iznenada iščupavši pendrek iz ladice i tresnuvši njime po stolu.
Dujić povlači prste i skriva šake u krilo, a isljednik ponovno:
“Uzmi!”
I svoje ruke ponovno skriva pod stol. Gura mu kutiju desnom rukom po desnoj strani stola i ponovno tu istu ruku spušta ispod stola – Dubravko ne uzima: zna da mu je šaka na pendreku.
“Uzmi”, ponavlja i lijevom rukom premješta kutiju na lijevu stranu stola. “Tu je. Uzmi, sad je tu!”, pa i lijevu ruku zavlači pod stol.
Dubravku su skoro sline procurile dok je gledao šetanje kutije po stolu, no opet nije htio. Jer, i njegova lijeva ruka spustila se ispod stola. Isljednik je očito premetavao jedan te isti pendrek iz lijeve u desnu šaku i samo čekao da Dunja ponovno ispruži svoju ruku.
No, silna želja i teška znatiželja, pa i ravnodušnost zbog toga hoće li dobiti po prstima ili neće, natjerala je Dubravka da u hipu skoči sa stolice, u trenu zgrabi “celo paklo” i uspuhan i uzbuđen ponovno sjedne natrag, djelić sekunde prije nego li su obje isljednikove ruke nasumce zabubnjale po stolu – u svakoj je šaci držao po jednu palicu!
“Mater ti nabijem!”, opsovao je.
Bacio je oba pendreka negdje u ćošak, a onda izvadio upaljač i gospodski Dujiću pripalio cigaretu.
I tako, cigarete su se mogle steći i na ovakav način. Odgovore koje su pak kupovali i na ovako proziran način istražitelji ipak nisu mogli dobiti.
“Ispitivanje tog dana trajalo je, mislim, oko sedam i pol sati”, prisjeća se Dujić. “Kad mi je zapalio cigaretu, rekao mi je da mogu otići. Bio sam malo iznenađen, nisam znao što bih s upaljenom cigaretom. Nadušak sam ispovlačio nekoliko dimova, ispuhivao i otpuhivao, zagrcavao se i kašljao, no svejedno sam gurajući kutiju u pojas između kože i hlača krenuo prema vratima. Bio sam sav zguren i zbog sjedenja i zbog kašlja, i tek što sam uhvatio kvaku, ovaj viče: ‘Vraćaj se!’ Kroz teški pušački kašalj ipak sam shvatio da se to odnosi na mene, pa jedva videći, gledam u nj i očima ga pitam je l’ to on mene zove.”
“Ti, ti!”, čita isljednik njegove oči. “Ko drugi! Sedi još malo.”
Prvo što je Dubravku palo na pamet bilo je da će dobiti batine. Jer kroz ovih više od sedam sati iscrpljujućeg sjedenja – više pipanja nego ispitivanja! – nije dobio ni jednu šamarčinu, izuzev onog igranja pendrecima po stolu. Znači, trebalo je i ovo dodatno ispitivanje, kao i sva dotadašnja završiti kakvom jačom šamarčinom ili težim prebijanjem koje bi po nalogu samog isljednika vršili vojni policajci koji su čekali iza vrata ili u samoj sobi. Ovog puta nisu bili u sobi nego u hodniku.
Drugo što je bilo prostrujalo Dubravku kroz glavu bila je stravična pomisao da će mu oduzeti cigarete. Neka me istuče, samo nek’ mi ostavi kutiju, mislio je Dubravko dok je ponovno sjedao na onu tvrdu stolicu. Nisu ga boljele ni noge u koje nije dolazila krv jer je predugo sjedio, nisu ga boljela ni leđa jer je stalno morao sjediti uspravno – njega su boljele guzne kosti. Neishranjen, teško ranjen još od Vukovara teško je hodao, teško se dizao, teško ležao, no najteže – sjedio… Ni jedan mu fizički položaj tijela nije odgovarao. Sjeo je, dakle, ponovno na onu još neohlađenu stolicu i – čekao.
I zaista, fini gospodin isljednik tresnuo mu je šamar. Istinabog, samo jednom.
“To zato jer misliš da sam glup!”, odbrusio mu je i sjeo natrag za svoj stol.
Ponovno ga je upitao za neke ljude, a Dubravko ponovno kazao da ih ne zna. Na kraju, isljednik vadi upaljač, smijuljeći se gladi drugom šakom kosu, gleda u Dubravka i pita ga ima li pljugu.
“Kakva božja pljuga! Tu riječ nisam čuo od prije rata u Vukovaru!”, smije se danas Dujić. “Ali shvatio sam po upaljaču kojim je paluckao da hoće cigaretu. Iščupao sam poluzgužvanu kutiju koju sam zatako za pojas, izvadio dvije cigarete, poravnao ih i pružio mu jednu. Zapalio ju je na svojim usnama pa mi je upaljenu pružio, a onda iz mojih prstiju uzeo onu drugu i pripalio sebi. ‘Dujiću, sutra ćeš kući!’, rekao je i nastavio pušiti i otpuhivati. Gledao sam u nj, nisam mu vidio oči od dima i nisam mogao vidjeti laže li ili se zajebava.”
Druge noći, 26. siječnja 1991. digli su ih uzbunom. Ispred paviljona deseci i deseci branitelja. U blizini parkirano pet autobusa. Među logorskim stražarima koji ih okupljaju našao se i Oliva. Gleda postrojene logoraše, sve ih preskače pogledom i pilji u Dujića. Prilazi mu i želi se posebno pozdraviti s njim. Vjerojatno je mislio da će ga iskompromitirati pred prijateljima svojim pozdravljanjem. Dujić to svejedno shvaća kao šalu, no se istodobno u trenucima tobože srdačnog pozdravljanja naslanja tijelom i rukama na Olivu i iz jakne mu krade Zipov upaljač. Oliva je svoju igru nastavio i dok su sjedali u autobuse. Dujiću kuca na prozor, keseri se, srdačno maše i dok autobus kreće, diže prema njemu tri prsta! Istog časa Dujić prema njemu pruža srednji prst svoje desne ruke, a lijevom rukom podiže Zipov upaljač. Širom otvorene oči bijesne divlje životinje nestajale su u dimu teških autobusnih auspuha.
Kuda? Kuda ih voze? Načuli su nešto o razmjeni, ali nisu vjerovali. Više su vjerovali da je to još jedna vrsta mučenja. Agonija se u njihovim dušama nastavljala.
Pet autobusa bilo je puno! Tek kad su nakon duga puta došli na granicu između Bosanskog i Slavonskog Šamca, shvatili su da zaista idu u razmjenu.
O čemu je tih trenutaka razmišljao Mladi Dunja?
“O Kuburi! O Nebojši Kuburi”, bijesno će Dujić. “Ni u tim trenucima nisam mu mogao zaboraviti što je sve činio našima, posebice Matiji Mandiću. Oprosti mi, Bože, ali zbilja nisam mogao!”, pa skrušeno i pokajnički saginje glavu.
“Uza sve te Mitrovice, Aleksince, Nišlije i Kubure nisam vjerovao da na drugom kraju svijeta, ne tako daleko, tu iza Bosanskog Šamca postoji drugi svijet. Kad smo ugledali našu postrojbu koja je bila na razmjeni, nama se zamantalo od divljenja. Prema ovima koji su nas dopratili naši su bili gospodska vojska! Od oblačenja do obučenosti i ophođenja i s nama i s protivnicima – stani, pa gledaj! Srce mi je skakalo od divljenja i ponosa!”
Dok su ih od Šamca vozili prema Našicama, stalno su slušali vijesti Radio Zagreba da razmijenjeni branitelji Mitnice idu prema Zagrebu. U Našicama se zaustavljaju, dugo ne idu dalje, pa im uz one vijesti sve sumnjivo. No bezrazložne sumnje brzo se otklanjanju – Našičani im ne daju dalje, hoće ih pozdraviti i izraziti im divljenje. Našičani se usput raspituju za svoje. Teško im je govoriti o njihovima poginulima, no oni to već znaju.
Poslije Našica produžuju za Zagreb. Najprije će sresti obitelj Zlatka Borića – Belog, koji je ostao u logoru u kojem će provesti još osam mjeseci.
“Dajem njegovoj ženi njegovo pismo, a ona čita i samo plače”, priča Dujić. “Ja k’o tobož’ kulturan, a zapravo blesav jer nisam pročitao pismo, jer da sam ga pročitao, ne bih joj ga dao jer se on u tom pismu opraštao od sina i od žene. Da sam bio barem bezobrazan pa ga pročitao i bacio… Ovako, bilo je i meni teško, bilo mi je jednostavno neugodno što sam ja izašao, bilo me stid što sam ja izišao, a oni ostali. Dok sam se ja tako sekirao pred Borićevom ženom, vidim da netko zirka u mene, pa gledam bolje, a ono moja supruga Vera i moj otac Ante. Nisu ni oni sigurni jesam li to ja. Vera je nekako nesigurno govorila da sam to ja, dok sam oca čuo da dodaje: ‘Ne znam, more bit’. A bio sam ja, ja… Mladi Dunja.”
Nije bilo ni čudno što ga nisu odmah prepoznali. Ne samo da je potpuno smršavio, nego su ga i ošišali, pa mu je glava bez kose potpuno izmijenila fizionomiju lica. Prirodnu boju lica nije imao – bila je to neka prozirna mješavina smeđe i bijele boje. Odnekud je dotrčao i prijatelj Jure Marić sa suprugom. Oni su u Vukovaru držali kafić “Quo vadis”. Dunji je pak Zagreb zbog mnoštva ljudi i silna svjetla djelovao šokantno.
Nekoliko dana kasnije, preko svog prijatelja Zlatka Lazića upoznat će i gospođu Đurđu, suprugu Branka Vukovarca. Utješit će je da je Branko živ, da je ostao, ali da će i on ubrzo u razmjenu. Slagao je tek jedno – rekao je gospođi Đurđi da ne tuku.
Danas Dubravko Dujić živi na Malom Lošinju gdje radi kao carinik. U mislima je često na Mitnici, u Vukovaru i na Dunavu. Kao strastveni ribič, često odlazi na jezero Vranu na Cresu gdje lovi slatkovodne ribe. Nisu mu ni morske mrske, ali ga jezero više vraća Dunavu…
“Na koji ću se vratiti! I te kako ću se vratiti!”, ustrajan je Dujić.
