U povodu Dana Grada Vinkovaca, press032.com ovoga i narednih dana donijet će nekoliko priča Vinkovčanki i Vinkovčana, koji su cijeli svoj životni vijek ugradili ili još ugrađuju u svakodnevnicu grada na Bosutu, čineći ga boljim i ljepšim mjestom za život. Druga je na redu životna priča vinkovačkog glazbenika Tomislava Zetovića.
Među onima koji su 70-tih i narednih godina glazbenim umijećem oblikovali vinkovačku glazbenu scenu, bio je i 64-godišnji bubnjar Tomislav Zetović, kojemu bubnjevi nisu bili prvi glazbeni odabir, ali je život očito namislio drugačije i usmjerio ga upravo prema toj vrsti instrumenata, bez kojih je teško zamisliti ijedan glazbeni sastav, posebice ukoliko svirate rock, jazz ili neku drugu vrstu glazbe.
− Počeo samo u KUD-u „Lisinski” gdje sam svirao tenor, a onda sam upoznao Željka Vrtarića koji me je, zajedno s prijateljem Zlatkom Zaležom uzeo pod svoje i podučio bubnjevima. Nismo imali nekih knjiga za poduku, nego se učilo sve na uho. Ubrzo smo osnovali bend u kojem su još bili Mario Toth, klavijaturist, Zaleža, bas gitara, kojega smo inače zvali Mađar jer je imao crvenu gitaru sa zelenim remenom, i Zdravko Vlahović − Picko koji je svirao gitaru i bio vokal benda. Vrtarić, koji je tada svirao u Milky Wayu, kazao je kako ćemo biti podmladak Milky Waya i zvat ćemo se Milky Way Jerry. I tako smo počeli te 1973. godine, pred Gradskim muzejom nastupili smo prvi put odsviravši tri instrumentalne pjesme kao predgrupa Milky Wayu. Uzeli smo ime Lewis, po bendu koji je postojao još od 60-ih godina, ali mu je djelovanje kroz godine zamrlo – priča Tomislav dodajući kako je u tim godinama glazbena scena u Vinkovcima bila turbulentna, a glazbenici su se često mijenjali, ulazili i izlazili iz pojedinih bendova.
A tako je bilo i s Lewisom koji nije bio dugoga vijeka, a naslijedio ga je Izvor svjetlosti u kojem su pored Zetovića, Zaleže i Vlahovića svirali i Damir Šulentić, bas te Borislav Pribić – Ganga, klavijature.
− Svirali smo tada stranu glazbu, a puno nam je pomagao Želimir Babogredac koji nam je dao instrumente i savjetovao nas. Svirali smo posvuda, posebice je dobro znalo biti u Semeljcima koji su u ono doba slovili kao mjesto s dobrom svirkom i publikom. Danas je to za teško razumjeti − napominje navodeći kako su 1977. godine redovito svirali u osječkom Hotelu „Central”.
− Tada sam upoznao Blaževića (Marko) koji je mene i Mađara zvao da dođemo svirati u Likose, a nešto kasnije smo sa Slobodanom Milićem − Ćilimom iz Tarasa Tratinskoga snimili dvije pjesme u Zagrebu. Bila je to ekipa u kojoj su još bili Zeljković, Toth i Rigo. Onda sam otišao u vojsku i po povratku iz vojske negdje oko 1983. godine napravili smo bend Art u kojem je vokal bio Branko Škarica, a članovi benda su, pored mene, bili još i Mario Toth, Dragutin Zeljković, Željko Barba i Ivo Dragičević. Pod tim imenom svirali smo godinu-dvije da bismo opet jedno kraće vrijeme bili u Likosima, a onda smo osnovali novu grupu, pod imenom Spektar – kaže.
− Bio je to bend koji je opstao jedno šest godina i svirali smo uglavnom narodnu glazbu. Pored Mađara i mene, bili su tu još i Damir Sukobljević i njegov brat Martin iz Đeletovaca, Pero Moric iz Ilače i Krešo Rajković iz Ivankova. Pratili smo ondašnje brojne popularne pjevače narodne glazbe kao što su bili Mitar Mirić, Usnija Redžepova, Tozovac… Uvijek je vrijedilo pravilo: Ne sviraš za sebe, nego za druge, svidjela ti se ili ne glazba koju sviraš – zaključuje Tomislav.
A onda je došao, pa i prošao Domovinski rat da bi se Tomislav Zetović 1992. godine u glazbenom smislu ponovno aktivirao i s Markom Blaževićem opet zasvirao u Likosima, sada u postavu koji su činili još Dejan Vrebić kao perkusionist, Mario Dragičević na klavijaturama i Krešo Rajković na gitari, dok se dečkima kao pjevačica pridružila Indira, kasnije superpopularna pjevačica Colonije.
− Šima Jovanovac ju je doveo rekavši: Ima jedna mala iz Brčkog, ali živi i radi u Županji i ima odličan vokal, ali jako zahtjevna i na svoju ruku. S njom smo ostali nekih četiri do pet godina, imala je odličan vokal i stvarno smo dobro svirali – priča navodeći kako u Vinkovcima valjda nema nijednoga glazbenika, a da nije barem jedno vrijeme proveo u Likosima.
− Kroz Likose prošlo je najmanje 50-ak glazbenika i bilo je nekako normalno da si danas u jednom, a sutra u drugom bendu. Sviralo se neprestano od lokala do lokala, od mjesta do mjesta i to ponajviše iz želje i strasti za svirkom jer tu nije bilo neke velike zarade. Zaraditi se moglo jedino ako si svirao svakodnevno u nekom hotelu. Tada se moglo zaraditi po ondašnjih tisuću njemačkih maraka, što nije bilo malo ako se zna da je plaća u firmi u kojoj si radio bila oko 600 maraka. Inače, sviralo se za relativno male novce. Ali u doba kada si mlad, novac ti i nije bio toliko primaran. Bilo ti je bitno da sviraš i nastupaš i, dakako, dobro se zabaviš. Žao mi je što danas toga više nema. Žive glazbe danas nema nigdje u Vinkovcima osim povremeno, a i to su rijetki dani u godini, obično vezani uz Vinkovačke jeseni ili neku drugu manifestaciju. Kažu da im se jednostavno ne isplati – govori sa žaljenjem dodajući kako mu ni danas nije jasno kako je izdržavao taj tempo, a bilo je razdoblja u kojima se sviralo sve dane u tjednu, izuzev ponedjeljka.
Sjećam se jednom zgodom smo svirali gotovo do jutra i ja sa svirke pravac na posao, a tamo mi direktor kaže: Spremaj se, voziš me u Skopje. I ja sjednem za volan i pravac Skopje i nazad. Mislim da sada to ne bih mogao, ali je mladost mogla − priča 64-godišnji Tomislav Zetović, koji je, kako kaže, kao bubnjar za života promijenio niz bendova, ali je najduže svirao u legendarnim Likosima koji su ga u glazbenom smislu i obilježili.
(Priča je preuzeta iz knjige Željka Draženovića “Vinkovci, grad kakav pamtimo”, fotografije iz foto albuma Tomislava Zetovića))
