U povodu Dana Grada Vinkovaca, press032.com ovoga i narednih dana donijet će nekoliko priča Vinkovčanki i Vinkovčana, koji su cijeli svoj životni vijek ugradili ili još ugrađuju u svakodnevnicu grada na Bosutu, čineći ga boljim i ljepšim mjestom za život. Treća je na redu životna priča vinkovačkog šahiste, Pere Sentića.
Šezdesetogodišnji vinkovački šahovski majstor Pero Sentić napisao je čak 21 knjigu o povijesti šaha, dakako i u rodnim Vinkovcima u kojima su se 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, pa i početkom 90-ih igrali jaki šahovski turniri na kojima su sudjelovali neki od najpoznatijih svjetskih šahista i šahistica, među kojima i nekadašnji svjetski prvak, Amerikanac Robert Bobby Fischer koji je u gradu na Bosutu boravio u dva navrata, 1968. godine na jakom međunarodnom velemajstorskom turniru te 1970. godine kada je u Vinkovcima proveo gotovo dva mjeseca, jednostavno, odmarajući se.
Robert Bobby Fischer u privatnoj posjeti Vinkovcima u društvu Anđelka Bilušića i R Vukovića 1970. godine
− Kao djeca trčali smo za njim Kozaračkom, a današnjom Ulicom Dragutina Žanića Karle. A te, 1970. godine bio je smješten u nekadašnjoj Titovoj vili, nedaleko kuće moga djeda. Danas te vile nema, a na njezinim temeljima sagrađena je zgrada Poduzetničkoga inkubatora − priča Pero Sentić dodajući kako je za dolazak tada mlade američke šahovske nade, kasnije prvaka svijeta u šahu, u Vinkovce 1968. godine zaslužan Anđelko Bilušić koji će u godinama koje će tek doći biti i jedan od „krivaca” za ulazak vinkovačkoga „Dinama” u Prvu jugoslavensku nogometnu ligu. Ali o tom nešto kasnije.
− Taj turnir 1968. godine bio je megaturnir, kao i onaj iz 1970. godine koji je možda bio i jači, ali na njemu nije bilo Fischera. U Vinkovce je Fischer došao 1970. godine, ali isključivo na odmor jer je te godine odigrao rekordni broj partija i bio je preopterećen. Odmarao se, šetao uz Bosut, išao i do Vukovara, na Jelaš, iako nije odolio zovu šahovske igre te je odigrao simultanku s djelatnicima PIK-a Vinkovci, zabilježivši 17 pobjeda, remije s Ivanom Korenikom i juniorom Želimirom Šarčevićem dok je poraz pretrpio od Ćirila Presečana. Odigrao je i alternativnu simultanku s Anđelkom Bilušićem na pet ploča − priča Pero dodajući kako je 1968. godine Bobby Fischer bio smješten u obiteljskoj kući obitelji Nad u današnjoj Ulici bana Jelačića, gdje je bila i tvornica octa u vlasništvu Nadovih.
Prilikom posjete Novostima direktorica Vikica Vuković-Baho poklonila je albume s fotografijama s turnira Robertu Fischeru i Vlastimilu Hortu
− Imaju dva brata Nad, koja su još uvijek živa. Nisu ga mogli smjestiti u hotel, a ni u Titinu vilu jer nije bilo tamo tople vode, pa su za njega Nadovi uredili kupatilo za koje je mama ložila bojler izvana tako da je bilo tople vode za kupanje. Tada malenom Darku Nadu Fischer je poklonio i nogometnu loptu – priča navodeći kako su Vinkovčani itekako znali tko je Robert Bobby Fischer, ali mu nisu dosađivali što je on itekako znao cijeniti jer je volio mir i tišinu.
− Znao je ponekad na stadionu zaigrati i nogomet iako je bio pomalo trapav. Volio je i odijela koja su mu šivana također u Vinkovcima. Puno je šetao ovdje pored Bosuta, a u to doba Kozaračka ulica (koja će kasnije biti preimenovana u Ružinu, pa naposljetku u Dragutina Karle Žanića) završavala kod stare brane. Kanovaca tada nije još bilo – kaže Pero navodeći kako se negdje do polovice ulice protezala stara kaldrma, a od polovice do kupališta Marica bila je zemlja koja se za kiše pretvarala u blato kojim su u jesen znali prolaziti kirijaši s platonima vozeći drva za ogrjev i kamen tucanik.
Pobjednici vinkovačkog velemajstorskog turnira 1976. Vlastimil Hort i Gyula Sax
− Kupali smo se na Marici, a u školu sam išao iza sadašnjega depadansa Hotela „Slavonija”, a u kojem se u to vrijeme nalazila policija, odnosno tadašnji SUP Vinkovci, a između SUP-a i moje škole smjestilo se gradsko javno kupatilo – prisjeća se ovaj Vinkovčanin navodeći kako je pored Galerije likovnih umjetnosti Slavka Kopača probijala ulica u kojoj je bio javni toalet.
− Iako smo bili u gradu, slabo smo bili povezani sa samim centrom. Svuda oko nas u Kozaračkoj bilo je puno zelenila, drveća, Bosut dakako nije bio ovako popločan kroz centar kao danas. Bilo je to kao da ste na selu – dodaje.
Vraćajući se na Roberta Bobbyja Fischera, kaže kako su Vinkovcima prokrstarile brojne šahovske legende.
− U listopadu 1958. godine u Vinkovcima je simultanku odigrao Mađar Pal Benkö, čovjek bez zastave koji je tada igrao pod bijelom zastavom FIDE-e. Emigrirao je iz Reykjavika u SAD 1958., a 1959. i 1962. godine sudjelovao je na turnirima kandidata za Svjetsko šahovsko prvenstvo. Osam puta osvajao je US Open Championships te bio sudionik na sedam šahovskih olimpijada.
Sentić navodi kako je one iste 1968. godine, kada je igrao Bobby Fischer, u prosincu u Vinkovcima bio i Borislav Ivkov, također kandidat za prvaka svijeta, koji je tada odigrao simultanku s djelatnicima vinkovačke Kožare.
− Imali smo čast ugostiti i velikoga Tigrana Vartanovicha Petrosiana, sovjetskoga velemajstora, podrijetlom Armenca, koji je naslov svjetskoga prvaka osvojio 1963. godine u Moskvi pobijedivši u meču dotadašnjega prvaka M. M. Botvinika da bi 1966. godine u prvom meču naslov obranio protiv B. V. Spaskoga, ali ga je izgubio u drugome meču 1969. godine − navodi ovaj vrsni šahovski znalac dodajući kako je Petrosian Vinkovce posjetio 1970. godine sudjelujući na Međunarodnom velemajstorskom turniru Vinkovačke jeseni na kojem su sudjelovali još i Danac Bent Larsen koji je 1971. godine bio treći igrač svijeta (1968. − 1969. Larsen je u odsutnosti Fischera apsolutni kralj turnirskih dvorana. Na dvoboju stoljeća igra prvu ploču za svijet, a Fischer drugu), sovjetski i ruski velemajstor Bronestein (David Ionovich), inače rođak Leva Trockog i kandidat za titulu svjetskoga prvaka 1951. godine, jugoslavenski Svetozar Gligorić, sve ondašnja velika šahovska imena.
Šest godina kasnije, 1976. godine Vinkovce pohodi i velika gruzijska šahistica Nona Gaprindašvili, svjetska prvakinja koja je 1977. godine na Svjetskom prvenstvu SAD-a postala prva žena koja je dobila titulu međunarodnoga velemajstora među muškarcima.
− Legendarni Gari Kasparov bio je u dva navrata. Zajedno s višestrukim kandidatom za svjetskoga prvaka Levom Polugaevskym u svibnju 1982. godine igrao je meč protiv djelatnika PIK-a Vinkovci i vinkovačkih šahista. Jedini remi postigao je 15-godišnji Igor Sahardžić koji je kasnije promijenio prezime u Urbiha, iz vinkovačkoga šahovskog kluba. Te iste godine, ali u travnju održan je Međunarodni velemajstorski šahovski turnir Memorijal Tvrtka Tustonića na kojem je igrala i Maja Chiburdanidze, šesta svjetska šahovska prvakinja koja je tu titulu držala od 1978. do 1991. godine. Godinu dana kasnije, 1983. godine u Vinkovce ponovno svraća Gari Kasparov i igra simultanku protiv 28 vinkovačkih šahista, a nešto ranije u dvorani „Jugobanke” održana je i promocija njegove knjige Moje partije – pobraja bez greške Pero svjetske šahovske veličine koje su pohodile Vinkovce dodajući kako se puno partija igranih na turnirima u Vinkovcima još uvijek vrte u svjetskim bazama šahovske igre.
Dva vinkovačka velikana i doktora Georgević-Janković
− Danas, nažalost, šah u Vinkovcima nije što je nekada bio. Njega se ne smije gledati kao na sport. On je u ono, prijeratno doba, bio dio kulture. Mi smo igrali za klikere, a današnji bi šahisti igrali za novce, a novaca u tom sportu nema – kaže šahovski majstor Pero Sentić prisjetivši se kako je Fischer 1968. godine za igranje na turniru u Vinkovcima dobio honorar od 2.000 dolara da bi 1970. godine u Zagrebu tražio i dobio 3.000 dolara, što je u ono doba bio astronomski honorar.
Samo zbog Fischera, prisjeća se, nad pozornicom u Gradskom kazalištu na kojoj je 1968. godine igran turnir, postavljena je florescentna rasvjeta.
− Ipak je on bio zvijezda, ali nimalo narcisoidan kakvim ga se ponekad predstavljalo u medijima. Jasno da je imao nekih svojih prohtjeva, ali ništa specijalno. Bio je poprilično jednostavan čovjek i veliki, veliki šahist – zaključuje s osmijehom ovaj vinkovački šahovski majstor koji više nije aktivan u igri, ali i dalje šah prati s istim žarom kao i kada je išao s turnira na turnir prikupljajući šahovsko iskustvo i znanje koje mu je kasnije itekako dobro došlo pri pisanju brojnih knjiga, prikupivši pri tom nevjerojatnih oko 45.000 fotografija, nijemih, a opet toliko svepričajućih svjedoka jednoga vremena.
(Priča je preuzeta iz knjige Željka Draženovića “Vinkovci, grad kakav pamtimo”, fotografije iz albuma Pere Sentića)
